Promjenom etno-karte Crna Gora je gubitnik, a Srbija dobitnik. Ne čudi sto se rizicima izmjene etno-karte (u slučaju secesije), ne bavi zvanična vlast, jer njih interesuje samo vlast, ali čudi, pored ostalog, što se tim pitanjem kao argumentom ne bavi crnogorska opozicija. Pokret prema nacionalno homogenim sredinama nije do sada zaobišao ni jednu novoformiranu državu na ruševinama prethodne Jugoslavije. Taj fenomen, zabilježen je za vrijeme trajanja zajedničke države, posebno nakon izmjene ustava 1974. godine, čime se vrh države tada nije bavio. Balkan je prepoznatljiv i prema tom specifikumu – veliku pokretljivost gradjana, ne prema radu, kao izvoru vrijednosti, nego prema nacionalno homogenim sredinama. Crnogorci su potvrdili da su najpokretljiviji, pa ih je više otišlo nego što je ostalo. (Treba napomenuti da je preko 80.000 Muslimana otišlo ka Sarajevu). Koliko će povući prema sebi, ka Srbiji, onih 263.000 gradjana sa dolaznom adresom iz Crne Gore, ne zna se. Ali se zna da su Crnogorci skloni seobi prema Srbiji još od zemana posljednja tri vladara iz kuće Petrovića.
Na Crnogorskom primorju već su srpske kuće (vikendice) na prodaji. Sada se postavlja pitanje – ko će kupovati te nekretnine, desetine hiljada stanova od Ulcinja do Tivta, Krašića i Herceg-Novog. A samo na potezu od Ulcinja do Bara ima oko 10.000 srpskih kuća. Koliko će kupovinom nekretnina biti izmijenjena etno-karta Crne Gore?
Odlaske će ubrzati i podsticanjem srbofobije u Crnoj Gori, sto će biti dodatni zamajac za odlazak onih što bi trebalo da opstanu kao državotvorni oslonac. Odriče se zaledja, a favorizuje saradnja u trouglu Podgorica-Pristina-Tirana. U učvrsćivanju novih prijateljstva, ovih dana je ministar spoljnih poslova Crne Gore, izvjesni Miodrag Vlahović, “utvrdio” novu liniju saradnju sa namjesničkom vladom u Prištini. Nekako u isto vrijeme p redstavnici Demokratskog saveza Albanaca iz Crne Gore “u Prištini su razgovarali sa predsjednikom kosovskog parlamenta Nedžatom Dacijem o položaju albanske zajednice u Crnoj Gori. Albanci u Crnoj Gori treba da imaju status autonomije, dok Kosovo, u okviru svojih mogućnosti, treba da pomogne poboljšanju političkog statusa Albanaca”, izjavio je predsjednik Demokratskog saveza Albanaca Mehmet Bardhi… Izgradnja puta Dečane- Plav ima veliki ekonomski i kulturni značaj za Albance u Crnoj Gori (“Pobjeda”, 17. jan. 2005, prema “Beti”). Radi podsjećanja, zvanična vlast u Podgorici je prije dvije godine najavila izgradnju puta Plav-Tuzi, preko Albanije(!?).
Počela je i getoizacija prigraničnih područja pod vidom otvaranja novih opština, po etno-kodu (Tuzi, Gusinje, Vusanje, Petnjica). U te političke igre već su uključeni lobirani američki zvaničnici: Tom Lantoš, kongresmen, Bob Dol, senator i Džozef Diogardi, bivši kongresmen i vodja albanskog lobija u Njujorku, čijom zaslugom, formirana je “Prekomorska brigada” Albanaca i poslata na Kosmet 1999. godine. Dol i Diogardi, s tim u vezi, direktno su se obratili crnogorskoj vlasti radi rješenja tih problema. Istina, na konferenciji za štampu u Ulcinju, polovinom jula (2005), Diogardi se požalio da to radi volonterski, uz tvrdnju da Bob Dol dobija od crnogorske vlade $20.000 radi lobiranja za NDCG.
U ovom političkom galimatijasu nezamenljiva je uloga Svetozara Marovića, predsjednika SCG. U Beogradu je za, u Crnoj Gori protiv SCG. Tako na primjer, uoči opštinskih izbora u Budvi, imali smo prilike da pročitamo sljedeću poruku ( Marović- Krivokapić-Djukanović, 25. april 2005) - da "državna zajednica nije stabilno tle sa koga se može kretati ka evropskim integracijama.”
Marović se ovdje pojavljuje kao aktivista DPS-a i promoter secesionističkog nauma, a ne prezentant SCG. Od Ustavne povelje napravio je demokratsku lakrdiju (“Ništa nije sveto da se ne može izmijeniti”, misleći na Ustavnu povelju, ili “Prvo referendum pa izbori”…). U Crnoj Gori nije bio od velike koristi Djukanoviću, a u Beogradu jeste. Marović sa maznom ugladjenošću, prvi je udario nogom u Ustavnu povelju. Počeo je da se smijesi, klanja, stiska ruke, da tapše po ramenima evropske državnike, danas kaže jedno, sjutra drugo. “Bršljan-politiku,” kako je započeo, završio je sa jeguljastom. Od kad se počeo baviti politikom, od Skalina na ušću Ribnice u Moraču, nije gledao, prema mom kontu, da nešto uradi, nego da dobije. Povjereno mu je da spasava državu, a vodi računa o spasavanja lične vlasti i klana kome pripada.