jetzaa
Zainteresovan član
- Poruka
- 367
opisao sam kako radim rekapitulaciju, sažeto:
Ležim i prisećam se događaja iz prošlosti. Krećem sa onim događajima koji su bili jako traumatični za mene, koji su mi oduzeli snagu. Glavu okrećem na desno kad udišem a levo kad izdišem. Mala pauza. Kad udišem ( na desno ) u sebe crpim svu snagu koju sam izgubio u toj interakciji, kad izdišem ( na levo ) vraćam svu snagu koju sam uzeo od drugog učesnika te interakcije. Celu radnju ne obavljam samo razumom, već puštam da me nosi intuicija. Sećanja postaju vrlo živa i posle rekapitulacije se osećam snažnije.
.
Uradila sam sinoć ovu vežbu. S tim da mi je sećanje samo došlo, nisam ga prizivala, sećanje na dva događaja, oba gde sam napravila baš debele greške neke...
Morala sam da napravim 2 ili 3 pauze u ovom ''ciljanom'' disanju, bilo mi je naporno nekako. Nisam imala neku posebnu senzaciju, ali sam se dosta opustila i za vreme vežbe i posle sam sam osećala veću opuštenost. Osećala sam se bezbedno dok sam disala, to je možda najbolji deo, nedostaje mi taj osećaj sigurnosti inače. Na toj drugoj '' pauzi'' pojavilo mi se u svesti, pitanje da li sam ovako neaktivna (kakva jesam u poslednje vreme) iz straha od novih grešaka koje bih eventualno napravila, mislim to sam mogla i ovako da pretpostavim, ali eto ovo se baš nekako iskristalizovalo...
Dobra je vežba, zanimljivo je, nastaviće se, što bi rekli