U Srbiji se vekovima neguju 2 velika straha koja značajno određuju kretanje srpskog društva, to su strah od gladi i strah od batina.
Oni deluju pre svega na mikro (porodičnom) ali i na makro nivou.
Srpsko društvo je prepuno poslušnika, beskičmenjaka, ljudi koji žive za uhlebljenje i koji uglavnom svu svoju socijalizaciju sprovode kroz snishodljivost i licemerje.
Porsečan srpski čovek, hoću reći - nema muda.
Jel da se ograničimo ne Srbe... ili je tema malo šira? Zaboravio si na strah od Boga... tačnije kazne. Imaju i strah od promaje, one starije generacije.
Možda nema veze sa ovim strahovima o kojima je ovde reč, ali generalno, Srbi kao nacija temelje sve svoje sposobnosti na strahovima. Koliko ih neki pokreću, toliko ih neki drugi blokiraju. Ako ih i pokrenu, to obično biva u nekom pogrešnom smeru, obično sledi blokada i ograda u glavi, prvenstveno. Tada već imamo podlogu za delovanje i na globalnom nivou.
Nagrada za učinjeno delo daje daleko bolji efekat, nego kazna. Ako ništa drugo, stimuliše, recimo dete, da se izbori za nešto što želi... ili da ne radi nešto što se "ne sme". Mada sam uvek bila za varijuantu da se proba sve, pa će, pod uslovom da ga pravilno usmeravate i sam znati da li je i koliko pogrešno... i naučiti ga da samo on snosi odgovornost za svoje postupke. Vode se devizom: uvek može da bude gore nego što jeste... za bolje ne žele da znaju... ebi ga, treba rizikovati za tako nešto. A poznata je stvar da se čojstvo i junaštvo otcepilo od nas... i šta nam je ostalo? Go patriotizam, od koga se leba nećemo najesti... da preciziram, na rečima smo najjači. Ostala je i gomila penzionera, nešto kao nacionalno nasleđe, kojima treba više od deteta u razvoju... pohlepnih matoraca koji em što se drže nekih zaostalih vaspitnih mera, ovo u slučaju da im poverite sopstveno dete ne čuvanje... em što su u stanju da vam sopstveni strah projektuju kroz tugaljive životne priče. A svi glasali za Slobu, ebo ih Sloba.
A prosečan srpski čovek radi, odnosno zabušava nekih 6 do osam sati dnevno, jer smo, generalno lenja nacija... ne volimo da radimo, ali ne volimo ni da nemamo. Odoh malo u širinu... htela sam reći, na temu... da se strah od neuspeha opravdavaju lošim stanjem u zemlji, nedostatak ambicija i hrabrosti onom frazom da se u ovoj zemlji ne isplati školovati, niti se može na pošten način zaraditi.
Ima leka i za ove strahove... platiti detetu školovanje u inostranstvu i pustiti da mu se duh razvije na nivou jedne evropski stabilne zemlje... a kada dođe sa diplomom, kupiti mu neko jače radno mesto i razvijati bilateralne odnose sa zaostalim srbendama koji godinama ne smeju da promene pelene, plašeći se da za druge neće imati para.
Mož da bidne da sam malo omašila temu...