Opraštanje

HELENA33:

ti koji jesi, svaka stvarnost nije posledica nasheg izbora krenuvshi od mesta rodjenja, porodice u kojoj smo a i okruzenja do izvesnog vremena...
nekad ni kasnije chovek ne moze mnogo da bira sa kim ce imati posla, kao ni da zna chemu ce sve biti izlozen i shta ce sve morati da prodje na odredjenom putu... da ne govorim o najboljim namerama i onim koji bi da ih miniraju, gde je posebno besmisleno polaziti od sopstvenog izbora kao uzroka...
to je svakako tema za najmanje 5 strana a ja nemam volje toliko da tupim...

Kliknite za proširenje...

Čovjek nema nikakvu moć. Čovjek je izbor već načinjen. Onaj koji bira da postane čovjek jeste apsolut, Biće koje je podjednako prisutno u svim kreacijama. Čijim kreacijama? Svojim, čijim drugo.
Stoga, čovjek ne bira ništa, kao što ni zrak svjetlosti ne bira da bude projektovan na filmskom platnu, ali zato onaj koji je prisutan u njemu to bira za sebe. Bez prisustva apsoluta u bilo čemu, nema postojanja tog nečega.
Prije rođenja, tokom 'života u tijelu', poslije smrti tijela, to isto Biće postoji i sebi stvara doživljaje kroz projekcije u različitim izrazima, ostvarujući različite Svjesnosti o postajućem sebi-stvorenju.
Ono bira kada će se u tijelo roditi, ko će mu u tom tijelu biti roditelji, kakav život će živjeti, kada će iz tog tijela smrću izaći i sve drugo. Sve to bira a onda u tijelo ulazi zaboravljajući svoj izbor i svoj plan.
Čovjek je slika već naslikana, potez četke već povučen, svjetlostni zrak već projektovan na filmskom platnu, završena priča o jednom trenu, koja se iznova i iznova rađa i nestaje u svakom novom sada u nešto izmijenjenoj formi.

Sopstvo u svemu je TO jedno te isto Biće. Ono sebe doživljava subjektom svake predstave, svakog iskustva. Ono je u svim objektima.
Volja... je njegova. Čovjek nema volju. Čovjek je proizvod njegove volje. Ono bira svjesno ili nesvjesno. Ono je Biće u čovjeku koje može biti svjesno ili nesvjesno... SEBE. Ono u svemu potvrđuje svoje prisustvo sa onim svima poznatim "Ja Jesam". U svakome, u svakoj kreaciji, ukazujući na JA-ukazuje na SEBE.

Demijurg:

Šta vi mislite?

Kliknite za proširenje...

Ja sam neodoljiv-neumoljiv. Nema praštanja.

JA KOJI JESAM:

Čovjek nema nikakvu moć. Čovjek je izbor već načinjen. Onaj koji bira da postane čovjek jeste apsolut, Biće koje je podjednako prisutno u svim kreacijama. Čijim kreacijama? Svojim, čijim drugo.
Stoga, čovjek ne bira ništa, kao što ni zrak svjetlosti ne bira da bude projektovan na filmskom platnu, ali zato onaj koji je prisutan u njemu to bira za sebe. Bez prisustva apsoluta u bilo čemu, nema postojanja tog nečega.
Prije rođenja, tokom 'života u tijelu', poslije smrti tijela, to isto Biće postoji i sebi stvara doživljaje kroz projekcije u različitim izrazima, ostvarujući različite Svjesnosti o postajućem sebi-stvorenju.
Ono bira kada će se u tijelo roditi, ko će mu u tom tijelu biti roditelji, kakav život će živjeti, kada će iz tog tijela smrću izaći i sve drugo. Sve to bira a onda u tijelo ulazi zaboravljajući svoj izbor i svoj plan.
Čovjek je slika već naslikana, potez četke već povučen, svjetlostni zrak već projektovan na filmskom platnu, završena priča o jednom trenu, koja se iznova i iznova rađa i nestaje u svakom novom sada u nešto izmijenjenoj formi.

Sopstvo u svemu je TO jedno te isto Biće. Ono sebe doživljava subjektom svake predstave, svakog iskustva. Ono je u svim objektima.
Volja... je njegova. Čovjek nema volju. Čovjek je proizvod njegove volje. Ono bira svjesno ili nesvjesno. Ono je Biće u čovjeku koje može biti svjesno ili nesvjesno... SEBE. Ono u svemu potvrđuje svoje prisustvo sa onim svima poznatim "Ja Jesam". U svakome, u svakoj kreaciji, ukazujući na JA-ukazuje na SEBE.

Kliknite za proširenje...

Kako se prisetiti svog izbora i svog plana?

...i podpitanje....kako izabrati odgovornost?

Canoodler:

...i podpitanje....kako izabrati odgovornost?

Kliknite za proširenje...

Postaneš moderator na krsti

Zaharija 13.6: Kada ga budu pitali odakle su tvoje rane, on će im reći: njih sam zadobio kod najbližih i najmilijih kada su me pokušali vaspitati.

jelen.co:

Ja sam neodoljiv-neumoljiv. Nema praštanja.

Kliknite za proširenje...

Prvo, poravnanje računa.
Praštanje, nakon toga.

Breine:

Prvo, poravnanje računa.
Praštanje, nakon toga.

Kliknite za proširenje...

hm, šta znam...
možda se i meni dešava, ako mi osoba nešto znači, da gledam da izjednačim.

a ako ne:

Otkude jesi sedi disi....

Nemora da bude uobrazilja, za neke realne stvari znas da mogu da se dese,
znas i da ce se desiti i onda si vec obavio pola posla, suocavanje.

Recimo, znas da ce tvoje dete da uradi nesto sto mu ti ne bi preporucio,
ali ne mozes da mu lupas packe unapred tako da si spreman da opsrostis.

Ima takvih primera dosta, recimo, das zeni karticu i znas da ce bar jednom da se zajebe
neces od toga da pravis pozoriste nego ces prosto da joj limitiras karticu i ona zna zasto si to uradio,
ali unapred si oprostio gresku i dozvolio da se desi.

Canoodler:

Kako se prisetiti svog izbora i svog plana?

Kliknite za proširenje...

Plana se ne moramo sjećati, i za to se pobrinulo Biće-Bog-Kreator; načinilo je našu dušu.

Šta je duša?
Duša je iskonska namjera, božanski plan s utisnutim nepromjenjivim nagonom samorealizacije.
Dakle duša je kao automatski pilot kroz iskustva.
Ne treba se truditi da se sjetimo našeg plana, samo treba dozvoliti duši da se realizuje.
Plan će nam se otkriti kroz radost življenja.
To nas opet vodi ka onoj metafizičkoj postavci u kojoj moramo aktivirati Savjest koja će nas besprekorno dovesti do naše duše.

Canoodler:

...i podpitanje....kako izabrati odgovornost?

Kliknite za proširenje...

Odgovornost se bira aktiviranjem Savjesti.
Savjest nam služi da činimo izbor u skladu sa našom dušom.
Univerzalni principi su već utkani u tkaninu duše, stoga birajući savjesno biramo dušu, birajući dušu biramo Ljubav, harmoniju, mir i radost življenja.
To je potvrda da smo postali svjesno Biće i da smo u potpunosti preuzeli odogovornost za svoj izbor.

JA KOJI JESAM:

Odgovornost se bira aktiviranjem Savjesti.

Kliknite za proširenje...

mislim da je ovo tačno.
pišem iz iskustva.
u mom slučaju je to bio jedan veliki šok.
napravio sam neka sranja i onda se desilo.

izgledalo je kao da se neke dve sile natežu, nadvlače u meni.
nisam znao kome da se obratim, otišao kod psihijatra, zalepili mi dijagnozu bipolarni poremećaj.
i dan danas mislim da možda to ne bih dobio da sam znao nekog duhovnika koji se razume u to, da sa njim popričam.
nije važno.
ume to probuđenje savesti da bude opasno.
trebale su mi godine da se stabilizujem.

nije loše znati i ovo:

Prema psihoanalizi, samoubistvo je čin autoagresije, izraz sadizma super-ega koji se okrenuo protiv same osobe. Samoubistvo je očajnički protest, ono je čin pobune ega protiv tiranskog superega i, istovremeno, poslednji pokušaj zadobijanja njegove naklonosti.

šaljem i ovaj tekst:

“ Znanje o spiritualnom iskustvu se izgubilo na zapadu. Poslednjih nekoliko vekova su mnogi nesrecnici, cija se kundalini probudila, zavrsili u dusevnim bolnicama, gde su im dati lekovi, elektro shokovi I ostala neadekvatna sredstva. Naucnici I doktori su verovali da probudjenje nije normalan nacin ponasanja I niko nije bio u stanju da ga prihvati I kontrolise, pa cak ni osobe iz najblize porodice, kao ni najblizi prijatelji. Zbog toga je u poslednjih dve stotine godina na zapadu bilo malo velikih licnosti, svi su zavrsavali u dusevnim bolnicama ili ostajali u anonimnosti kako bi izbegli tu sudbinu.

U Indiji je situacija potpuno drugacija. Ako pojedinac pokazuje neke nenormalne simptome, ponasa se cudno ili prica nesvakidasnje snove, podrazumeva se da prozivljava dogadjaje koji su izvan uma. Indijsko verovanje je da svest nije konacan proizvod prirode vec da se moze razvijati, I da izmedju jednog stanja postojanja I drugog, postoji kriza. Kada neko ispoljava cudne simptome, veruje se da on prozivljava tu krizu I da je njegova svest podvrgnuta procesu evolucije. Ako je npr. celokupno bice nekog deteta posveceno Bogu I ono dozivljava stvari izvan uma, onda se nejgova cela porodica smatra svetom, a takvo dete je duboko postovano.

…

Mada se proces spiritualnog budjenja obicno odvija bez incidenata ili prekida, moze se desiti da blokade I necistoce u telu stvore simptome koji podsecaju na razlicita neuroloska I psihijatrijska stanja.

…

Luda osoba nema konstantan I postojan tok iskustva I njena svesnost je veoma rastrzana. Ona je neorganizovana spolja I potpuno slepa iznutra. Suprotno tome, svesnost osobe koja je probudjena je trajna I postojana. Dok osoba sa probudjenom svesnoscu moze donositi jasne odluke I sudove, luda osoba ne moze. Ludilo I spiritualno budjenje se mogu okarakterisati kao odredjeni nedostatak kontrole, ali spiritualno probudjena osoba je vodjena visom svescu, dok luda osoba nije.
…

Kada se desavaju neka vanculna iskustva, vazno je konsultovati iskusnu osobu koja zna sta je prosvetljenje, a sta ludilo. Guru moze pravilno da prosudi I odredi dali je mozak u procesu regresije ili zapravo napreduje duz transcendentalne linije. Ako postoji neko organsko ostecenje u mozgu, ono se moze izleciti, ali ako su simptomi spiritualni, osoba ce biti inicirana I bice joj data odredjena vezba kako bi joj se ponasanje stabilizovalo. Ona nece biti primorana na brak ili bilo koju drustvenu ulogu koja nije odgovarajuca za nju. Umesto toga, bice upoznata sa svetim licnostima I njihovim ucenjima. “



Kundalini Tantra, Svami Satjananda Sarasvati

wirdz:

hm, šta znam...
možda se i meni dešava, ako mi osoba nešto znači, da gledam da izjednačim.

a ako ne:

Pogledajte prilog 477624

Kliknite za proširenje...

Zamisli da treba da oprostiš čoveku koji je pobio tvoju porodicu.
Pritom, taj čovek nema trunku savesti, živi lepo i udobno... Nije čak ni opterećen praštanjem samom sebi.

Taj čovek ti nimalo nije bitan, ništa ti ne znači.
Okreneš li se i odeš, jer nije vredan tvog vremena, oprostio si mu zločin.
Njemu super. A i ti bezbrižan.

Ne znam.. Ako je to u redu, onda je otvoren put svakoj vrsti zločina.

postoji zakon za takav ekstremni primer koji si navela.

Postoji zakon.
Zakon može da zataji.
Da li je OK oprostiti zločincu njegov zločin, nezavisno od odluke suda?

nema šta da mu opraštaš kad nije on ni kriv,nema slobodne volje,nije imao izbora do da učini to što je učinio

znaš kako se kaže, those who are hardest to love, need it the most.

radi ti i razmišljaj prema svojoj savesti, nemoj meni postavljati tako teška pitanja.

svakako razmotri i ovo:

„Činjenje besmrtnim – Ko želi da ubije svoga protivnika, neka razmisli da li ga upravo time ovekovečuje u sebi.“ Niče

Sousuke Aizen:

nema šta da mu opraštaš kad nije on ni kriv,nema slobodne volje,nije imao izbora do da učini to što je učinio

Kliknite za proširenje...

Baš toliki Isus nisam

ne treba da budeš isus da bi shvatila tako prostu činjenicu

Ako on nije imao slobodnu volju da to učini, onda ni ja nemam slobodnu volju da mu opraštam?

kao što rekoh, nemaš šta da mu ''opraštaš'' in the first place
ko si ti ikome išta da opraštaš

Sousuke Aizen:

kao što rekoh, nemaš šta da mu ''opraštaš'' in the first place
ko si ti ikome išta da opraštaš

Kliknite za proširenje...

Ne shvataš niti šta znači oproštaj niti kako se stvara potreba za opraštanjem. Nije ni čudo što kažeš "ko si ti ikome išta da opraštaš".

Oproštati ne znači osloboditi "nekoga" od odgovornosti za njegovo počinjeno djelo. Oproštaj znači preuzeti odgovornost za sud koji smo načinili. Opraštati se može samo u sebi, jer u sebi jedino i možeš osuđivati, te oprostiti može jedino onaj koji je nekoga ili nešto osudio i presudio mu za počinjeno (ne)djelo koje smatra zlim, za koje smatra da na bilo koji način narušava i ugrožava duhovni mir "sudije". Međutim, duhovni nemir nije posledica spoljnjeg uticaja na našu volju, već je to nedostatak shvatanja i razumijevanja mehanizma i principa kreacije stvarnosti. U nedostatku znanja Savjest nije aktivna, ali zato SUD itekako jeste. U nedostatku znanja o slojevitoj strukturi stvarnosti mi stvarnost prihvatamo kao svršen čin, po izgledu njenog spoljašnjeg omotača, po posledicama izbora, ne umijući se uzdići iznad posledica, stoga ne imijući doseći do srži 'problema', do uzroka našeg doživljaja tog iskustva.

Jednom kada smo se prikačili na spoljašnji omotač manifestacije ne vidimo dalje od njene krajnje tačke-projekcije u kojoj smo svjesni samo finalnog produkta (odjeće) čitavog procesa kreacije, te videći samo odjeću SUDIMO na osnovu odjeće a ne na osnovu uzroka IZBORA te pojave, ne videći njenu osnovu, njenu metafizičku postavku.

U takvom scenariju osuđujemo počinioca pripisujući mu "zlo" žaleći za "dobrom" dok pri tom nismo svjesni da zahtijevamo kaznu, osvetu, čak i nad samim sobom, kad osuđujemo sebe za nešto. To ne činimo zato što je neko zaista zao već zato što smo mi stvorili sud o "dobru i zlu" u sebi. U sebi ga svojim "mjerilima" optužujemo i u sebi mu presuđujemo, u sebi zaključavamo pravo na SUD i osvetu, te stoga u sebi i stvaramo blokadu za koju smatramo da je jedino u sebi i možemo srušiti/anulirati oproštajem.

Ta potreba za oslobođenjem svojih zabluda i blokada jeste potreba za oproštajem.

Kažeš "ko si ti da ikome išta opraštaš"... vidiš li KO SI, TI si onaj koji sudi, osuđuje i presuđuje. Ti si onaj koji svojim sudom stvara ZLIKOVCA U SEBI...
Ti si onaj koji mu u sebi jedino i može oprostiti kako bi sebe oslobodio od duhovnog nemira.

Jedino onaj koji osuđuje ima i potrebu da prašta.

Međutim, potreba za oproštajem nikada i nije trebala da se stvori. To je posledica nedovoljno visokog nivoa osviješćenost jedinke koja sudi.

Između oproštaja i Ljubavi savjesno Biće uvijek bira LJUBAV.

Oproštaj je mehanizam "izbavljenja i spasenja" od i iz nemira a Ljubav je rezultat iscjeljenja; postizanja JEDNOTE, cjelovitosti sa objektom tvog SUDA.
U Ljubavi nema suda; samo Jednota u kojoj vlada vječiti duhovni mir i harmonija.

Oprastanje ...ustavri i znaci ...samooprastanje....dozvolio si da te neko laze.krade...sta god...povredi

wirdz:

postoji zakon za takav ekstremni primer koji si navela.

Kliknite za proširenje...

Kad svoj sud predamo u ruke 'zakona' to ne znači da smo se oslobodili SUDA i osude, da smo se oslobodili od potrebe za osvetom i kaznom.
NE, to samo znači da smo odgovornost za svoj SUD i svoj izbor tobož' prebaciji na drugoga, u ovom slučaju na 'zakon'.
Pri tom, se suštinski nije odigrala revolucija svjesnosti, još uvijek težimo osveti i kazni, sada 'pasivno', nadajući se pri tom ("svjesno ili nesvjesno") da će to takozvano 'objektivno tijelo sistema'-SUDSTVO to odraditi u naše ime pravično, onako kako 'zlikovac' zaslužuje.

Da li ste imali priliku gledati (bile su neke emisije na TV) osuđenike na smrtnu kaznu koje su lišavali života ubistvom putem električne stolice?
Ako jeste vidjeli biste i bližnje žrtvi nasilja, koji sjede u tom teatru istrajno čekajući trenutak osvete.
Oni su svoju volju predali sudstvu, s potpunim očekivanjem da će sudstvo donijeti pravičnu kaznu, kroz koju će oni eto, konačno postati oslobođeni od osude i potrebe za osvetom koju su stvorili u sebi.

Neki su pri izvršenju kazne čak izrazili olakšanje. Zašto?
Zašto što je taj naboj negativnosti u njima dosegao kulminaciju i pražnjenje.
Međutim, pražnjenje ne znači iscjeljenje. Naprotiv, pražnjenje je poziv za novo PUNJENJE.

(Dakle, ovdje uopšte nije riječ o počiniocu (ne)djela, već je riječ o onom koji taj čin osuđuje u sebi. Počinioc (ne)djela je sasvim druga priča. On će morati platiti za tu grešku svojim iskustvom ( usebi dogledno i svrsishodno vrijeme), da l' postajući žrtva sudskog sistema ili pak žrtva osvetničkog akta nad njim, da l' 'žrtva' Karmičkog procesa. To je ništa manje komplikovana metafizička postavka stvarnosti o metafizičke postavke stvarnosti "žrtve").

JA KOJI JESAM:

Ne shvataš niti šta znači oproštaj niti kako se stvara potreba za opraštanjem. Nije ni čudo što kažeš "ko si ti ikome išta da opraštaš".

Oproštati ne znači osloboditi "nekoga" od odgovornosti za njegovo počinjeno djelo. Oproštaj znači preuzeti odgovornost za sud koji smo načinili. Opraštati se može samo u sebi, jer u sebi jedino i možeš osuđivati, te oprostiti može jedino onaj koji je nekoga ili nešto osudio i presudio mu za počinjeno (ne)djelo koje smatra zlim, za koje smatra da na bilo koji način narušava i ugrožava duhovni mir "sudije". Međutim, duhovni nemir nije posledica spoljnjeg uticaja na našu volju, već je to nedostatak shvatanja i razumijevanja mehanizma i principa kreacije stvarnosti. U nedostatku znanja Savjest nije aktivna, ali zato SUD itekako jeste. U nedostatku znanja o slojevitoj strukturi stvarnosti mi stvarnost prihvatamo kao svršen čin, po izgledu njenog spoljašnjeg omotača, po posledicama izbora, ne umijući se uzdići iznad posledica, stoga ne imijući doseći do srži 'problema', do uzroka našeg doživljaja tog iskustva.

Jednom kada smo se prikačili na spoljašnji omotač manifestacije ne vidimo dalje od njene krajnje tačke-projekcije u kojoj smo svjesni samo finalnog produkta (odjeće) čitavog procesa kreacije, te videći samo odjeću SUDIMO na osnovu odjeće a ne na osnovu uzroka IZBORA te pojave, ne videći njenu osnovu, njenu metafizičku postavku.

U takvom scenariju osuđujemo počinioca pripisujući mu "zlo" žaleći za "dobrom" dok pri tom nismo svjesni da zahtijevamo kaznu, osvetu, čak i nad samim sobom, kad osuđujemo sebe za nešto. To ne činimo zato što je neko zaista zao već zato što smo mi stvorili sud o "dobru i zlu" u sebi. U sebi ga svojim "mjerilima" optužujemo i u sebi mu presuđujemo, u sebi zaključavamo pravo na SUD i osvetu, te stoga u sebi i stvaramo blokadu za koju smatramo da je jedino u sebi i možemo srušiti/anulirati oproštajem.

Ta potreba za oslobođenjem svojih zabluda i blokada jeste potreba za oproštajem.

Kažeš "ko si ti da ikome išta opraštaš"... vidiš li KO SI, TI si onaj koji sudi, osuđuje i presuđuje. Ti si onaj koji svojim sudom stvara ZLIKOVCA U SEBI...
Ti si onaj koji mu u sebi jedino i može oprostiti kako bi sebe oslobodio od duhovnog nemira.

Jedino onaj koji osuđuje ima i potrebu da prašta.

Međutim, potreba za oproštajem nikada i nije trebala da se stvori. To je posledica nedovoljno visokog nivoa osviješćenost jedinke koja sudi.

Između oproštaja i Ljubavi savjesno Biće uvijek bira LJUBAV.

Oproštaj je mehanizam "izbavljenja i spasenja" od i iz nemira a Ljubav je rezultat iscjeljenja; postizanja JEDNOTE, cjelovitosti sa objektom tvog SUDA.
U Ljubavi nema suda; samo Jednota u kojoj vlada vječiti duhovni mir i harmonija.

Kliknite za proširenje...

ne lupaj

Izazov: Oproštaj- Divna Milovanović