Iako dugačak post, pročitah ga lako...jasno pišeš.
Nemam decu, pa možda mogu lakše da razumem tebe, ne situaciju konkretno, jer, ma koliko to drugima zvučalo, nemam ljubav i razumevanje baš za svu decu iz okruženja. Delim ih na drage, simpatične, razmažene, savršene, smarače, predivne itd...i da, drugačije se ja ponašam, posvećijem pažnju, trudim se ili ne prema svakom od te dece. A ludački ljubavne emocije, za mene majčinske imam samo prema dvoje od svih njih.. ono što njima tolerišem ne bih mogla drugoj deci.
Moja poenta je, da TI nemaš emociju za tog dečaka. Nisi je nikada ni imao. Devojčica ti se podvukla pod kožu, i sve bi bilo idealno da taj mali to ne kvari. A kvari, i još manje ga voliš zbog toga.
Zaboravljaš da si ti odrastao a on dete. Zaboravljaš da mu kao najmlađem sve te promene najteže padaju. Da ga majka brani i štiti ( ok na pogrešan način) baš zbog emocija koje ti ne možeš da zamisliš da prema njemu neko ima..ni nju ne razumeš. A za njega si ti stranac, i on mozda hoće svoju mamu samo za sebe. A pritom je i razmažen.
Idite kod psihologa. Dete očigledno ima problem, i zato se tako ponaša. Majka i ti isto treba da naučite uz pomoć psihologa kako da postupate u određenim situacijama prema njemu, kako da se postavite.
Daj mu šansu. Nisi mu je dao čini mi se.
Želim vam da budete srećna porodica.Imate sve uslove za to. Samo nađite način.
Hvala na odgovoru, posve je ok.
Hvala i ostalima mada su neki napisali postove koji nemaju veze s ovom temom.
Poenta je da sam ja mislio ranije kao i svi vi, djeca su djeca i moras imati beskonacno strpljenje za njih jer nisu nista krivi.
Kupovao poklone tudjoj djeci, igrao se s njima, odgovarao na pitanja s bezgranicnim strpljenjem.
Da sam ja neki covjek koji ne moze da podnese djecu nikad se u zivotu ne bi ni upustio u ovo, a osim toga da sam takav onda ne bi trpio oboje.
Kako je moguce da za jedno imas gotovo iskljucivo samo rijeci hvale a da si zbog drugog spreman da se odlucis da tvoje dijete, koje si toliko zelio i cekao, ostavis da odrasta bez majke ili oca, potpuno svejedno.
Kao da bi ja volio da se razidjemo, kao da nisam pokusao sve, zar neko misli da je godinu dana malo?
Da ja ne dajem sanse, da zelim da upropastim zivot i sebi, i mom djetetu i njima, njihovoj majci?
Kao da nismo bili zajedno danima prije nego sto smo se odlucili na to, svi.
Sve je bilo ok, valjda od stida pred strancem.
Imao bi razumjevanja i za to da je to za dijete velika promjena, otisli od oca itd.
Oni ga nisu spomenuli nijednom, nije imao nikakav odnos s njima, apsolutno nikakav, po rijecima majke djevojcica nikad nije prisla da zagrli oca kao sto meni radi svaki dan, nije bila s njim 3 puta za skoro godinu dana i ta 3 puta je gledala da ode nakon dva sata.
A veoma slicna situacija je i s djecakom.
Ne radi se o tome da je on takav postao zbog promjene vec je oduvijek bio takav.
Cak se i majka slaze da je on na niovu djeteta od mozda 6 godina, ja bi rekao i 3 do 4 godine.
Osim toga, ja ne mogu ucestvovati u vaspitanju ako cu nekad iz cista mira od majke dobiti to * da se ne pravim sad i ja pametan *.
Naravno da ce svako planuti i zauzeti stav sta te briga.
Ne desava se to 10 dana, zar je godina malo?
Zar je moguce da ne moze ni za jedan posto promjeniti ponasanje, i prvi dan i 365i dan je ponovljeno po 50 puta dnevno gomila stvari poput : *nemoj ulaziti u patikama na tepih, nemoj ostavljati prljavu wc solju, nemoj guliti hljeb kao krompir kojeg svi jedemo, nemoj cviliti dok pricas bilo sta, nemoj ovo nemoj ono *
Nikad se nije desilo da je on nesto od toga zapamtio, barem jedanput da nije usao bez patika, da nije pocistio wc solju itd.
NIJEDNOM NIJE TO URADIO SAM.
Ja ne mogu tuci tudju djecu, nemam pravo na to, kao sto je neko napisao.
Isto tako neko je napisao hocu li ibebi reci da tata mora spavati.
Necu reci, jer beba ne zna nista ni o cemu ali mogu reci djetetu od 9 godina koje ide treci razred. Jel to isto mozda?
Osim toga ja ne zelim spavati zato sto sam neradnik i spavator vec zato sto zelim i moram raditi ono od cega zivim, a osim mene i svi oni.
Otac je nesposobni retard koji im nikad nista nije ni mogao dati a sad jos i manje, majka nikad nije ni radila.
Sta mislite koji okus imam u ustima kad se ***** svaku noc na kompu radeci nesto sto je toliko tesko da vecina ne moze ni zamisliti, nakon cega se svaki dan osjecas kao prazna vreca i gdje ne smijes pogrijesiti nijednu sekundu, jer ne samo da neces dobiti novac vec ces za sekundu nepaznje, ali doslovno sekundu, izgubiti ono za sta vecina radi po mjesec dana?
I zaspis u 5 ujutro i u 7 te budi lupanje na vrata s pitanjem * gdje je moja olovka *.
U 7 i 2 minute gdje je moja sveska.
U 7 i 5 minuta gdje je moj sendvic.
I tako pola sata.
I da, zaspao si i budio se svaki put u tom periodu.
Ali ok, mozda bi i ja rekao kao vecina dok nisam dosao u ovu situaciju, zapravo sigurno bi...
To su samo djeca, bogatstvo svijeta.
I sad je samo dijete, ali ocigledno dijete sa posebnim potrebama cim u trecem razredu ne znas koliko je 7+2, tj znas ali iz treceg puta.
Da neko ne kaze kako nije radjeno s njim, jeste, Mama mu radi svaki dan, nekad je i ja zamjenim ali ovo je neshvatljiv slucaj, pokusao sam sa svakim poznatim i nepoznatim metodom i nijedan nije uspio.
Najbolje je kad kazes da zapise dva prosta pravila po kojima radi neku operaciju, dve recenice.
Potrosis 10 minuta dok napise te dve recenice i onda shvatis da 80 posto tog sto je napisao ne zna ni procitati.
Jbg, kad kazes majci, barem ranije, da treba vidjet da krene opet od prvog razreda ili u specijalnu skolu jer je ocito da je ovo i njemU patnja, onda sam ***** koji mrzi djecu.
Nisam samo isfrustrirani lik koji se jada na forumu kako bi neki pomislili, da ovo ne smijem reci njegovoj majci.
Kazem joj, bez dlake na jeziku.
I ona sama kaze da smo pogrijesili i da trebam otici jer ovo niko ne moze da trpi i da ona ne zna kako da ga promjeni, da je cak razmisljala da ga ostavi s ocem pa makar zna da bi umrla.
Samo zelim da nam svima bude bolje ali to izgleda nemoguce i sad kad sam dobio dijete koje sam toliko sanjao ja ga nisam ni svjestan.
Toliko sam lose i imam osjecaj da se sve to desava nekom drugom, toliko zelim da zaspim i da se ne probudim.
