LJILJAN
Osnovni i najvažniji sadržaj bosanske heraldike je ljiljan. U historiografiji je već dugo prisutna polemika o tome na koji način je ljiljan ušao u bosansku heraldiku. Neki su mišljenja da su ga bosanski vladari preuzeli od ugarskih Anžuvinaca, bilo kao njihovi vazali ili ženidbenim vezama. Bosanska kruna je u obliku ljiljana kakva je i kod kralja Karla Roberta, Ljudevita Velikog, kraljice Marije i dr, ali takve krune imaju i druge evropske dinastije. Neki, pak, iznose uvjerenje da je Bosna preuzela ljiljan od Srba, pošto se kruna s ljiljanima javlja na novcima nekoliko posljednjih Nemanjića. Analiza ovog problema pokazuje da je neopravdano ljiljan vezati za ovaj ili onaj narod, odnosno dinastiju. Zna se da je ljiljan bio omiljeni umjetnički motiv već kod starih Egipćana, Krećana, Rimljana i dr. I u Bosni se susreće već u antičko doba, to jest prije dvije hiljade godina. Muzej grada Sarajeva posjeduje ulomak rimske zemljane posude iskopane na Ilidži, na kojoj je urezan prelijep motiv stiliziranog ljiljana. Ljiljan se javlja na tlu Bosne i u kasnoantičkoj umjetnosti pa ne treba čuditi da je u srednjovjekovnoj Bosni postao široko prisutan kako u umjetnosti tako i u državnim obilježjima. Ljiljan se u Bosni javlja i kao elemenat ukrasne arhitekture, kakav je slučaj sa kapitelima bobovačkog dvora. Također je čest u iluminacijama srednjovjekovnih rukopisa (Mletački zbornik, Hvalov rukopis i dr), a onda se susreće na nakitu, kao što su počelice itd. Najčećšće se javlja na stećcima, i to u raznim stilizacijama. U nekim slučajevima to je glavni i jedini likovni sadržaj stećka, postavljen na njegovu gornju plohu ili na bočnim stranama. I u emisijama srednjovjekovnog bosanskog novca često se javlja kao samostalan simbol. Najbolji takav primjer je zlatnik kralja Tvrtka I. Također su žezla bosanskih vladara u obliku ljiljana, kao i njihova kruna. Koliko je ljiljan bio omiljen u srednjovjekovnoj Bosni pokazuje njegov spomen u literarnom stvaralaštvu. U tzv. Tihoradićevom evanđelju iz 14. stoljeća nalazi se glosa: “Lilije, cvijetu ime – krin”. Na kraju, spomenimo da u Bosni (na Igmanu) raste jedinstvena vrsta ljiljana koja se nigdje drugdje ne susreće. Riječ je o endemu, u botanici nazvan Lilium bosniacum Beck. Može se pouzdano reći da je od čitave Evrope, upravo u Bosni našao najširu primjenu, i upitno je da li ga je Bosna preuzela od drugih i u kojoj mjeri, ili je možda bio obrnut slučaj.
BOSANSKI GRB I FALSIFIKATI
Prvi pokušaji falsificiranje bosanskog grba kao i grbova pojedinih bosanskih velikaških porodica, potječu iz druge polovice 15. stoljeća. To je bilo u uskoj vezi s raseljavanjem bosanskog plemstva, što je bilo prouzrokovano turskim osvajanjem Bosne, a onda, pod utjecajem renesansnih ideja o zajedničkim korijenima svih južnih Slavena i njihovoj etničkoj vezi sa Ilirima. U tom razdoblju sastavljani su brojni grbovnici, među kojima i grb Ilirika. Sastojao se od štita na kojem su ucrtani polumjesec i zvijezda. Ti simboli se, inače, najčešće javljaju na spomenicima južnoslavenskog prostora, posebno na bosanskim stećcima, ali je nejasno zašto su uzeti baš ti simboli za zajednički grb svih Južnih Slavena. Grb s polumjesecom i zvijezdom, kao bosanski, prvi put se javlja na nadgrobnoj ploči kraljice Katarine u Rimu, koja je umrla 1478. godine. Ovi simboli su čest motiv bosanskih stećaka, a kako je ušao u heraldiku, nepoznato je. Grb sa crnačkim glavama, kao tobožnji bosanski, koji se prvi put pojavio u rukopisu Ulricha Richentala, kroničara čuvenog sabora održanog u Konstanci (1415-1418), nema nikakve veze s Bosnom. Izmišljen je kao i grbovi mnogi drugih zemalja čiji su predstavnici učestvovali na tom saboru. Od Richentala prelazi u Kosmographiu Sebastiana Műnstera, štampanu u Bazelu 1544. godine. Poslije je štampan u zborniku Virgila Solisa (1555.g), i tako je ušao u širu evropsku literaturu. Petar Ohmučević ga je preuzeo od Műnstera i 1582. unio u svoje Rodoslovlje. Iz Rodoslovlja je, pak, ušao u Ilirski grbovnik, a odatle u Orbinijevo djelo. Osamdesetih godina 19. stoljeća, u vrijeme austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, u javnosti se ponovo pokrenulo pitanje bosanskog grba. Ondašnje su vlasti, naime, željele uvesti u službenu upotrebu grb zemlje Bosne, pa su, s tim u vezi, bili pozvani najeminentniji onovremeni historičari da se uključe u rješavanje tog problema. Napisane su brojne rasprave i prilozi na tu temu. Pokazalo se da pitanje određivanje historijskog bosanskog grba predstavlja dosta složen problem, s obzirom da Bosna i Hercegovina posjeduje najbogatije heraldičko nasljeđe od svih južnoslavenskih zemalja kao i izvornu građu koja se odnosi na taj problem. U tom pogledu poseban značaj ima bogata zbirka pečata a onda numizmatičko nasljeđe s predstavama državnog i dinastičkog grba. Kako ta građa nije bila poznata starijim istraživačima, kao ni arheološki materijal (plašt kralja Tvrtka I), svoje zaključke su uglavnom temeljili na pojedinim grbovnicima nastalim u doba renesanse i kasnije. Većina ih, međutim, predstavlja falsifikate, i kao takvi nisu relevantni ni za proučavanje bosanske heraldike. Ponuđeni grb sa sabljom pripada, pak, madžarskom heraldičkom nasljeđu, pod čijim je utjecajem svojevremeno herceg Stjepan formirao svoj herceški grb, s obzirom da je bio u tijesnim političkim vezama s budimskim dvorom. Nametanje Bosni grba ovog sadržaja imalo je političke motive, odnosno, želio se naglasiti tobožnji vazalni odnos Bosne prema Ugarskoj (Madžarskoj) u razdoblju
srednjeg vijeka. Nakon gore izloženog vidi se da nije uopće više upitno kako su izgledali grb i zastava srednjovjekovne bosanske države. Njihov osnovni sadržaj je štit sa šest ljiljana, kako to pokazuje relevatna izvorna građa: pečati, numizmatički primjerci, plašt kralja Tvrtka I i dr.
http://www.anubih.ba/speceditions/socialspeceditions/fulltext/social37/ImamovicEnver.pdf
