Pre nekoliko dana je bilo reci o tome..
Našeg veoma uspesnog i obrazovanog prijatelja sin je maturant.Upitan sta ce dete da upise, posto se sa pojavom sega-mega fakulteta ,podrazumeva da svi mora i treba da studiraju,rece da mali ne zeli nista i da mu je ideja da konobari se,jer to inace radi preko leta.
Zgranuto su ga upitali da li ce to dozvoliti, kao ozbiljno poslovno ostvaren covek,jer mali nije glup, nego lenj za skolu..rece da ce uciniti sve da mu objasni kako je fakultet ulaznica za neki koliko toliko finiji posao,ali da misli da mali ionako najverovatnije nece završiti faks i da ce ga pustiti da radi,ali ne da konobari se i zabavlja se, vec proizvodnja, u tri smene, sa nekom prosecnom platom, da sutra ima svoje parce hleba.
Kao neko ko je iz porodice gde se obrazovanje podrazumevalo,ali bez presije, neko koje bio najbolji djak, ko je ambiciozan..ostala sam zatecena...
I vec par dana razmišljam o tome...
I s jedne strane razumem,a sa druge, razmišljam da li je roditelj ipak duzan da to istera, jer je najbolje za dete..mada se u praksi pokazalo da tesko mozemo znati sta je zaista najbolje...
Bilo bi mi zao, narocito,ako smatram da dete nije glupo, nego lenjo...pokusala bih na sve nacine da objasnim, da makar proba...
Neki se tek na faksu osveste i krenu ozbiljno da rade,iako nikada nisu...
Ali sila i moras, moras..samo daju kontraefekat...
Uzgred,taj ostvareni tata iz price,celog zivota ponavlja kako bi,da nije to sto jeste,bio najsrecniji da je majstor.I zaista,sve po kuci popravlja,namesta,pravi...