Šopenhauer - Negacija volje

oziman

Veoma poznat
Poruka
11.782
Negacija volje predstavlja krunu Sopenhaurovog ucenja. To je nacin na koji covek moze napustiti vecni ciklus radjanja i umiranja tako sto ce izaci iz vatrenog kruga u koji je prvobitnim grehom upao.
Adam je pozeleo zivot (videti unos "Afirmacija volje") sa tim zivotom on kao nedeljiva transcendentna sustina, dobija vecnu smenu zivota i smrti , patnje i negacije patnje (zadovoljstva). On je uvucen time u iluzoran svet Samsare ..obavijen velom Majinim.
Onaj ko je uhvacen u vrtlog zivota nije individua . Individua je pojava, opazaj,slika. Onaj ko je uhvacen u vrtlog zivota jeste korelat objekta, onaj nespoznatljivi subjekat ili simbolicno "Adam".

Sto se tice obicnih individualnih htenja ili individua na ovom svetu U svemu ovome vecina njih lagodno zivi u svojoj iluziji. Patnje ovoga sveta oni pokusavaju da izbegnu i ako uspeju u tome bar delimicno, oni su zadovoljni , oni zive i vole da zive. Oni afirmisu volju takvu kakva je... ne zele da je menjaju niti im pada na pamet da pozele nesto drugo .
To je situacija vecine ljudi na ovom svetu.
Takva situacija je veoma dobro objasnjena primerom sa "uzarenim krugom" ali po meni je veoma ilustrativan simbol "hodaci po vatri".

Sunrise%20Firewalk%201%20072.jpg


Uzarena vatra predstavlja zivot u njegovom trajanju po kome individualne volje (ove dve osobe) trebaju preci. Oni mogu u svom tom uzarenom ugljevlju traziti ono mesto koje nije toliko uzareno i na kome se mogu zaustaviti i odmoriti. Takodje oni vide i malo pred sobom jos takvih mesta i to im je sasvim dovoljno za utehu i "bezbrizan zivot", a pri tome oni nisu svesni da ce vremenom ugljevlje postati sve uzarenije a hladnih mesta bice sve manje, tako da taj metod utehe i to kvaziresenje (trazenje hladnih mesta) nije odgovarajuce. To je zamazivanje ociju onih koji su u sred pakla a misle da je zivot na zemlji raj. Iluzija nad iluzijama.

Pa sta je resenje uzasnog osecaja koji ova situacija stvara ?. Resenje osecaja pesimizma i bezizlaza u koje zapadne svako ko pogleda svet bez vela Maje preko ociju.?

Resenje je ne traziti hladna mesta u uzarenom ugljevlju vec obuhvatiti ceo uzareni krug i odbaciti ga u celini, sa sve toplim i hladnim mestima... to znaci negirati volju.
Ono sto ostaje kada ovo uradimo jeste nesto transcendentno , danas nama nespoznatljivo ,ostaje bivstvovanje stvari po sebi ali na drugaciji nacin nego do sada, tako da je i njegova buduca objektivacija (ako je uopste bude) biti nesto opet potpuno nepojmljvio nasem intelektu znaci transcendentno.

Put oslobodjenja je u tom pravcu . Svet oko nas je skup opazaja, skup slika naspram subjekta. Pravi realan svet , sustinska egzistencija je nesto drugo. A i to drugo trebamo negirati u njegovoj najprisnijoj sustini ne u njegovoj objektivaciji.
Eto to je Sopenhaurova negacija volje za zivotom.

SVETA KATARINA

Ova slika koju sam odavno video i koja je na mene ostavila dubok
utisak, idealan je simbol negacije volje kojom se ovde bavim .

"Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.
Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo . Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava."

Autor LA ALMEDINA Fernando
catherin.jpg

Sveta Katarina , zena koja je bila olicenje lepote i mudrosti. Niko je nije mogao pobediti u intelektualnim debatama. Zbog toga je podvrgnuta mucenju na tocku a posle toga joj je odrubljena glava.
Medjutim na ovoj slici je vidimo preobrazenu i prosvetljenu.
Daleko izvan ovoga sveta i njegovih jada.
Tocak je pod njenim stopalima . Ona je bozanstvo.

svetakatarinaitocak.jpg


Njen izraz lica predstavlja prosvetljenje koje je pobedilo ovaj svet.

Slomljeni tocak pod njenim stopalima je simbol tog sveta patnje i neprestanog radjanja i umiranja.

Cela slika je neiskaziv simbol transcendentnog cemu vodi negacija volje.

Životati , reci / pobroj te ciljeve i njihove svrhe koje bi čovek i celokupno čovečanstvo
postavilo ispred sebe , te da pritom zanemari evolutivne tokove ( ne samo u svojoj vrsti ,
već i u svim vrstama nad kojima ima kontrolu ) .
Reci životati - prosvetli oče i oprosti što zgreših u neznanju

Cilj je negacija volje ali to nije nesto sto bi se zapisalo na Mojsijevu kamenu plocu i iznelo pred narod tek tako. Potrebno je mnogo razmisljanja i poznavanje filozofskih znanja koja razotkrivaju pravu prirodu ovog opazajnog sveta i nase situacije u njemu.
Znanje koje razbija onu iluziju koja od pakla, nekim cudom, uspeva da u ocima ljudi napravi raj. Znanje filozofskog pesimizma neprikosnoveno je i neosporivo. Jedino iluzija moze podkrepiti optimizam... i dati misao poput one Lajbnicove: "Ovo je najbolji od svih mogucih svetova". Nije! Mi smo u paklu i covecanstvo sa razvojem znanja, kad tad mora doci do toga i potraziti izlaz.
Sta moze da bude ozbiljno za coveka u zatvoru osudjenog na smrt? Kako da se spase , kako da pobegne ; nista drugo za njega ne moze da bude ozbiljno.
citat G.I. Gurdjijev

Mozda je i to razlog sto nema inteligentnih vrsta u svemiru, jer sa razvojem inteligencije na izvesnom stepenu iluzija Maja biva potpuno prozreta, i cela vrsta napusta ovo jadno iluzorno bitisanje vracajuci se svojoj metafizickoj sustini ..ma sta ona bila izvan pojave.

Ali treba naglasiti da cilj nije unistenje individue , koje ne moze nista resiti. Cilj je negacija metafizicke volje u svojoj celini..osnove ovoga sveta, pri cemu je tkz."realan svet" njena objekativacija. Ovo "negacija" ne znaci unistenje, vec promenu.. Izvesnu predstavu sta bi ta promena mogla biti imamo u situaciji "pozeleti nesto drugo".
Kada metafizicka volja pozeli nesto drugacije nestaje cele ove i ovakve objektivacije.
Negacija volje je zapravo budjenje zaspalog Elan Vitala.
 
Poslednja izmena:
Da...
Zadovoljstvo nastaje kada posle dugotrajnog napora,ucenja i nerviranja polozimo ispit, tj. kada nerviranje i napor prestanu,kada posle visecasovnog osecaja gladi,pojedemo nesto i onda ta glad(osecaj nezadovoljstva) prestane,kada posle zelje za necim to sebi i priustimo. Kako je zelja za necim patnja,zadovoljstvo je samo prestanak te patnje. Cak,sto vise zelimo nesto tj.patimo za necim,zadovoljstvo ce biti vece. Npr.sto smo duze gladni,osecaj zadovoljstva kad jedemo bice veci.Sto duze zelimo neku stvar,bicemo srecniji kada je dobijemo tj,kada patnja za time prestane. Problem je sto sa tim mi nista nismo resili,jer cim zadovoljimo jednu potrebu,ona nam vise nije zanimljiva i javlja se neka druga. Javlja se nova patnja..
Kao sto je Sopenhauer i rekao,jedno od retkih mesta gde patnja moze da utihne na tren je umetnost. I sa tim se apsolutno slazem.
Zanimljivo je kako ovo njegovo razmisljanje niko ne zeli da prihvati,u startu govoreci da su to gluposti.
Cak je i moja profesorica filozofije rekla kako je on depresivac i kako je to sto prica strasno i nema smisla.
A tek idealizovanje ovog sveta u nesto savrseno,to je posebna prica.
Mislim da ljudi ocajnicki zele da im bude lepo pa vec sebe ubedjuju kako sve ovo ruzno sto se desava nije nista.
Pre neki dan mi je drugarica rekla kako ne moze da veruje kada neko kaze da se u Srbiji lose zivi.Ona misli da je ovde savrseno :eek:
Zemlja u kojoj ima toliko nezaposlenih,gde prosecna plata nije dovoljna ni da se prezivi,gde nema nitroglicerina za srcane bolesnike je sve samo ne savrsena.Da ne spominjem nista drugo.
Od tolike zelje da vide svet kroz ruzicaste naocare,vecina ljudi ih je zapravo i stavila. Odlaskom na letovanje ili gledanjem popodnevne sapunice pomislice kako je ovaj zivot lep,zaboravljajuci da ce vec sutra da pate zbog necega.
 
Da...
Zadovoljstvo nastaje kada posle dugotrajnog napora,ucenja i nerviranja polozimo ispit, tj. kada nerviranje i napor prestanu,kada posle visecasovnog osecaja gladi,pojedemo nesto i onda ta glad(osecaj nezadovoljstva) prestane,kada posle zelje za necim to sebi i priustimo. Kako je zelja za necim patnja,zadovoljstvo je samo prestanak te patnje. Cak,sto vise zelimo nesto tj.patimo za necim,zadovoljstvo ce biti vece. Npr.sto smo duze gladni,osecaj zadovoljstva kad jedemo bice veci.Sto duze zelimo neku stvar,bicemo srecniji kada je dobijemo tj,kada patnja za time prestane. Problem je sto sa tim mi nista nismo resili,jer cim zadovoljimo jednu potrebu,ona nam vise nije zanimljiva i javlja se neka druga. Javlja se nova patnja..Kao sto je Sopenhauer i rekao,jedno od retkih mesta gde patnja moze da utihne na tren je umetnost. I sa tim se apsolutno slazem.

Tacno, nemam sta da dodam. Zadovljstvo je negacija patnje i postoji samo kao ta negacija. Ono sto je pozitivno jeste nezadovoljstvo...volja.
Estetska kontemplacija je izvan zadovljstva i izvan nezadovoljstva ...ona nije saznanje ..ona je dodir nase sustine izvan pojave i jedini predah od igre nezadovljenog htenja i negacije toga a sto se dozivljava kao "zadovoljstvo".

Zanimljivo je kako ovo njegovo razmisljanje niko ne zeli da prihvati,u startu govoreci da su to gluposti.
Cak je i moja profesorica filozofije rekla kako je on depresivac i kako je to sto prica strasno i nema smisla.

Da, Sopenhauera znaju po pesimizmu i to je ono na sta ljudi pomisle kada ciju za njega, a svo ono znanje koje je on pruzio covecanstvu a posle koga, kako je on sam govorio, "Sfinga moze da propadne u ponor, jer su sva pitanja filozofije resena"..to je "strasno i nema smisla" kako kaze tvoja profesorica.

Filozofski pesimizam nije isto sto i ocajanje. Velika je razlika izmedju nekog ko pati nad time sto ga je ostavila devojka ili sto nije kupio nova kola ili zbog neke slicne banalnosti koja se tice individualne volje. Nije isti taj "pesimizam" i pesimizam filozofa koji sazaljeva samu sudbinu coveka uopste. Samu "nezgodu biti rodjen" kako bi rekao Emil Sioran.
Kada smo vec kod njega... Emil Sioran ... filozof paroksizma patnje..onaj koji vice "krikom beznadja" i silogizmima gorcine...
Evo kako izgelda taj filozof koji je dodirnuo transcendentno:
200px-sibiu_cioran.jpg


Kada bi njega pogledao neki covek ...projektovao bi svoj duhovni sklop i zakljucio da Emil Sioran eto pati sto nije zadovoljio neku banalnost iz svog zivota.
Greska....melaholija filozofa je nesto sasvim drugacije ...ono sto vodi negaciji volje...
Sopenhaurov pesimizam je uzviseni patos. Put ka spasenju.
 
Da,svako bi pomislio da pati zato sto nije zadovoljio neku banalnost...ili npr.zbog bolesti itd.
Na koji nacin je on dodirnuo trancendentno?

Emil Sioran bio je protiv filozofskih sistema ali njegova filozofija svrstava samu sebe. Ona struja idealisticke filozofije koja je pocela sa Dekartom preko Loka, Barklija, Kanta, Sopenhauera , Bergsona .. ima i svoj nastavak u drugoj polovni dvadesetog veka.. a to je Emil Sioran.
Dovoljno je njegov "paroksizam patnje" zameniti recju "VOLJA" .

Pogledaj temu na ovom forumu...a imas tu i jedan moj post o njemu:

Emil Sioran
http://forum.krstarica.com/threads/272766&highlight=emil
 
Iz ovoga mogu da zakljucim da je on transcendentnu sustinu dozivljavao kao uzas.
Ne znamo sta nas ceka posle ali dozivljaji ljudi koji su na neki nacin uspeli da dotaknu transcendentno,ili preko klinicke smrti ili kao Dostojevski, svi govore o neopisivoj lepoti one strane.
 
Iz ovoga mogu da zakljucim da je on transcendentnu sustinu dozivljavao kao uzas.
Ne znamo sta nas ceka posle ali dozivljaji ljudi koji su na neki nacin uspeli da dotaknu transcendentno,ili preko klinicke smrti ili kao Dostojevski, svi govore o neopisivoj lepoti one strane.

Sasvim moguce...ali ostaje pitanje na koje ni Sopenhauer nije mogao da odgovori:

Koje su to fatalnosti sa one strane svakog moguceg iskustva a koje su ucinile da se volja po sebi objektivise na ovakav jadan nacin, kao svet u kome vlada patnja i smrt "
Sopenhauer Epifilozofija

Ipak mozemo da naslutimo...da citamo Dostojevskog...i slicno. Ali te fatalnosti ".izvan svakog moguceg iskustva" ...ostaju izvan svakog moguceg iskustva.
Ma sta to bilo to je nasa sustina izvan pojave..ono sto ne nastaje i nestaje vec uvek jeste.
Sta bi moglo biti posle smrti spekulisao sam u ovom blogu:

Transcendentno i Dostojevski - Sta posle
http://forum.krstarica.com/blog.php?b=8698
 
Sasvim moguce...ali ostaje pitanje na koje ni Sopenhauer nije mogao da odgovori:



Ipak mozemo da naslutimo...da citamo Dostojevskog...i slicno. Ali te fatalnosti ".izvan svakog moguceg iskustva" ...ostaju izvan svakog moguceg iskustva.
Ma sta to bilo to je nasa sustina izvan pojave..ono sto ne nastaje i nestaje vec uvek jeste.
Sta bi moglo biti posle smrti spekulisao sam u ovom blogu:

Transcendentno i Dostojevski - Sta posle
http://forum.krstarica.com/blog.php?b=8698

transcendentna materija :lol:
Videla sam i temu sa Dostojevskim.Takodje sam i cula price nekih ljudi koji u trenucima klinicke smrti nisu uopste zeleli da se vrate na ovaj svet. Ja takodje mislim da je tako.Mislim da smo mi sa ovim zivotom dobili neki zadatak koji trebamo da ispunimo i da je svaciji cilj da pokusa da se sto vise promeni na bolje. Lose stvari su samo iskusenja.Cilj je i da pored izdaja,lazi,kradja,ubistava,bolesti i svega loseg odrzimo veru u dobro kao nesto najuzvisenije.Da pored toliko nemorala koji svakodnevno vidjamo odrzimo veru u moral.Treba pronaci dobro unutar sebe.
Svidja mi se onaj Sioranov citat o muzici :) Lepo je rekao.
 
Salamander mocan alhemijski simbol zivotinje koja zivi u vatri i koja ne moze da izgori.
ls10.jpg


Naime, salamanderi se cesto skrivaju u trulim stablima drveca i cepanicama tako da kada su ljudi ubacivali cepanicu u vatru iz nje bi iskocio salamader dajuci iluziju da je nastao iz vatre i da zivi u elelmentu vatre. Odatle mocan simbol .
Analogija svega onoga sto vatra , prociscenje vatrom ili hodati po vatri predstavlja.

Svi smo mi salamanderi koji hodaju po uzarenom ugljevlju ovoga sveta trazeci hladna mesta, i misleci da ce i u buducnosti takva hladna mesta postojati kao danas, iako ih ima sve manje i sve je teze izbeci uzareno ugljevlje.

Sta je onda resenje?

Resenje je Sopenhaurova negacija volje. Odbaciti ceo uzareni krug..prestati zeleti hodati po vatri i traziti hladna mesta i pozeleti nesto drugo. To nije nimalo lako ali to je cilj. Poput salamandera pobeci iz vatre. Dostici nirvanu. Vratiti se svojoj metafizickoj sustini.
 
Negacija volje znaci potpuna promena, ne neke forme ili oblika spoljasnjeg sveta, vec promena supstancije samog sveta pojava.
Ta supstancija je metafizicka...transcendentna a najbliza onom sto u samosvesti nalazimo kao volju.

Kada govorimo o tome govorimo o transendentnom (izvan mogucnosti saznanja) sto znaci da ne mozemo znati sta jeste za nas posle Sopenhauerove negacije volje... ali znamo sta nije.
Sa one strane svakog moguceg iskustva nema ovakvog objektivnog sveta. Ako se supstancija promeni menjaju se i njene akcidencije. Ako nema reke nema ni virova. Ako reka postane led... virovi vise ne postoje, ali postoji i dalje reka u drugacijem agregatnom stanju.
Ovo je veoma dobra analogija.
Isto tako, posle negacije volje ..znamo da nema ovakvog sveta objekata, dok o ledu ...mi "kao ribe u tropima" ne mozemo nista znati.
 
Ni ja ne vjerujem u zelju kao patnju. :-)

Dovoljno je znati da mozes zadovoljiti neku potrebu, pa da ti zelja ne bude patnja nego zadovoljstvo. To je ono sto se zove ego i sto pricinjava zadovoljstvo samo po sebi.

S druge strane negiranje zelje jos ne znaci zadovoljstvo, nego prosto umrtvljavanje, udrvljavanje.

Ali posto ovde nije cilj istina, nego da sve bude biblijski korektno i da se dokaze kako je biblija kobojagi u skladu sa prirodom, ostavimo ove zive mrtvace da se uzajamno obmanjuju.
 
Nista ja to ne verujem.

Niko se nije ovde ni pozvao na tvoju veru, vec na znanje.
Svaki sud u filozofiji mora imati razlog svoje istinitosti bilo u posrednom bilo u neposrednom iskustvu.
Rec "vera" ne postoji u filozofiji. Vera je za one koji ne umeju da misle i ako si dosao na ovu temu naoruzan "verom" uveliko si promasio i temu i forum.

Zato tvoja recenica treba glasiti da nista ti ovo ne razumes. Ok! Preciziraj sta ne razumes pa cu ti pojasniti.

Plutarh
Ni ja ne vjerujem u zelju kao patnju. :-)
Dovoljno je znati da mozes zadovoljiti neku potrebu, pa da ti zelja ne bude patnja nego zadovoljstvo. To je ono sto se zove ego i sto pricinjava zadovoljstvo samo po sebi.

Jos jedan "vernik" koga mrzi da razmisli i zato umesto razuma pita volju a ona kaze "Da ne veruje". KO je trazio od vas da verujete?

Sto se tice volje. Ne ta zelja, nego ispunjenje zelje donosi iluziju zadovoljstva. Zelja koja se moze ispuniti i kojoj sledi ispunjenje vec je pocetak negacije iste. Ona koja se ne moze ispuniti daleko je od zadovljstva. a to je primer zelje kao patnje.
Da bi neko uzivao u hrani mora prethodno trpeti glad. Ako je neko sit i iznesu mu najukusnije jelo ovoga sveta, on neće ostetiti zadovoljstvo, već gadjenje. Primer koji moze preneti na bilo sta.
Znaci neophodan uslov svakog zadovoljstva jeste prethodna oskudica, nemastina, patnja. Patnja mora trajati dugo da bi negacija patnje ili „zadovljstvo” dalo sto veću iluziju nečega lepog ,koje će i pored toga trajati samo hiljaditi deo vremena prethodne patnje, tj samo za vreme negacije iste.

„ Zadovoljenje ili usrecenje ne može biti nikada nešto više do oslobodjnje od nekog bola, od neke patnje. Svako zadovoljstvo ili kako se to obično naziva , sreća u stvari je po sustini svojoj negativno.”
citat Sopenhauer

Vremenom pred coveka iskacu zelje koje ne mogu naci nikakvo zadovoljenje. Hladna mesta na uzarenom ugljevlju oovga sveta postaju sve redja a onaj ko i dalje juri patnju zeleci da uziva u negaciji te patnje..koje ce onda zvati "zadovljstvo" nije bas razborit.

S druge strane negiranje zelje jos ne znaci zadovoljstvo, nego prosto umrtvljavanje, udrvljavanje.

Govoris o dosadi .Negiranje zelje na kraju dovodi do camotinje ili dosade, necega jos strasnijeg od nezadovljene zelje.

DOSADA je samo na prvi pogled bezazlena. Ona je jaca patnja nego ona poznatija...otelovljena u nezadovoljenoj volji.
Najveca kazna nad kaznama medju kaznjenicima jeste samica ili kaznjavanje DOSADOM. Samica je mnogo strasnije orudje za mucenje od srednjovekovnih sprava. To nam moze pokazati zasto narodu treba HLEBA i IGARA a ne samo hleba..zato jer dosada vreba.

Zivot se krece izmedju bola i dosade .. Zadovoljstvo postoji samo za kratko vreme negacije bola pri cemu volja nestaje a nastupa dosada i tako na smenu.
Eto, to je tvoj blazeni RAJ... ovaj svet.

I mislis da je tvoj Nice u svojoj maniji mogao tome da prigovori? Njegov "nadcovek je metafizicki pojam a ne pitanje banalnosti politike..vladalaca sveta i slicno, kao sto sam ti vec odgovorio na temi o Niceu a ti ignorisao.Nista Nice nije oduzeo od Sopenhaurovog pesimizma.
 
Filozofski pesimizam nije isto sto i ocajanje.

U pravu si. Filozofski pesimizam je kenyanje u beskonačnost do očaja.

Velika je razlika izmedju nekog ko pati nad time sto ga je ostavila devojka ili sto nije kupio nova kola ili zbog neke slicne banalnosti koja se tice individualne volje. Nije isti taj "pesimizam" i pesimizam filozofa koji sazaljeva samu sudbinu coveka uopste.

Ne sažaljeva filozof pesimista sudbinu čoveka, već sažaljeva sudbinu samoga sebe, a pošto je ceo svet čovečiji, tj. doživljaj celog sveta, u čovečijem srcu, time onaj koji sažaljeva sudbinu samoga sebe, sažaljeva i sudbinu onoga što je u njegovom srcu, tj. sažaljeva sudbinu sveta koji je u njegovom srcu, a koji za njega predstavlja svet koji ga okružuje.
Stavi tamne naočare na oči i sve oko Tebe postaće tamno.
 
Ozimane, možeš li malo da mi razjasniš pojam negacije volje? Tek sam počeo da čitam Šopenhauera i još nisam stigao do drugog dela knjige, do sveta kao volje. Dok čitam tvoje postove, imam utisak da ovaj pojam ima čas jedno, čas neko drugo značenje.

1) Negecija volje znači potpuno odbaciti, izbrisati volju za životom, biti potpuno ravnodušan prema svetu oko sebe. Ceo svet pojava, koji je proizvod volje, koja je sama po sebi negativna, treba shvatiti kao "najgori od svih mogućih svetova" i jedini pravi smisao života čoveka je da potpuno odbaci volju (za životom). Ovo bi bio pesimizam.

2) Negacija volje znači ne dopustiti volji da kontroliše tebe, već ti nju. Na primer, shvatiti da interes vrste treba zameniti interesom individue. Po ovome volja je samo negativna kada joj mi robujemo u cilju produženja vrste, što znači da nije nužno negativna, samo je pitanje da li ona služi nama ili mi njoj. Ovo mi nimalo ne liči na pesimizam.

Verovatno sam previše uprostio, ali mene zanima koje je od ova dva značenja bliže Šopenhauerovom. Ili je možda neko treće? Ili delimično i jedno i drugo?
 
Ozimane, možeš li malo da mi razjasniš pojam negacije volje? Tek sam počeo da čitam Šopenhauera i još nisam stigao do drugog dela knjige, do sveta kao volje. Dok čitam tvoje postove, imam utisak da ovaj pojam ima čas jedno, čas neko drugo značenje.

1) Negecija volje znači potpuno odbaciti, izbrisati volju za životom, biti potpuno ravnodušan prema svetu oko sebe. Ceo svet pojava, koji je proizvod volje, koja je sama po sebi negativna, treba shvatiti kao "najgori od svih mogućih svetova" i jedini pravi smisao života čoveka je da potpuno odbaci volju (za životom). Ovo bi bio pesimizam.

Negacija volje znaci nesto sasvim drugo. Volja o kojoj govorimo i koja je objekt negiranja, nije volja koju nalazimo u samosvesti . Ta pojava volje u samosvesti najbliza je onom sto se pojavljuje ,ili stvari po sebi, ali je i dalje pojava. Ne negiramo mi tu volju vec ono sto se pojavljuje kao volja a sto je transcendentno, izvan mogucnosti saznanja. To je objekt negacije.
Ali vazno je napomnuti da govorimo o negiranju supstancije i rec "negacija" ne vazi u tom slucaju kao kada su forme pojave u pitanju. Negacija ne znaci unistenje volje, vec njenu metafizicku PROMENU. Promenu .. osnove ovoga sveta . Kada se promeni ono sto se pojavljuje kao ovaj svet nece biti vise ni tog sveta ovakvog kako se danas objekitivise.
Posle negacije volje ona nije unistena vec je promenjena .Ona je kako to kaze Sopenhauer volja koja "zeli nesto drugo"
Vec sam u postu broj 15 na ovoj temi to dobro objasnio u analogiji sa vodom i ledom:
Kada govorimo o tome govorimo o transendentnom (izvan mogucnosti saznanja) sto znaci da ne mozemo znati sta jeste za nas posle Sopenhauerove negacije volje... ali znamo sta nije.
Sa one strane svakog moguceg iskustva nema ovakvog objektivnog sveta. Ako se supstancija promeni menjaju se i njene akcidencije. Ako nema reke nema ni virova. Ako reka postane led... virovi vise ne postoje, ali postoji i dalje reka u drugacijem agregatnom stanju.
Ovo je veoma dobra analogija.
Isto tako, posle negacije volje ..znamo da nema ovakvog sveta objekata, dok o ledu ...mi "kao ribe u tropima" ne mozemo nista znati.

Sopenhauer je to jasno pojasnio u svom poslednjem delu Parerga i paralipomena.

Contrary to certain silly objections, I observe that the denial of
the will-to-live does not in any way assert the annihilation of a
substance, but the mere act of not-willing; that which hitherto
willed no longer wills. As we know this being, this essence, the
will, as thing-in-itself merely in and through the act of willing,
we are incapable of saying or comprehending what it still is or
does after it has given u that act.

Moj prevod... verovatno je moguc i bolji.
Suprotno izvesnim besmislenim prigovorima ja naglasavam da negiranje volje za zivotom nikako ne ukljucuje unistenje supstancije vec se sastoji samo u aktu "ne htenja" ; koja od tada vise ne zeli. A posto mi jedino poznajemo to bice, tu esenciju , tu volju kao stvar po sebi samo kroz akt volje , mi nismo u mogucnosti reci ili razmisilajti sta je ona ii kako deluje posle odbaciavanja tog akta ...

Stuntman Stan
Negacija volje znači ne dopustiti volji da kontroliše tebe, već ti nju. Na primer, shvatiti da interes vrste treba zameniti interesom individue. Po ovome volja je samo negativna kada joj mi robujemo u cilju produženja vrste, što znači da nije nužno negativna, samo je pitanje da li ona služi nama ili mi njoj. Ovo mi nimalo ne liči na pesimizam.

Ne. Svo to delovanje protiv interesa vrste ne uzdize interes individue, vec afirmise odbacivanje dakle negaciju, promenu onoga sto je u osnovi kako vrste, tako i individue. Ako neko ne sluzi volji pojedinca , sluzi volji vrste koja je takodje volja. I to volja koja je u nevolji. To je zarobljeni Elan vital. Cilj je ne sluziti vrsti nego vrstu pevazici.Postati "vrsta u vrsti" kako bi rekao Bergson. Izdici se iznad vrste..dostici ideju sopstva .. ideju metaficike volje i negirati je. To je zadatak koji vodi spasenju.

Ali ovim smo otisli isuvise daleko u spekulacijama.
Nase znanje o negaciji volje je zapravo negativno.
Ali ipak mozemo i malo spekulisati i reci da jedino pojedinac moze negirati volju A da ceo taj tok u materiju zarobljenog elan vitala koji se sastoji u smeni vecnog radjanja i umiranja... zapravo ceka spasioca. Ceka onoga ko ce negirati volju. Kada se takav pojavi, nestaje svih objektivacija pa i svih vrsta ...ukljucujuci i covecanstvo. Jer ono o cemu govorimo zajednicka je sustina svega zivog i nezivog.
 
Negacija volje ok. Kako mislis da dodjes do toga? Sta radis kada dodjes to tog stadijuma, ubijes se? Ne vidim neku bitniju razliku, sem ako si spoznao istine afterlajfa? Eto prilike da nam predocis cega ima tamo izvan ovog sveta za kog kazes da je kreiran od strane demona. Oslobodjenje ok ali GDE ? U smrt ili neki novi infitity zivot?

Negacija volje je nasto sasvim drugo. To je menjanje same supstancije ovog sveta i ne mozes reci da si negirao volju a da budes jos uvek u svetu i cekas neki after life. Cilj je negacija volje samim tim i celog opazajnog sveta. To znaci ne unistenje volje vec njenu promenu.

Mozda da ti pojasnim ovako:

Ovo je skica alegorije Platonove pecine.
platocave.jpg


Mi kao individue smo vezani i posmatramo senke na zidu pecine. Senke su pojava ili ovaj opazajni svet.

Vatra koja senke baca jeste volja. Negacija volje jeste promena ove vatre a ne unistenje jedne od senki..
Kada promenis vatru menjas i senke...
Sta ce tada biti za nas je nepojlmivo...ali cilj je da ova vatra postane nesto drugo.

Pozeleti nesto drugo..kako kaze Sopenhauer. Citav ovaj svet i sluzi tome da nas natera da pozelimo nesto drugo jer to je put koji vodi negaciji volje.
 
Pozeleti nesto drugo .. sta drugo? To sa promenom volje sam i rekao mislim na nekoj od tema, treba je okrenuti ali to nece unistiti postojanje
To je menjanje same supstancije ovog sveta i ne mozes reci da si negirao volju a da budes jos uvek u svetu i cekas neki after life
Menjanje supstancije u sta? Ne cekanje, nego hajde reci sta predstavlja oslobadjanje elan vitala.

Slomljeni tocak pod njenim stopalima je simbol tog sveta patnje i neprestanog radjanja i umiranja.
Kazes da si se vec radjao i umirao? Budisticka prica ...

Nista nisi rekao u celoj ovoj temi. Cista igra reci, pojmova, izraza..
Moje misljenje je da to oslobadjanje znaci oslobadjanje od uslovljenosti bica materijom koja je pokretac htenja. Esencija onoga sta ostaje je objektivizirana misao.
 
Koliko je volje potrebno da se negira volja?
Sta s tim paradoksom?

Volja o kojoj ovde govorimo jeste supstancija svega..govorimo o stvari po sebi. To nije volja recimo za hranom, za razmnozavanjem....(uostalom ima li jos neceg osim ovoga dvoga a sto vecina ljudi zove "volja" ?:think:).

To sto nalazimo u samosvesti i zovemo "volja" nije stvar po sebi vec takodje opazaj, senka na zidu Platonove pecine. To je doduse najbliza objektivacija stavri po sebi...toliko bliska da prilikom neposrednog iskustva volje, cak i podela na subjekat i objekat prestaje da vazi, ali to je i dalje kao sto rekoh, pojava.. opazaj.,,to nije volja koju negiramo.
Ono sto se pojavljuje i sto trebamo negirati nije u dometu iskustva a zabuna nastaje posto i to zovemo "volja".. uz dodatak "po sebi" koji ocito previdjas, a koji ukazuje na sustinsku razliku.

Negacija volje ne znaci unistenje supstancije, vec promenu. Supstancija u osnovi ovog sveta hoće... negacija znaci da supstancija ovog sveta neće!

Sta se tada desava za nas je potpuno transcendentno,nepojmljivo pitanje, jer saznanje moze delovati samo u svetu gde volja hoće, a ne i u vrsti egzsistencije gde volja neće.

ps.Ako si primetio gvorimo o necemu sto nadilazi ovaj svet i ovaj zivot. Negacija volje je kraj zivota i ne samo njega nego celog pojavnog sveta. Dok smo u zivotu necemo doci do negacije volje. Svoju priliku imacemo tek kada brod zivota dodje u svoju luku, kada Jason u potrazi za zlatnim runom stigne u Kolhidu. Kada se stopimo sa voljom po sebi... i kada imamo tu mogucnsot da pozelimo nesto drugo. Sve ove negacije dok smo u zivotu samo su priprema neka vrsta treninga za to.
 
Mozemo da pricamo na bilo koji nacin, meni ne menja stvar.
Problem je u tome sto za mene niko, pa ni ja sam, nisam u pravu.
Zapravo, i sam sam dosao do mnogih stvari koje citam da je neki tamo lik jos ranije rekao, samo meni nerazumljivije, posto nije sinhronizovano u potpunosti sa mojim putanjama spoznaje.
Elem, hajde ovako. Osnov reci volja je od voljeti, npr. Zasto tu ljubav negirati?
Lako se to utrenira. Par puta ne uradis ono sto bi voleo. Par puta uradis ono sto ne bi voleo. I prosto sam sebi slomis otpor prema sebi. Ojacas slabu kariku ne bi li ceo lanac ojacao.
A volja za samoodrzanjem (hrana, razmnozavanje) nije jedina volja, pa cak je i sama po sebi transcedentna, posto, eto, pokusaj da ne dises (jos jedna volja), i obrazlozi zasto nisi uspeo da prestanes da dises zauvek.
 
Poslednja izmena:
Elem, hajde ovako. Osnov reci volja je od voljeti, npr. Zasto tu ljubav negirati?
Lako se to utrenira. Par puta ne uradis ono sto bi voleo. Par puta uradis ono sto ne bi voleo. I prosto sam sebi slomis otpor prema sebi. Ojacas slabu kariku ne bi li ceo lanac ojacao.
A volja za samoodrzanjem (hrana, razmnozavanje) nije jedina volja, pa cak je i sama po sebi transcedentna, posto, eto, pokusaj da ne dises (jos jedna volja), i obrazlozi zasto nisi uspeo da prestanes da dises zauvek.

Dobro je da smo dosli do pitanja slobode volje jer to dosta moze pojasniti problem njene negacije.

Koliko je tesko negirati volju po sebi o kojoj govorimo, kazuje to da je skoro nemoguce negirati cak i ona njena najslabija ispoljenja ili da NEMAMO SLOBODU VOLJE.

Ako ti mozda mislis da imas pogledaj uvodni post ove teme i shvatices da nemas pa se onda vrati ovde:

http://forum.krstarica.com/showthread.php/286498-Sloboda-volje?highlight=sloboda+volje

Posto , kao sto vidis nemamo slobodu nad voljom samim ti shvatices koliko je tesko doci do negacije iste. Kao zarobljenici u paukovoj mrezi mrdamo krlilima misleci da smo slobodni a sve sa NADOM da cemo se mozda nekako osloboditi.

O slobodi volje - U paukovoj mrezi
http://forum.krstarica.com/entry.php/9485-Sloboda-volje-U-paukovoj-mreži
 
Ali, Ozi, ako je negiramo, takodje nismo oslobodjeni nje.
Slobodni smo tek ako smo ravnodusni prema njoj.
Da potpuno budemo oslobodjeni.
Da biramo kad cemo mi nju koristiti, a kad ona nas.
Simbioza. Sinhonicitet.
Kako god da okrenes, kapiram da pricas o kontroli bez kontrole (ako ne ti, a onda onaj cije si ucenje voljan da usisas).
Samo sve to pada u vodu pred cinjenicom da je materija samo, hajde, neka bude taj izraz, energija gusceg pakovanja spojena nekom voljom. I, ima drazi u celoj ovoj misteriji zivotnog lutanja sa naznakama postojanja sveznanja i sveprozimajuceg razumevanja i jasnosti. Cak mogu sa sigurnoscu da kazem da uzivam u tome, jer u bljeskovima gde se vidi kolika je zapravo potpuna kontrola koja se poseduje jedva cekam da se vratim onom tupilu i iznenadjujucim trenucima. Svojevoljno.
 
Оптимизам је толико наиван поглед на свет. Као да је ово место у које смо доспели рођењем нешто најпожељније и најлепше да морамо просто пожелети да продужимо живот у њему још 100 ,200 година.
Замислите затвор у коме су затвореници мучени најстрашнијим патњама а из кога они не желе да оду, шта више, хтели би да казну продуже за 100 година па и вечно ако је могуће. Такав затвор био би сан сваког џелата...сваког робовласника.
Управо је тако са нашим битисањем овде. Свако ко може да свет погледа објективно видеће да је он оличење пакла. Одакле је Данте узео материјал за свој пакао ако не из овога света ?. Није циљ проуджити живот овде него наћи излаз из живота. Спасити се пакла...вратити се метафизичкој суштини изван појаве ма шта она била.
И није самоубиство решење.. било би лако да је тако ..али ствар је много тежа. Изаћи из пакла захтева много теже напоре, негацију воље а не афирмацију што самоубиство заправо јесте. Нећете се тако лако решити ове врсте егзистнеције па је и тај ваш страх од нестајања или апсурда кога нисте свесни ... бесмислен.

Најасније речено: сврха живота јесте у томе да човека одврати од ове врсте егзистенције.. Да човек пожели нешто друго. То је пут спасења.
Зато када видим оне који се грчевито држе са овај свет као да је он што би рекао Лајбниц "најбољи од свих могућих светова" то је толико метафизички погрешно и јадно јер дотични требају проћи многе лекције које ће их довести до песимизма и негације воље као једином путу спасења.

Наравно, све ово звучи чудно материјалистима и позитивистима али то је само њихов велики проблем или недостатак филозофских знања. И нека своју априори везаност за ову врсту егзистенције и своје материјалистичке апсурде сачувају за себе уместо што их априори пројектују као мишљења других.
 

Back
Top