Škole pisanja

Mislim da škole pisanja treba da drže oni ljudi koji predaju Književnost (odn Srpski jezik i književnost) u jezičkim gimnazijama i fakultetima.
-dakle profesori i doktori knjiženosti.
Samo, kao što je i Borka rekla,bez talenta i nadahnuća, nema dobrog književnog dela,

Mada...lepota je i u oku posmatrača

Apsolutno ne!
To veze s vezom nema, čast izuzecima, ima ih- kao i u svakoj profesiji, Vecky, generalno ne!
Borka je u pravu, s tim što bih dodala da nadahnuce mora biti jako, skoro nadnaravno, i onda potencijalni talenat prosto izbije u probije se - izvor-reka-utoka:)
 
A kad smo kod ove strane literature za samoučenje, Karverova Katedrala je obavezno
štivo i primer dobro napisane priče u skoro svim (koje sam pročitala) knjigama te vrste.

Karverovu Katedralu treba čitati i ako ne želite da postanete pisac. Divna knjiga.

Unapred se izvinjavam poštovaocima lika i dela dotičnog ali ne mogu da
odolim - zamislite kurs kreativnog pisanja koji vodi Marko Vidojković!

:hahaha:
 
Divan post Shade! Ukoliko nadješ vremena i mogućnosti da nekako sprovedeš svoju lepu ideju, izvoli!


Pronašla sam i jedan kratki, zgodni priručnik sa uputstvima za kreativno pisanje u PDF formatu:

http://www.kreativnopisanje.org/wp-content/uploads/Kreativno-pisanje-E-prirucnik.pdf

Izgleda da profesor i ja čitamo istu literaturu. :)

Adele Ramet, Creative Writing
So, what is creative writing? Chambers Dictionary defines
creative as ‘Having the power to create, that creates, showing,
pertaining to, imagination, originality’ and writing as ‘The act
of one who writes, that which is written, literary production or
composition’. Therefore, the term ‘creative writing’ may be
defined as:
Having the power to create an imaginative,
original literary production or composition
and can be applied to avery broad spectrum of writing genres.


 
Dopada mi se uvod u dokument...

"Najgora stvar koju si napisao, bolja je od najbolje stvari koju nisi napisao.”
Nepoznati autor

Profesor Tadić ima tu neku svoju školu kreativnog pisanja koliko vidim, a i neke objavljene knjige, i naravno blog. Pa ko želi, može malo da priviri (ovo svakako nije reklama jer i ne znam ko je čovek, ali mi se dokument zaista učinio prikladnim).

Pisanje je za mene kao komponovanje, a odatle toliko pravaca, žanrova, drugačijeg ritma, intenziteta, ubedljivosti ili bledila...na kraju svako izabere ono što mu najviše prija (onaj ko piše, onaj ko čita), ali su mogućnosti neiscrpne. Bolje od slikarstva ili umetnosti pokreta. Jednostavno..."muzika" od reči.
 
Unapred se izvinjavam poštovaocima lika i dela dotičnog ali ne mogu da
odolim - zamislite kurs kreativnog pisanja koji vodi Marko Vidojković! :pljus:
Skoro sve knjige namenjene onima koji žele da nauče da crtaju i slikaju
počinju rečima da svako može da crta i slika, kao što svako može da
nauči da piše (slova, naravno).

Kada je književnost u pitanju, čini mi se da je tu stvar slična muzici – ne
možeš čoveka bez sluha naučiti da peva ili svira, kao što ne možeš od
praznog, nemaštovitog čoveka načiniti pisca. Nema te škole koja to može.

Uostalom ne postoji škola za pisce, postoje kursevi koji su u najvećem
broju slučajeva čiste mamipare i koji od frustriranih pisaca u pokušaju
mogu da naprave samo još za koji stepen više frustriranog pisca u pokušaju.

Što se tiče ovih praznih i nemaštovitih tiče, oni postaju pisci drugim volšebnim
putevima, kao onaj gorepomenuti. Imala sam se onesvestiti kad sam ga skoro
čula, posle n-tog objavljenog romana da je odlučio da počne nešto i da čita.

Kursevi mogu da budu od koristi onima koji imaju još neizbrušenog talenta i
znanja ali samo pod uslovom da ih vode oni koji znaju i umeju da upute u veštine
i tehnike preusmeravanja tih kvaliteta u pisanu reč. Kad je naša zemlja u pitanju,
ne znam ko bi bio kvalifikovan za to; oni koji mi padaju na pamet nisu među
živima (otac nacije nije među njima, da se razumemo).

Pročitala sam nekoliko stranih naslova kojima je cilj da nauče ljude kreativnom pisanju
i ne mogu da kažem da je potpuno beskorisno, naprotiv, ima nekih dobrih stvari kao
što su tehnika, gradnja likova, atmosfera, kompozicija, zanatske stvari... Sve su to
korisni saveti za neupućene (a talentovane) koji mogu dosta da olakšaju tumaranje
po svetu belles lettres.

Čak sam se nosila mišlju da ovde pokrenem temu o kreativnom pisanju, na osnovu
mojih kompiliranih beleški (nešto kao online kurs), međutim, oduzimalo bi mnogo
vremena pa sam odustala.

A kad smo kod ove strane literature za samoučenje, Karverova Katedrala je obavezno
štivo i primer dobro napisane priče u skoro svim (koje sam pročitala) knjigama te vrste.

Ima jedna knjižica, prevedena kod nas, koja može dosta da pomogne u sticanju
samopouzdanja. Prva polovina knjige je OK, druga je već proizvod autorkinih frustracija
i ličnih lomova.
Dorotea Brend, Kreativno pisanje (predgovor – Džon Gardner)

Sad da kolektivno šmrknemo, pa ćemo prionuti na posao.
Delo se sastoji od uvoda, razrade i zaključka.
Aj kao hoćete da napišete roman o nečemu ... a ne znate tačno o čemu, napišete uvod u kome ste se, mamurni, probudili oko podneva, pa ste otišli u klozet da ke*ate. Onda vas je pozvala neka strašna riba koju ste možda kresnuli a možda i niste jer se ne sećate, pošto ste dobar baja koji kreše po deset cupi dnevno. Ona vas čeka u gajbi, navlažena i uspaljena. Sedate u taksi, đ.oka vas udara po čelu, niste se ni obrijali ni istuširali, iako ste imali proliv i prethodno veče povraćali jer ste se uroljali.
Usput vidite neke demonstracije, neku policiju, neke face i tako to. Svašta nešto vidite. Bole vas ****, ovo je propala zemlja, sve je uvek isto u njoj, pa i Crvenkape.
To je, dakle, uvod.
U razradi ste već u ribinom stanu. Je*ete se do besvesti. Usput duvate, pijete, bodete se u vene. Super vam je. Setili ste se ko je ona: bivša koju ste voleli, ali vas je šutnula zbog frajera sa više keša. Ona svršava, vi svršavate ... i tako deset puta, svaki put sve jače. Filozofirate kao nešto o životu i tim sra*ima. To je ljubav. Onda vam upadnu murjaci, i vi skontate da vas ganjaju zbog neke kenjaže od pre dvetri godine. Drotovi vas uvode u maricu. Vičete: Mrš u pi*ku materinu! Kod njihovim kolima riba plače, seče vene, hoće da se baci pod voz kojeg nema ali ima u njenoj glavi jer još tripuje... Vrh scena, kao u onom romanu što ga još nisam pročitao. U muriji vas tuku, teraju da priznate nešto, ali tu se kao nešto desi i puste vas.
U yebanom zaključku vi ste od*ebali sve, riba se ubila overdouzom, idete daleko, ka suncu, i ne okrećete se. Šatro svetlija budućost. Idete, idete, gazite preko nekih leševa sa nekih demonstracija za koje vam se više **** jer je život go ****.

To se, dragi polaznici moje škole kreativnog pisanja, zove srpska postmoderna.
A sad po 50 evrića na sunce.
 
Sad da kolektivno šmrknemo, pa ćemo prionuti na posao.
Delo se sastoji od uvoda, razrade i zaključka.
Aj kao hoćete da napišete roman o nečemu ... a ne znate tačno o čemu, napišete uvod u kome ste se, mamurni, probudili oko podneva, pa ste otišli u klozet da ke*ate. Onda vas je pozvala neka strašna riba koju ste možda kresnuli a možda i niste jer se ne sećate, pošto ste dobar baja koji kreše po deset cupi dnevno. Ona vas čeka u gajbi, navlažena i uspaljena. Sedate u taksi, đ.oka vas udara po čelu, niste se ni obrijali ni istuširali, iako ste imali proliv i prethodno veče povraćali jer ste se uroljali.
Usput vidite neke demonstracije, neku policiju, neke face i tako to. Svašta nešto vidite. Bole vas ****, ovo je propala zemlja, sve je uvek isto u njoj, pa i Crvenkape.
To je, dakle, uvod.
U razradi ste već u ribinom stanu. Je*ete se do besvesti. Usput duvate, pijete, bodete se u vene. Super vam je. Setili ste se ko je ona: bivša koju ste voleli, ali vas je šutnula zbog frajera sa više keša. Ona svršava, vi svršavate ... i tako deset puta, svaki put sve jače. Filozofirate kao nešto o životu i tim sra*ima. To je ljubav. Onda vam upadnu murjaci, i vi skontate da vas ganjaju zbog neke kenjaže od pre dvetri godine. Drotovi vas uvode u maricu. Vičete: Mrš u pi*ku materinu! Kod njihovim kolima riba plače, seče vene, hoće da se baci pod voz kojeg nema ali ima u njenoj glavi jer još tripuje... Vrh scena, kao u onom romanu što ga još nisam pročitao. U muriji vas tuku, teraju da priznate nešto, ali tu se kao nešto desi i puste vas.
U yebanom zaključku vi ste od*ebali sve, riba se ubila overdouzom, idete daleko, ka suncu, i ne okrećete se. Šatro svetlija budućost. Idete, idete, gazite preko nekih leševa sa nekih demonstracija za koje vam se više **** jer je život go ****.

To se, dragi polaznici moje škole kreativnog pisanja, zove srpska postmoderna.
A sad po 50 evrića na sunce.

:rotf: Borka, odavno se nisam ovako slatko i kreativno nasmejala.

Nego, živo me zanima šta li će da diše u novoj torti i ko nam stiže na večeru? ;) :klap:
 
Jednog leta sam odvojjio 100 evrija(ili nešto malo manje) da bih prisustvovao Živkovićevom kursu kreativnog pisanja. Bilo je zanimljivo, mada sam očekivao da ćemo se više bazirati na neke praktične savete oko psainja(razbijanje blokade, brušenje kvaliteta i sl). Ono što je meni trebalo je da mi neko ukaže na greške koje pravim. Tek sam skoro da isto to mogu da dobijem i ovde na forumu, a da me ne košta 100 evrića... :D
Inače, znam za momka koji je nastavio da ide kod pomenutog još neko vreme(svaki mesec u toj odabranoj grupi je bio za istu cifru) i objavio je prvu knjigu, sad sam čuo da mu je izašla i druga... Što bi se reklo, ruka ruku mije...
 
Malo-malo, pa se pojavi neka nova škola pisanja ... (za odrasle, koji imaju ambiciju da postanu pisci).
Da li je učenje pisanja moguće?
Naravno, moguće je naučiti gramatiku i neka opšta pravila pisanja školskog tipa (uvod, razrada, zaključak; u poeziji metrika), ali ukoliko polaznik takve škole nije talenat, šta će naučiti? Kako će neko naučiti nadahnutost i pokretačku ideju?
Uostalom, KO treba da uči druge pisanju, i čiji su to kriterijumi i pravila „lepog pisanja“ ako umetnost podrazumeva slobodu u stvaranju?

Pisanje se, pre svega, uči čitanjem.
Kvalitetni pisci niču iz kvalitetnih čitalaca.
 
Sta treba da se postane dobar pisac? Pre svega dobar posmatrac sveta bez uplitanja vlastitih stavova i predrasuda. Mislim da je to glavno. Al i Nice bi rekao: "Dobar pisac nema samo svoj duh, nego i duh svojih prijatelja".
Skola pisanja moze da potpomogne buducem edukantu da izgradi ili izbrusi svoj stil pisanja.
 
Škole pisanja su napredovale u tom smislu što dobri predavači znaju da pokrenu kreativnost, daju inspiracije i motivišu polaznike da istraju u pisanju, da razmenjuju iskustva, ukazuju jedni drugima šta je dobro, a šta ne. To su mesta na kojima struji enegija i onaj ko duže pohađa kurs pisanja (ružan termin) ima veće izglede da završi knjigu od onog ko piše u osami sputan sumnjama u valjanost rada. Usamljeni pisci često gube kontinuitet u radu, a škola pisanja ih obavezuje da budu prisutni na predavanjima, odnosno da budu akteri grupnog rada.

Sve ovo može da naruši mit o piscu kao genijalnoj individui koja predano radi u svojoj samoći, ali vremena se menjaju, pa se menjaju i načini pisanja. Pitanje je da li bi Trejsi Ševalje napisala "Devičanski plavo" da dve godine nije radila na njoj u okviru škole pisanja. Danas sam počeo da čitam knjigu "Bel kanto" od En Pačet koja je takođe pohađala školu pisanja. Sa njom su isti školu pohađali i pisci:

https://en.wikipedia.org/wiki/Allan_Gurganus

https://en.wikipedia.org/wiki/Russell_Banks

https://static.kupindoslike.com/KASNIJE-ISTOG-DANA-Grejs-Pejli_slika_O_2925957.jpg
 
Da, tu si potpuno u pravu. Uzimam sebe kao tipičan primer. Konkursi n akrstarici(koje doživlajavam kao neku vrstu škole pisanja) me teraju da pišem. Nekada pišem za konkurs, a neka za sebe i to je odlično. Cenim da ću na taj način lakše završiti započete tekstove... Od lenjosti nema gore bolesti...
 
Slušam prije neki dan neki razgovor sa Basarom i Jergovićem, o svemu i svačemu, pa tako i o pisanju. I obojica se iz prve slože da je pisanje 90% čitanje.

Podrazumeva se iza pisca stoji veliki broj pročitanih knjiga, ali one mogu biti kočnica u izgradnji ličnog stila.
Podsvesno se potkrade neka tuđa rečenica ili rečenična konstrukcija.

Sa druge strane, znam puno ljudi koji puno čitaju, ali većina nikada nije dobila želju da piše.
Neophodan je neki spoljašnji ili unutrašnji faktor koji će inicirati samo pisanje.
To je ona situacija u kojoj osoba kaže - morao sam to da napišem zbog sebe i drugih.
Da li je to vredno, ima li kvaliteta, nebitna je stavka.

Znam da si tvrdio da nikad nisi ni pokušavao da pišeš, ali ti zanemaruješ činjenicu da je pisanje o književnosti takođe vrsta kreativnog izražavanja.
Bio si podstaknut umetničkim delom da o njemu nešto kažeš bilo u obliku eseja ili u obliku naučnog rada. Bio si podstknut spoljašnjim faktorom - knjigom, koja je postala tvoj unutrašnji, lični doživljaj.
O svom doživljaju u prosecu pisanja eseja ujedno obrazlažeš sebe, svoj svet.
 
Da, tu si potpuno u pravu. Uzimam sebe kao tipičan primer. Konkursi n akrstarici(koje doživlajavam kao neku vrstu škole pisanja) me teraju da pišem. Nekada pišem za konkurs, a neka za sebe i to je odlično. Cenim da ću na taj način lakše završiti započete tekstove... Od lenjosti nema gore bolesti...

Dobri su konkursi, dobre su i još neke od tema na ovom delu Krstarice, ali one su za mene povremeno skretanje sa nečeg što pišem duže vreme, u hiljadu verzija, sa hiljadu zapleta.
Ja sam pile upleteno u kučini, treba mi neki komandant da mi ne da da skrećem ni levo ni desno.
 
Podrazumeva se iza pisca stoji veliki broj pročitanih knjiga, ali one mogu biti kočnica u izgradnji ličnog stila.
Podsvesno se potkrade neka tuđa rečenica ili rečenična konstrukcija.

Sa druge strane, znam puno ljudi koji puno čitaju, ali većina nikada nije dobila želju da piše.
Neophodan je neki spoljašnji ili unutrašnji faktor koji će inicirati samo pisanje.
To je ona situacija u kojoj osoba kaže - morao sam to da napišem zbog sebe i drugih.
Da li je to vredno, ima li kvaliteta, nebitna je stavka.

Znam da si tvrdio da nikad nisi ni pokušavao da pišeš, ali ti zanemaruješ činjenicu da je pisanje o književnosti takođe vrsta kreativnog izražavanja.
Bio si podstaknut umetničkim delom da o njemu nešto kažeš bilo u obliku eseja ili u obliku naučnog rada. Bio si podstknut spoljašnjim faktorom - knjigom, koja je postala tvoj unutrašnji, lični doživljaj.
O svom doživljaju u prosecu pisanja eseja ujedno obrazlažeš sebe, svoj svet.

Ja ništa ne zastupam, samo kažem šta su rekli ljudi koji pišu, relativno uspješno.
 
potpisujem ovo... :D

Najbolje je kad imaš nekog iznad glave da ti zvoca: "Kad ćeš da završiš knjigu"? "Hoće li skoro ta knjiga" i tome slično.

Često se setim jednog intervjua sa Vladimirom Arsenijevićem.
Počeo on iz hobija da zapisuje nešto i pita ga porodica šta piše, a on onako neobavezno kaže - "Knjigu"
I sad, svi u kući, kaže on, prihvate tu izjavu kao amin i čine sve da mu olakšaju posao.
Ako neko u stanu galami, čuje se zapovedni glas : "Tiho, Vladimir piše!"

"I šta ću ja" kaže Arsenijević " nakon takvog tretmana prema mom radu, morao sam da izdam knjigu da ne bude da sam ih obmanjivao". :D
 

Back
Top