Biblioteka 3

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
He he:lol: Ne morate bree da citate to ako vam se sad ne cita, ja sam mislila na to da cekamo i vase utiske:) Opusteno:D

Juce nisam mogla da upalim kompjuter, tacnije, kao da se pokrene ali nema slike..da li se pregrejao ili je gotov, videcu danas ili ovih dana. Sad pisem s telefona i nezgodno mi je to za duza pisanja. Tako da cu dok ne vidim sta je s kompom pisati samo kratko, a o utiscima o knjigama kad se problem resi.:)
 
Eto, ta Objava je mene fascinirala bila, jer je ipak pristupačnije od ostalih. Kažu da je Gravity's Rainbow odlična. Nadam se da ću je ove godine uzeti. Možda i odmah ovih dana , pošto završavam Luzitaniju večeras.


Ziri je tu knjigu 1974 proglasio opscenom i necitljivom ( nerazumljivom) i odbili su da mu daju Pilicerovu nagradu iako je za istu knjigu iste godine dobio

National Book Award ;)
Citaj ti, ja cu gledati da nadjem njegov Vineland jer za taj kazu da je najpristupacniji prosecnom citaocu, a i tema su tri generacije jedne porodice
sto ja jako ljubim.:)
 
Pobednik je sam, Paulo Koeljo, Paidea, (200-300 strana). Nije mi se svidela. Razvukla sam je na više od dva meseca, ali nisam odustala, baš da vidim šta će biti do kraja. Dešava se u Kanu za vreme filmskog festivala. Ima nekoliko započetih priča, od kojih se neke ne nastavljaju, kao napr. policijska istraga. Uglavnom je slika "zanimljivih stvari u pozadini luksuza i glamura", kako pisac sam navodi u zahvalnici. Šta sve i kako ljudi rade ne bi li postali poznati, ili se bar približili poznatima. Kako to sve izgleda iza kulisa, kakva farsa, kakvo foliranje. Očekivala sam tako nešto, ali malo detaljnije i dublje prikazano. I bez žrtava. Sve u svemu, može da dobije neku dvojčicu.
 
I, utisak? Naslućujem da ti se knjiga dopada, ali nisam sigurna, pošto sam se par puta prevarila oko toga šta će se kome svideti.
Luzitanija Dejana Atanackovića je višestruko subverzivna knjiga: ikonoklastična u pogledu nacionalne istorije, anarhistički suprotstavljena ideji države kao hijerarhijskog mehanizma, skeptična kad je u pitanju sposobnost čovjeka da se izdigne iznad svoje životinjske prirode, pa i puna postmodernističke sumnje u moć jezika da iskaže... bilo šta.

Dakle, na nivou ideje, roman je sasvim zanimljiv. U realizaciji, možda je prekompleksan: iako sam navikao da, što kaže Filip Rot, kad naiđem na tešku knjigu iz nje pokupim šta mogu, a za ostalim ne žalim, ovdje sam povremeno bivao frustriran isprepletenošću radnji i ideja na način koji me podsjetio na čitanje Ruždijeve Djece ponoći (što je valjda, na nekom nivou, i kompliment). Međutim, glavni razlog zašto ne mogu reći da mi se knjiga sasvim dopala je tek korektan književni stil. Da se razumijemo, Luzitanija odaje načitanog i obrazovanog pisca, ali nema kod njega nikakve jezičke vrcavosti, blistavih eskapada kakvima neke svoje takođe složene knjige zna dobro rasteretiti Svetislav Basara (čijem pisanju Atanacković, rekao bih, inače dosta duguje).

Upitno je koliko prepričavanje ovakve knjige, pune digresija, pisama i dnevničkih zapisa, ima smisla, ali reći ću da je vrijeme dešavanja ograničeno sa dva krupna istorijska događaja: Majskim prevratom i krajem Prvog svjetskog rata, a da radnja (iako likova ima širom Evrope i Amerike) gravitira beogradskoj ludnici, koja tokom rata postaje država (tačnije anti-država) za sebe – Luzitanija. Šta se sve fantastično, zbujujuće, misteriozno i upozoravajuće dešava unutar ovih vremenskih i prostornih koordinata, moraćete sami otkriti, ako ste dovoljno radoznali.
 
Ja posle ovog Kventinovog prikaza nemam želju da je čitam! Ne treba mi ništa komplikovano u životu. Pogotovo knjige. I dobro je što si to tako napisao, da odmah znam sa čime ću da se susretnem, pa da to izbegnem!
Mada, radoznala sam!

- - - - - - - - - -

Verovatno ću početi da vidim kako će mi prijati.
 
Luzitanija Dejana Atanackovića je višestruko subverzivna knjiga: ikonoklastična u pogledu nacionalne istorije, anarhistički suprotstavljena ideji države kao hijerarhijskog mehanizma, skeptična kad je u pitanju sposobnost čovjeka da se izdigne iznad svoje životinjske prirode, pa i puna postmodernističke sumnje u moć jezika da iskaže... bilo šta.

Dakle, na nivou ideje, roman je sasvim zanimljiv. U realizaciji, možda je prekompleksan: iako sam navikao da, što kaže Filip Rot, kad naiđem na tešku knjigu iz nje pokupim šta mogu, a za ostalim ne žalim, ovdje sam povremeno bivao frustriran isprepletenošću radnji i ideja na način koji me podsjetio na čitanje Ruždijeve Djece ponoći (što je valjda, na nekom nivou, i kompliment). Međutim, glavni razlog zašto ne mogu reći da mi se knjiga sasvim dopala je tek korektan književni stil. Da se razumijemo, Luzitanija odaje načitanog i obrazovanog pisca, ali nema kod njega nikakve jezičke vrcavosti, blistavih eskapada kakvima neke svoje takođe složene knjige zna dobro rasteretiti Svetislav Basara (čijem pisanju Atanacković, rekao bih, inače dosta duguje).

Upitno je koliko prepričavanje ovakve knjige, pune digresija, pisama i dnevničkih zapisa, ima smisla, ali reći ću da je vrijeme dešavanja ograničeno sa dva krupna istorijska događaja: Majskim prevratom i krajem Prvog svjetskog rata, a da radnja (iako likova ima širom Evrope i Amerike) gravitira beogradskoj ludnici, koja tokom rata postaje država (tačnije anti-država) za sebe – Luzitanija. Šta se sve fantastično, zbujujuće, misteriozno i upozoravajuće dešava unutar ovih vremenskih i prostornih koordinata, moraćete sami otkriti, ako ste dovoljno radoznali.

Začudo, čini mi se da je i moj utisak vrlo sličan, iako sam tek negde na polovini. Pod uslovom da sam razumela šta si rekao.
No, da završim, pa da pišem utisak (mnoooogo prostijim rečima).

Molim te, šta znači pridev ikonoklastičan? Ja znam šta su klasti i klastičan kao termin u mojoj struci, al' nikako da uvežem šta si ti hteo da kažeš. I šta su eskapade?
 
Hvala, eto, naučnih nešto.
Ajde kad vec zelis da ucis;)
Taj je izraz bas zanimljiv, mnogo kasnije pocinje da se koristi i "socioloshki", "filozofski", a potice od grckih reci eikón = slika i und klasma = razaranje.
Uglavnom se odnosilo na razaranje i unistavanje slika u sopstvenoj religiji , narocito u hriscanstvu.
Drugi nikejski sabor

Сабору је председавао патријарх Тарасије, а било је присутно око 367 Епископа. Папа Хадријан I имао је своје изасланике као што су их имали и источни Патријарси. Сабору први пут присуствује већи број монаха. Ово је због тога што су у протеклом периоду управо монаси поднели највећи терет и жртву у одбрани светих икона од иконобораца. Оци Сабора су заузели изразито благ, хришћански став према иконоборцима, који су се јавно покајали што су прогонили иконопоштоваоце, уништавали иконе и реметили Црквени поредак. Такви су помиловани и примљени у Црквену заједницу: Епископи Константин Николијски, Теодосије Ефески и Тома Клаудиопољски.



Kasnije , za vreme Reformacije takodje se i u katolickim crkvama unistavaju kipove, pozlate, freske, a danas rusimo spomenike raznim
bivsim dikatatorima, dizemo nove koje ce neko nekada da rusi:D
 
Ajde kad vec zelis da ucis;)
Taj je izraz bas zanimljiv, mnogo kasnije pocinje da se koristi i "socioloshki", "filozofski", a potice od grckih reci eikón = slika i und klasma = razaranje.
Uglavnom se odnosilo na razaranje i unistavanje slika u sopstvenoj religiji , narocito u hriscanstvu.
Drugi nikejski sabor

Сабору је председавао патријарх Тарасије, а било је присутно око 367 Епископа. Папа Хадријан I имао је своје изасланике као што су их имали и источни Патријарси. Сабору први пут присуствује већи број монаха. Ово је због тога што су у протеклом периоду управо монаси поднели највећи терет и жртву у одбрани светих икона од иконобораца. Оци Сабора су заузели изразито благ, хришћански став према иконоборцима, који су се јавно покајали што су прогонили иконопоштоваоце, уништавали иконе и реметили Црквени поредак. Такви су помиловани и примљени у Црквену заједницу: Епископи Константин Николијски, Теодосије Ефески и Тома Клаудиопољски.



Kasnije , za vreme Reformacije takodje se i u katolickim crkvama unistavaju kipove, pozlate, freske, a danas rusimo spomenike raznim
bivsim dikatatorima, dizemo nove koje ce neko nekada da rusi:D

Onaj deo reči -klastično me zbunio. Mi upotrebljavamo reč klast sa značenjem fragment,odlomak, zrno,pa nikako nisam mogla da uklopim sa ikonom. Mada i klast u značenju u kome ga ja znam nastaje razaranjem.To je to, očigledno.
 
Završila sam famozne Klopkare, Saše Stanišića. Simpatična zbirka pripovedaka ali ništa revolucionarno. Knjiga je lagana i zanimljiva, kome treba nešto pitko za vikend čitanje, sve preporuke.
Uzeću iz biblioteke još ponešto od njega ali ne bih dala knjizi više od trojke.

I dalje čitam Saramagovu Pećinu. Sviđa mi se dosta ali stil mi ne leži iz nekog razloga. Ali ajde da se ne zalećem.

U međuvremenu sam slučajno pročitala Med i mleko, Vladimira Lorčenkova.
sa korica
"Med i mleko je priča o malom moldavskom selu Larga, čiji su stanovnici potpuni čudaci. To je knjiga na ruskom jeziku, ali je razumeju i oni koji se osećaju kao gastarbajteri u sopstvenoj kući."
Vladimir Cibulski

"Da li je moguće da ljupka Italija bude sedište raja i pakla istovremeno, kao nečijih najlepših snova? Vladimir Lorčenkov istražuje ovu mogućnost - u živim bojama, uz prkos jednog pamfletiste i sjajan humor."
Literaturnaja gazeta

Kad Saramago susretne Felinija i Kusturicu

Nisam imala očekivanja po recenzijama sa korica , nemam dobra iskustva sa knjigama koje se na 'duhovit' način bave problematikom imigranata i gastosa i svih drugih bednika koji iz svojih jadnih zemalja beže u beli svet da budu jeftina radna snaga. Apurdna je, groteskna, satirična i meni se izuzetno dopala.
Smejali su se možda neki drugi.
 
Damajante, moje su drugarice očarane Amosom Ozom.
Priča o ljubavi i tami je autobiografska, i njegova najobimnija knjiga.
Ne znam nkikog ko se razočarao.
Mene zanima Moj Mihael, ali nisam ništa čitala pa nemam drugo da ti kažem sem utisaka koje sam čula od drugih.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top