Bez Snova
Stare sjedokose kelnerice po kafeima
u noći odustale su,
i dok koračam niz pločnike svjetlosti
i gledam u prozore staračkih domova
vidim da toga više nema u njima.
Gledam ljude po klupama u parku,
i vidim po tome kako sjede i gledaju
da je iščezlo.
Gledam ljude koji voze
i vidim po tome kako voze svoja kola
da niti vole niti su voljeni,
niti više mare za seks,
sve je zaboravljeno kao neki stari film.
Gledam ljude u robnim kućama i samoposlugama
dok se kreću među rafovima kupujući stvari
i vidim po tome kako im stoji odjeća,
i po načinu na koji hodaju,
i po izrazu njihovih lica i očiju
da im nije stalo ni do čega,
i da ničemu nije stalo do njih.
Vidim na stotine ljudi dnevno
koji su sasvim odustali.
Ako odem na hipodrom ili na stadion
vidim hiljade koji ne osjećaju ništa ni za koga,
i niko ne osjeća za njih.
Na sve strane vidim one koji ne žude ni za čim
osim za hranom, krovom i odjećom,
usredsređeni samo na to,
BEZ SNOVA.
Ne shvatam zašto ovi ljudi ne iščeznu,
ne shvatam zašto ovi ljudi ne izdahnu,
zašto ih oblaci ne usmrte,
zašto ih psi ne usmrte,
zašto ih cvjetovi i djeca ne usmrte,
ne shvatam.
Biće da su već mrtvi,
pa ipak ne mogu da se naviknem na njihovo postojanje,
jer toliko ih je mnogo.
Svakoga dana, svake noći sve ih je više,
u metrou, u zgradama, u parkovima.
Oni ne osjećaju užas što ne vole
ili što nisu voljeni.
Toliko, toliko, toliko mojih bližnjih.
Bukovski