I evo me ponovo pisem. Osecanja traze izlaz koji ne nalaze u mojim recima tako nevesto izgovorenim da uvek ostave sustinu negde iza sebe , smestenu negde na margini onoga sto se nadam da ces shvatiti. Ceo zivot mi je poput decije slagalice, stalno i iznova premestani i uklapani delici snova nada i mogucnosti sklapani tako da budu sto blize onome sto ja smatram savrsenstvom. Nikada nije bilo lako, ali ja i nisam zeleo da bude jer lako osvojena nagrada i nije nagrada. U svaki deo sam ugradio deo svoje duse svestan da tako necu izgubiti vec dobiti sirinu i lepotu. Nikada nisam zazalio ni zbog jednog dela, nikada nisam pozeleo da rasturim tudje delo kako bih svoje napravio lepsim i kao nagradu sam dobio ono sto mene cini srecnim, skoro savrseno delo. Nazalost i ja sam samo covek, pored svog truda ulozenog da iz sebe izbacim ono sto ne valja i budem iznad svega sto bi moglo da poremeti moj i mir ljudi do kojih mi je stalo nisam u tome uspeo do kraja. Od kada znam za sebe tragam za onim sto mi nedostaje da budem ceo, necim sto bi popunilo prazninu koju osecam duboko u sebi nocu kada se probudim sa teskobom u srcu ili kada slusam staru pesmu koja mi tera suze na oci, naizgled bez razloga. Do skora nisam znao sta trazim. Moja slagalica je bila savrsena, sve se uklapa i sve je u redu, sem mene. Ne znam koliko puta sam razmisljao o sebi i mislio da nikada necu saznati sta u stvari trazim. A onda sam shvatio da deo koji nedostaje lezi tu, na dohvat ruke. Dugo je trebalo da shvatim sta sam osetio, jos vise da se pomirim sa tim. Nisam uspeo da shvatim kada sam uoblicio tebe u deo koji sam tako dugo trazio, ne znam da li je moja predstava o tebi makar blizu istine, ali znam jedno, srecan sam samo zato sto si tu. Sama pomisao da postoji neko ko je savrsen da popuni onaj prazni deo duse koja trazi da bude cela, i imati ga, pa makar i za prijatelja je mnogo vise od onoga cemu sam se ja ikada mogao nadati.