IZ ISTOG TEKSTA KOJI JE DD CITIRAO izmedju ostalog i ....
Vrhovni komandant NOV i POJ, maršal Josip Broz Tito proveo je ljeto 1944. na otoku Visu. Partizani su u to doba postajali ozbiljna vojska.
Raspolagali su solidnim naoružanjem: kako onim kojeg su se dokopali poslije kapitulacije Italije 1943. tako i onim dobijenim od zapadnih saveznika. Poslije susreta sa Vinstonom Čerčilom u augustu 1944. godine Titu je bilo jasno da od omiljene ideje britanskog premijera – iskrcavanje na sjevernom Jadranu – nema ništa.
U Jugoslaviju treba da uđe Crvena armija... Ma koliko da je Tito bio impresioniran Čerčilom – a jeste i to mnogo – duboko je odahnuo u Napulju.
Mada je bio svjestan Staljinove makijavelističke realpolitike, uzdao se u čvrsto ideološko savezništvo sa Moskvom.
No, tu je postojao i jedan ozbiljan problem: partizani su kontrolirali jadransko zaleđe, ali u Srbiji gotovo da ih nije bilo.
A ukoliko Crvena armija oslobodi Srbiju i Beograd bez NOV i POJ, rezultati trogodišnje borbe protiv okupatora bez premca u Evropi mogli su biti dovedeni u pitanje. Zašto tada velike sile pobjednice ne bi o sudbini Jugoslavije i njenog poslijeratnog uređenja odlučivale shodno svojim interesima i pogodbama bez učešća praktički jedinog pokreta otpora u zemlji?
Pored spajanja sa Crvenom armijom, partizani su imali i još jedan imperativ da sve snage koncentrišu na oslobađanje Srbije. Riječ je – naravno – o četnicima Draže Mihailovića. Da li će ovaj – danas skupštinskom većinom legaliziran – pokret otpora zaključiti da je dosta bilo čekanja i da je konačno sazrelo vrijeme da se podigne ustanak? Da li će Crvena armija, uprkos zajedničkoj vjeri u Staljina, dijalektički materijalizam i svjetsku proletersku revoluciju, zavesti u Srbiji vojnu upravu, pacifizirati i partizane i četnike do daljnjeg?
Zar Staljin nije uvjeravao jugoslavenske komuniste da prihvate kralja Petra II Karađorđevića zbog dobrih odnosa sa zapadnim saveznicima; poslije mu mogu, kad uoče zgodnu priliku, "zabiti nož u leđa", savjetovao im je.
U tajnosti, bez znanja Britanaca, Tito je sredinom tog mjeseca odletio u Rumuniju, pa u Moskvu da se tamo dogovori o zajedničkim operacijama u zemlji. Dobio je više nego što je tražio.
Umjesto jedne tenkovske divizije, Staljin je za oslobađanje Beograda dao tenkovski korpus, a za kasnije obećao naoružanje za dvanaest pješadijskih divizija, plus avione za dvije vazduhoplovne divizije, plus školovanje oficira...
Stoji, ipak, činjenica je da su pojedini četnički komandanti pokušavali da uspostave vezu sa Crvenom armijom radi zajedničkog borbenog djelovanja. Kako je to izgledalo, svjedoči jedan Mihailovićev radiogram iz oktobra 1944. upućen njegovim potčinjenima: "Rusi se služe prevarom. Sa našim trupama prvo lepo postupaju, pa onda pokušavaju njihovo razoružavanje. Razoružavanje ne dozvoliti ni po koju cenu. Za slučaj nailaska ruskih trupa blagovremeno se uklonite i to sve jedinice." Ovaj savjet bio je na mjestu: crvenoarmejci bi četničke delegate nahranili i napojili, pa ako ovima ne bi pošlo za rukom da se pod nekim izgovorom udalje ili pobjegnu, redovno su bili izručivani partizanima.
...ебига, док се ишчупао из пећине 
