Slika: Bočica za parfem u obliku sove, 640. godina pre nove ere. Protokorintski stil.
Zato što se ne izlaže dnevnoj svetlosti sova je simbol tuge, tame, setne i samotnjačke povučenosti. U grčkoj mitologiji ona pokazuje Atropu, onu od Parki koja kida nit sudbine. U Egiptu izražava hladnoću, noć, smrt.
Sova je u drevnoj Kini imala važnu ulogu: to je bila strašna životinja za koju se verovalo da je progutala svoju majku. Simbolizuje jang, čak i višak janga. Pojavljuvala se tokom dugodnevice, a izjednačavala se sa bubnjem i munjom. Povezivala se i sa kovačnicom. Bila je amblem žutog vladara i prvog topioničara Huang Tija. Kao višak janga, sova je izazivala sušu, a deca rođena na sovin dan (dugodnevica) bila su nasilna (možda oceubice). Bilo kako bilo, sova se uvek smatrala okrutnom i zlokobnom životinjom. To je jedan od najstarijih kineskih simbola, još iz takozvanog mitskog doba. prema nekim autorima, mogla bi biti podudarna sa zmajem-bakljom, amblemom druge dinastije, Jin.
Sova je amblem munje, lik joj se nalazio na kraljevskim barjacima. To je ptica posvećena kovačima i solsticijima; u pradavnim vremenima bila je zaštitnik posebnih dana kad su kovači izrađivali mačeve i čarobna ogledala. Nije potrebno reći kako Kinezu ne bi palo na pamet da na vrata svog ambara prikuje sovu.
Ćuk pripada precima sveta, punim mudrosti i iskustva, prema jednoj apokrifnoj stoimenoj galskoj legendi. Trebalo bi ga dakle svrstati među prvobitne životinje i verovatno se može poistovetiti sa sovom. Te se životinje ipak ne pojavljuju u keltskom verskom simbolizumu. Sova se ovde uzima u lošem smislu pod uticajem hrišćanstva. Povoljni simbolizam stariji je i verovatno predhrišćanski.
Sova koju prati zao glas da je kradljivica i od koje smo napravili simbol ružnoće bila je Atinin znak. Pošto je noćna ptica i povezana sa mesecom, sova ne može da podnese sunčevu svetlost, pa se po tome suprotstavlja orlu koji tu svetlost prima otvorenih očiju. U tome, kao i u njenoj vezi sa Atinom Minervom, moguće je, po Genonu, videti simbol racionalnog saznanja – percepcija mesečeve svetlosti putem odraza – koja se suprotstavlja intuitivnom saznanju – neposredna percepcija sunčeve svetlosti.
U grčkoj mitologiji sovu predstavlja Askalaf koji je video da je Persefona okusila voće iz podzemlja (zrno nara) i odao je te joj je tako uskratio svaku nadu da konačno ugleda svetlost dana.
Sova, Atenina ptica, simbolizuje misao koja vlada u tami.
Kod Asteka je sova, uz pauka, simbolička životinja boga podzemlja. U više kodeksa se predstavlja kao čuvarka mračne zemljine kuće. Pridružena htonskim silama ona je i otelotvorenje noći, kiše i oluja. Taj simbolizam se ponekad povezuje sa smrću i silama mesečevo-zemaljskog nesvesnog koje upravljaju vodama, rastinjem i rastom uopšte.
Među grobnim nalazima iz perioda civilizacije pre Inka, Šimi (Peru), često se sreće prikaz žrtvenog noža u obliku polumeseca, nad kojim je lik poluljudskog, poluživotinjskog božanstva u obliku noćne ptice, sove ili ćuka. Taj simbol je očigledno povezan sa pojmom smrti ili žrtve, ukrašen je ogrlicama od bisera i morskih školjaka, grudi su obojene crvenom bojom, a tako prikazano božasntvo često se nalazi između dva psa čije značenje psihopompa je dobro poznato. Taj ćuk ili sova često drži drveni nož u jednoj ruci, au drugoj posudu za sakupljanje krvi.
Izvor: Alen Gerbran, Žan Ševalije, Rečnik simbola, preveli dr Pavle Sekeruš, Kristina Koprivšek, Isidora Gordić, Kiša, Stylos Art, Beograd, 2009.
(anaarpart.com)