Glas za KPJ bio je glas protiv nepravde koja je poistovećena sa starim političarima i strankama. Onda je došlo do eskalacije na obe strane. Država je sprečila komuniste da preuzmu opštinsku vlast. Kasnije ih je prognala i iz Ustavotvorne skupštine. Čak je i Slobodan Jovanović pisao kako je insistiranje na polaganju zakletve kralju bilo protivzakonita i nedemokratska mera. Deo komunista je pribegao teroru, pa je ubijen ministar unutrašnjih dela Milorad Drašković i pokušano je ubistvo kralja Aleksandra. On je kao i u nekim drugim političkim krizama (Crna Gora, Hrvatska), pokazao krajnju krutost prema komunistima. Na kraju krajeva, bio je carski kadet. Njegova država će postati veliki protivnik nove sovjetske države i jedna od poslednjih država koja je priznala SSSR. Zauzvrat, komunisti će pod vođstvom Kominterne, postati antidržavna partija”, priča Marković.
Kako su komunisti (prvi put) osvojili vlast?
Izbori za opštinske uprave u jugoslovenskim krajevima zapadno i severno od Drine, Save i Dunava održani su u martu, a na prostoru nekadašnje Kraljevine Srbije u avgustu 1920. jugoslovenski komunisti ostvarili su značajne rezultate u Zagrebu, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Osijeku, Vukovaru, Virovitici, Crikvenici, Čakovcu, potom u Podgorici, Beogradu, Kragujevcu, Valjevu, Pirotu, Šapcu, Leskovcu, Užicu, Đakovici, Skoplju, Kumanovu, Velesu i u drugim manjim mestima.
U Zagrebu su komunisti osvojili mesto gradonačelnika (Svetozar Delić), ali su vlasti sprečile predaju gradske uprave. Isto je učinjeno u Beogradu, gde je gradonačelnik trebalo da postane Filip Filipović.
Kako navodi Dušan Bojković, istoričar iz Arhiva Jugoslavije, na izborima održanim 22. avgusta 1920. lista KPJ dobila je 3.628 glasova, odnosno nešto više od trećine ukupnog broja birača koji su tog dana izašli na biračka mesta u Beogradu. Lista Narodne radikalne stranke dobila je 3.375, lista Jugoslovenske demokratske stranke 2.731, a lista Jugoslovenske republikanske stranke 605 glasova.
PRELOMNI PSIHOLOŠKI MOMENAT ZA OBRAČUN DRŽAVE SA KOMUNISTIMA DOGODIO SE SREDINOM 1921. GODINE KADA SU IZVRŠENI ATENTAT NA REGENTA ALEKSANDRA KARAĐORĐEVIĆA (BILO JE TO 29. JUNA) I UBISTVO MILORADA DRAŠKOVIĆA (21. JUL)
“Uredbom o opštinskim izborima bilo je predviđeno da onoj listi koja dobije apsolutnu ili relativnu većinu glasova pripadnu opštinska uprava i dve trećine mandata. Na taj način u Beogradu su komunisti, sa relativnom većinom glasova, dobili mesto predsednika i potpredsednika opštine, potom osam kmetova i četiri kmeta pravnika, kao i 30 odborničkih mandata. Za predsednika Beogradske opštine izabran je Filip Filipović, sekretar KPJ, a za potpredsednika Mihailo Todorović, sekretar Radničke komore. Među odbornicima nalazili su se istaknuti komunisti, poput Pavla Pavlovića, sekretara Centralnog radničkog sindikalnog veća Jugoslavije, potom Sime Markovića, Lazara Stefanovića, Koste Novakovića, Moše Pijade, Miloša Trebinjca.
Na vanrednoj sednici odbora Opštine beogradske od 25. avgusta 1920. novoizabrani odbornici, kmetovi i predsednik Opštine položili su zakletvu, pisanu i usmenu pred sveštenikom, nakon čega je dotadašnji vršilac dužnosti potpredsednika Opštine Danilo Živaljević predao Upravu grada Beograda Filipu Filipoviću. Ipak, sledećeg dana zgradu Opštine blokirala je policija, a novom predsedniku i odbornicima je saopšteno da je ministar unutrašnjih dela Milorad Drašković, suspendovao novu upravu. Sporne su bile reči Pavla Pavlovića, izrečene u trenutku neposredno pre potpisivanja zakletve, kojima je u svoje i ime ostalih odbornika i komunista uopšte izneo izvesne ograde po pitanju samog čina polaganja zakletve. Sudeći prema zapisniku sa vanredne sednice odbora Opštine beogradske, Pavle Pavlović je tom prilikom rekao: ‘Naše gledište, naše komunističko gledište na polaganje zakletve vrlo dobro je poznato. Ali, pozvani od širokih masa proletarijata varoši Beograda, mi preuzimamo opštinsku upravu i pristupamo polaganju zakonom propisane zakletve'”, navodi Bojković.
Kako može komunista da se zaklinje kralju?
Istog tog dana, 25. avgusta, Milorad Drašković izdao je naređenje Upravi grada Beograda da spreči predaju dužnosti komunistima časnicima, a sledećeg dana to ministarstvo dostavilo je u istom smislu rešenje Opštini beogradskoj. U navedenim dokumentima posebno je bilo naglašeno kako se prilikom polaganja zakletve ne mogu dopustiti nikakve ograde niti uslovi, budući da bi to predstavljalo izigravanje uslova zakletve, dok je izjava Pavla Pavlovića označena kao opšti stav komunista iskazan u duhu neprihvatanja državnopravnog poretka i društvenog uređenja Kraljevine SHS.
Filip Filipović, Mihailo Todorović, Živko Jovanović i Sima Marković uputili su žalbu Državnom savetu, ukazujući na kršenje zakonske procedure i krivo tumačenje sporne izjave, ali je Državni savet sredinom septembra 1920. odbio ovu žalbu uz obrazloženje da ona nije blagovremeno podneta.
ISHOD BORBI FRAKCIJA KRAJEM DVADESETIH GODINA BIO JE, S JEDNE STRANE, SLABLJENJE PARTIJE U ZEMLJI, A SA DRUGE, NJENO POTPUNO VEZIVANJE ZA MOSKVU I GUBITAK SAMOSTALNOSTI. U TAKVOJ ATMOSFERI BILE SU TOKOM TRIDESETIH GODINA U MOSKVI ORGANIZOVANE BROJNE “ČISTKE”, U KOJIMA JE, PREMA NEPOTVRĐENIM PROCENAMA, ŽIVOT IZGUBILO IZMEĐU 600 I 700 JUGOSLOVENSKIH KOMUNISTA
“Suštinu navedenih mera vlasti otkrivale su reči Milorada Draškovića, istaknute u navedenom naređenju upućenom Upravi grada Beograda 25. avgusta 1920. Ukazujući na odluke nedavno održanog kongresa KPJ u Vukovaru, ministar unutrašnjih dela istakao je kako ‘Državna vlast zna za komunističko gledište na današnje državno i društveno uređenje i baš zato ne može dozvoliti komunističkim kandidatima i izabranicima da u državi, koja ima zakone za državu i opštinu, primenjuju svoja gledišta protivna tim zakonima’. Drugim rečima, nikako nije moglo biti dopušteno da Beograd postane, kako je govorio Filip Filipović, ‘crvena opština’, odnosno da vlast u prestonici preuzme partija koja svojim programom i delovanjem dovodi u pitanje same temelje državnog uređenja Kraljevine SHS”, navodi Bojković.
A onda se krenulo putem “crvene pravde”
Prelomni psihološki momenat za obračun države sa komunistima dogodio se sredinom 1921. godine kada su izvršeni atentat na regenta Aleksandra Karađorđevića (bilo je to 29. juna) i ubistvo Milorada Draškovića (21. jul).
U prvom slučaju osuđen je Spasoje Stejić koji nije ni poricao svoje učešće u komunističkom pokretu.
“Veza sa KPJ bila je očigledna i u slučaju ubistva ministra unutrašnjih dela Milorada Draškovića, za šta su optuženi komunisti iz Bijeljine okupljeni oko organizacije ‘Crvena pravda’. Već 1. avgusta 1921. u Skupštini je izglasan Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u Kraljevini SHS, kojim je zabranjen rad KPJ, kao i rad komunista u državnim službama. Tri dana kasnije poslanički mandati svih komunističkih poslanika u Skupštini bili su poništeni.
Na sudskim procesima komunistima je suđeno ne samo za pojedinačni akt učinjen protiv poretka u državi, već i za samu pripadnost KPJ, SKOJ-u ili nekoj drugoj komunističkoj organizaciji, čime se želelo obeshrabriti postojeće članstvo i u potpunosti ugušiti ilegalan rad komunista. Među žrtvama, kako se govorilo u komunističkoj štampi, ‘belog terora’, nalazili su se organizacioni sekretar KPJ Đuro Đaković i sekretar Crvene pravde Nikola Haćimović, koji su, prema zvaničnom izveštaju policije, poginuli 25. aprila 1929. na austro-jugoslovenskoj granici prilikom pokušaja bekstva”, priča Bojković.
Devet komunista u Mitrovici, ili šta bi bilo da nije bilo Drugog svetskog rata
Diktatura kralja Aleksandra bila je ugaoni kamen borbe komunista za urušavanje postojeće države. Državna represija, međutim, po rečima Bojkovića, nije imala masovni karakter. A aktivnosti komunista su polako zamirale.
“Prema izvorima KPJ, u trenutku zavođenja ličnog režima kralja Aleksandra Karađorđevića u januaru 1929, u zatvoru u Sremskoj Mitrovici nalazilo se svega devet osuđenih komunista, u Lepoglavi četiri, u Zenici tri, dok je u Požarevcu bila zatvorena manja grupa omladinaca.
Zabrana delovanja KPJ zasigurno je vodila ubrzanom osipanju njenog članstva. Krajem dvadesetih godina i sam Centralni komitet KPJ prestao je da deluje kao jedinstveno rukovodstvo, dok je u aprilu 1930. Politbiro izmešten u inostranstvo. Tokom naredne dve godine partijsko rukovodstvo bilo je sasvim dezorijentisano, a partijska struktura u zemlji gotovo da nije ni postojala. U dokumentima KPJ iz 1931. stoji kako se Partija ‘ne pokreće, ne daje znake života’. Impuls za sređivanje prilika unutar KPJ dala je Moskva sredinom 1932, kada je sprovedena prva ‘čistka’ jugoslovenskih kadrova i formirano privremeno rukovodstvo u Beču na čijem je čelu bio Josip Čižinski, poznatiji pod partijskim pseudonimom Milan Gorkić”, priča Bojković.
Istisnuta iz parlamentarnog poretka, KPJ je postala ilegalna organizacija, sa duboko konspirativnim metodama rada i sa osloncem na centar izvan zemlje, kaže naš sagovornik dodajući da su ostaci Partije postali ‘učaureni’, bez dodira sa ‘masama’, dok su u njenim redovima jačali dogmatizam i jednoumlje, u čijem središtu se nalazilo izrazito antijugoslovensko raspoloženje.
SRBIJA JE PO MIŠLJENJU NEKIH STRANACA BILA “RAJ SIROMAŠNIH”. ČOVEK KOJI JE STVORIO TU FRAZU, HERBERT VIVIJAN, NAPISAO JE KAKO JE U SRBIJI “OSTVAREN IDEAL NAJVEĆEG DOBRA ZA NAJVEĆI BROJ LJUDI”. DA, REKLO BI SE DA SMO BILI SKLONI KOMUNIZMU I PRE NEGO ŠTO SMO ZNALI ZA TU REČ
PREDRAG J. MARKOVIĆ, ISTORIČAR
“Ovakav odnos prema jugoslovenskoj državi, koji je unutar KPJ opstao gotovo do kraja međuratnog perioda, podsticala je i usmeravala Kominterna, želeći da rušenjem Kraljevine SHS/Jugoslavije ukloni bedem ‘francuskog imperijalizma’ na Balkanu. Istovremeno je slabljenje KPJ u zemlji i njeno vezivanje za Moskvu vodilo ka potpunom gubitku samostalnosti u radu jugoslovenskih komunista. Na drugoj strani, ni jugoslovenski režim nije imao očekivane koristi od zabrane KPJ, budući da je bilo znatno teže kontrolisati ilegalnu organizaciju, makar i znatno oslabljenu, nego kanalisati delovanje komunista kroz parlamentarni sistem”, navodi Bojković.