1. Tema: Metajezik predstavljanja

Petar Petrović II

Početnik
Poruka
14
Da li postoji jezik iznad jezika?

Bavim se idejom metajezika — sistema koji ne služi da prenese poruku, već da predstavi samu mogućnost poruke. Drugim rečima: da li možemo napraviti jezik koji prevodi našu nameru u kod, pre nego što se pojavi kao rečenica?

Voleo bih da čujem mišljenja: da li je metajezik budućnost komunikacije, ili iluzija?
 

Prilozi

Ljudska misao (namera) je kontinualna, i to potpuno nepravilno i kad se diskretizuje kroz simbole prave se greške.

Taj problem već imamo u postojećem ljudskom, simboličkom jeziku, kad čovek ne može da izrazi misli, iako je recimo elokventan. Pa onda tu misao izražava doterujući je sa više rečenica ili izmišlja nove reči.

Kad bi se to i izvelo, da se misli pretoče u kodne zapise koji bi bili univerzalni, tih kodnih kombinacija bi bilo više nego postojećih reči. I opet ih većina ne bi naučila, bilo bi uopšte nemoguće da se sve nauče. Pritom bi se uvek generisane nove.

I koja je korist od toga - razmišljao na ovaj način "Kiša se stuštila! " ili " A57D 113A 2CC4 "
 
Da li postoji jezik iznad jezika?

Bavim se idejom metajezika — sistema koji ne služi da prenese poruku, već da predstavi samu mogućnost poruke. Drugim rečima: da li možemo napraviti jezik koji prevodi našu nameru u kod, pre nego što se pojavi kao rečenica?

Voleo bih da čujem mišljenja: da li je metajezik budućnost komunikacije, ili iluzija?
Trebalo bi da cita misli.
Nadam se da mislis na “rec” umesto “namera”.
 
Ljudska misao jeste kontinuirana, a jezici (prirodni i mašinski) rade na diskretnim simbolima. To uvek pravi razliku i „seče“ misao. Ali poenta meta-jezika nije da prevede sve misli u beskonačan kod, već da napravi most između ljudske namere i proverljivog izvršenja.

MetaSpec zato uvodi tri nivoa:

1. Validator – ograniči nameru na skup dozvoljenih pravila (etičkih, pravnih, bezbednosnih).


2. Orkestrator – posloži validirane korake u tačan redosled (task graph).


3. Kompajliranje – ti koraci se prevode u konkretne komande/kod (Python, CLI, API) i tek onda izvršavaju.



Praktičan primer:
Umesto da korisnik vidi niz kodova tipa „A57D 113A 2CC4“, on kaže:
„Napravi izveštaj o troškovima za jun.“

Validator proveri da li korisnik ima pravo pristupa i da li je zahtev u skladu sa GDPR pravilima.
Orkestrator zatim odredi tačno tri koraka: čitanje podataka → agregacija → generisanje PDF-a.
Kompajliranje pretvara taj sled u kod, npr:

intent: "generate_monthly_report(june)"
validate: [has_access(data.budget), gdpr_ok]
orchestrate:
step1: read(db.budget, month=june)
step2: aggregate(category, sum)
step3: render(pdf, template="monthly")
compile→exec: python tasks/run_report.py --month june --out report.pdf

Rezultat je isti kao da je programer pisao kod, ali je putanja od namere do izvršenja proverena i sigurna.

Drugim rečima: meta-jezik ne pokušava da stvori novu azbuku svega, već da obezbedi kontrolisanu i validiranu transformaciju ljudske namere u konkretno delo. Time se sprečava zloupotreba, smanjuju greške i čuvaju tragovi odluka.
 
Ovako izgleda grafički prikaz, ako želite još detalja, stojim na raspolaganju, konačno da neko razume o čemu pričam...
 

Prilozi

  • file_000000007154622fb97694c23612560a.png
    file_000000007154622fb97694c23612560a.png
    1,2 MB · Pregleda: 1
Ljudska misao (namera) je kontinualna, i to potpuno nepravilno i kad se diskretizuje kroz simbole prave se greške.

Taj problem već imamo u postojećem ljudskom, simboličkom jeziku, kad čovek ne može da izrazi misli, iako je recimo elokventan. Pa onda tu misao izražava doterujući je sa više rečenica ili izmišlja nove reči.

Kad bi se to i izvelo, da se misli pretoče u kodne zapise koji bi bili univerzalni, tih kodnih kombinacija bi bilo više nego postojećih reči. I opet ih većina ne bi naučila, bilo bi uopšte nemoguće da se sve nauče. Pritom bi se uvek generisane nove.

I koja je korist od toga - razmišljao na ovaj način "Kiša se stuštila! " ili " A57D 113A 2CC4 "
Ljudska misao jeste kontinuirana, a jezici (prirodni i mašinski) rade na diskretnim simbolima. To uvek pravi razliku i „seče“ misao. Ali poenta meta-jezika nije da prevede sve misli u beskonačan kod, već da napravi most između ljudske namere i proverljivog izvršenja.

MetaSpec zato uvodi tri nivoa:

1. Validator – ograniči nameru na skup dozvoljenih pravila (etičkih, pravnih, bezbednosnih).


2. Orkestrator – posloži validirane korake u tačan redosled (task graph).


3. Kompajliranje – ti koraci se prevode u konkretne komande/kod (Python, CLI, API) i tek onda izvršavaju.



Praktičan primer:
Umesto da korisnik vidi niz kodova tipa „A57D 113A 2CC4“, on kaže:
„Napravi izveštaj o troškovima za jun.“

Validator proveri da li korisnik ima pravo pristupa i da li je zahtev u skladu sa GDPR pravilima.
Orkestrator zatim odredi tačno tri koraka: čitanje podataka → agregacija → generisanje PDF-a.
Kompajliranje pretvara taj sled u kod, npr:

intent: "generate_monthly_report(june)"
validate: [has_access(data.budget), gdpr_ok]
orchestrate:
step1: read(db.budget, month=june)
step2: aggregate(category, sum)
step3: render(pdf, template="monthly")
compile→exec: python tasks/run_report.py --month june --out report.pdf

Rezultat je isti kao da je programer pisao kod, ali je putanja od namere do izvršenja proverena i sigurna.

Drugim rečima: meta-jezik ne pokušava da stvori novu azbuku svega, već da obezbedi kontrolisanu i validiranu transformaciju ljudske namere u konkretno delo. Time se sprečava zloupotreba, smanjuju greške i čuvaju tragovi odluka.
 
Ljudska misao (namera) je kontinualna, i to potpuno nepravilno i kad se diskretizuje kroz simbole prave se greške.

Taj problem već imamo u postojećem ljudskom, simboličkom jeziku, kad čovek ne može da izrazi misli, iako je recimo elokventan. Pa onda tu misao izražava doterujući je sa više rečenica ili izmišlja nove reči.

Kad bi se to i izvelo, da se misli pretoče u kodne zapise koji bi bili univerzalni, tih kodnih kombinacija bi bilo više nego postojećih reči. I opet ih većina ne bi naučila, bilo bi uopšte nemoguće da se sve nauče. Pritom bi se uvek generisane nove.

I koja je korist od toga - razmišljao na ovaj način "Kiša se stuštila! " ili " A57D 113A 2CC4 "
Hvala ti na odgovoru, vidi se da razumeš problem. Većina ljudi ostane na nivou šale ili filozofije, a ti si pogodio suštinu – kontinualna misao i diskretni simboli.

Ja sam pokušao da napravim sistem (Validator + Orkestrator + protokol) koji nameru filtrira i vodi kroz proverljive korake, da se izbegne ta „eksplozija kodova“. Nisam siguran da li sam na pravom tragu, zato i pitam:

Kako ti to vidiš? Da li bi ovakav meta-jezik mogao da funkcioniše praktično, ili misliš da bi ipak zapao u iste zamke koje si opisao?

Svaki savet ili predlog dobro bi mi došao.
 

Back
Top