МАЧАК
Buduća legenda
- Poruka
- 25.542
Glagoljica i ćirilica - povijesna hrvatska pisma
Glagoljicom su pisani i liturgijski tekstovi i srednjovjekovna književnost i tekstovi pravnoga (administrativnoga) karaktera te osobna korespondencija. Tek početkom XVI. stoljeća latiničko će pismo zadominirati u svim navedenim funkcijama, i otada pa sve do kraja XIX. st. krug će se njezine uporabe postupno sužavati. U XIV. st. nakratko će je Česi »posuditi« od Hrvata i formirati u Pragu tzv. emauski krug. Kasnijih će se stoljeća glagoljica će se u Evropi poznavati ponajviše upravo preko hrvatskih tekstova. Odatle i pokušaji nekih istraživača da i njezin nastanak vezuje za Hrvate i hrvatski prostor. Tek od početka XIX. st. postaje jasno da se hrvatska »uglata« glagoljica razvila iz starije, »oble« inačice koja je ponajviše sačuvana u tekstovima bugarsko-makedonske provenijencije. I najstariji hrvatski glagoljički tekstovi, pa i najpoznatija Bašćanska ploča, pisani su takvom oblom glagoljicom, doduše već sa zamjetljivim posebnostima.
U paleografiji susretan oblik »hrvatska glagoljica« odnosi se uglavnom na poseban tip glagoljičkog pisma koji se na hrvatskom sjeverozapadu (Kvarneru i zadarskom kraju) oblikovao sredinom XIII. st. uslijed nagle i velike produkcije, u posebno pogodnim uvjetima za razvoj glagoljske pismenosti. Izduživanje slova, pravokutni oblici slovnih »oka«, koordiniranje unutar retka, brojna uporaba ligatura itd. izdvojili su ovaj pismovni tip kao poseban, a prema sličnostima s nekim ćiriličkim paleografskim osobinama, često se naziva i »ustavnom glagoljicom«. Naime, posrijedi je svečano pismo, uspravnih, odvojenih slova, gdje su doduše očigledne brojne minuskulne osobine, najpogodnije upravo za liturgijske kodekse.
Prva hrvatska tiskana knjiga, Misal iz 1483, kao i još nekoliko inkunabula, otisnuta je upravo tim glagoljičkim tipom. U XIV. stoljeću formira se i brzopisna, kurzivna glagoljica, kojom se pišu brojne listine, matične knjige, zakonici i korespondencija. Najstariji hrvatski pravni tekst, i jedan od najstarijih slavenskih uopće, Vinodolski zakonik iz 1288. sačuvan je u mlađem prijepisu kurzivnom glagoljicom.
Posljednji kodeks pisan ustavnom glagoljicom, kao izrazom kontinuirane tradicije, otisnut je 1893. u Rimu (Misal, u pripravi D. A. Parčića). Kurzivnom se glagoljicom katkad pisalo i na otoku Krku sve do potkraj XX. st.
Hrvatska ćirilica (bosančica, poljičica)
Ćirilicom su Hrvati pisali najkasnije od XI. st. i to na razmjerno širokom prostoru. Najstarija zasvjedočena ćirilička slova nalaze se na glagoljičkom tzv. Supetarskom ulomku (iz središta Istre) iz XII. st, a ima ih nekoliko i na Bašćanskoj ploči koja je na prijelazu XI. u XII. st. napisana, a sredinom XIX. st. i pronađena na otoku Krku. Na istočnom polu hrvatskoga glagoljaštva, južno od rijeke Krke, ovo je pismo nakon XII. stoleća posve potisnulo glagoljicu i nastavilo se razvijati – kao glavno pismo – uz jaku konkurenciju s latiničkim pismom u priobalju, i to od sredine XIV. st. Do XIX. st. latinica će potisnuti i hrvatsku ćirilicu na svim područjima gdje se njome mnogo pisalo: u Bosni, Hercegovini, Poljicama i zaleđu Splita (povremeno još i šire u Dalmaciji), dalmatinskim otocima (ponajviše Braču), u Dubrovniku i njegovoj okolici.
Na Humačkoj ploči, kamenom spomeniku iz Hercegovine napisanom vjerojatno u XII. st., među ćiriličkim slovima lako se da prepoznati i nekoliko glagoljičkih slova. Na otoku Braču napisana je znamenita Povaljska listina (1250), a u Poljicama veliki Poljički statut (1444). U Dubrovniku je sve do u XVI. st. djelovala slavenska kancelarija, gdje su se dokumenti pisani hrvatskim jezikom pisali – ćirilicom. Hrvatski će latinički tekstovi ondje prevladati tek s renesansom i humanizmom. U Bosni i Hercegovini pak franjevci pišu ćirilicom gotovo do XIX. st. (npr. Matija Divković u XVI/XVII. st, Stipan Margitić – XVIII. st). Prva je hrvatska ćirilička knjiga dubrovačke provenijencije (Oficij s molitvama Bogorodici), a otisnuta je u Veneciji 1512.
Svi ti regionalni tipovi ćirilice imaju poprilično zajedničkih paleografskih osobina koje ih dijele od ćirilica istočnog dijela balkanskoga polutoka. Isprva se te osobine tiču samo kurzivnog pisma, ali vrlo brzo kurzivne osobine prodiru i u ustavno, svečano pismo. Stoga, između ostaloga, u terminološkom neredu, pronalazimo i opće nazive za taj tip ćiriličkog pisma: zapadna ćirilica, hrvatska ćirilica, bosančica (bosanica).
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Хоће ли се једном стати на крај овој пљачки
културе и историје....?
Glagoljicom su pisani i liturgijski tekstovi i srednjovjekovna književnost i tekstovi pravnoga (administrativnoga) karaktera te osobna korespondencija. Tek početkom XVI. stoljeća latiničko će pismo zadominirati u svim navedenim funkcijama, i otada pa sve do kraja XIX. st. krug će se njezine uporabe postupno sužavati. U XIV. st. nakratko će je Česi »posuditi« od Hrvata i formirati u Pragu tzv. emauski krug. Kasnijih će se stoljeća glagoljica će se u Evropi poznavati ponajviše upravo preko hrvatskih tekstova. Odatle i pokušaji nekih istraživača da i njezin nastanak vezuje za Hrvate i hrvatski prostor. Tek od početka XIX. st. postaje jasno da se hrvatska »uglata« glagoljica razvila iz starije, »oble« inačice koja je ponajviše sačuvana u tekstovima bugarsko-makedonske provenijencije. I najstariji hrvatski glagoljički tekstovi, pa i najpoznatija Bašćanska ploča, pisani su takvom oblom glagoljicom, doduše već sa zamjetljivim posebnostima.
U paleografiji susretan oblik »hrvatska glagoljica« odnosi se uglavnom na poseban tip glagoljičkog pisma koji se na hrvatskom sjeverozapadu (Kvarneru i zadarskom kraju) oblikovao sredinom XIII. st. uslijed nagle i velike produkcije, u posebno pogodnim uvjetima za razvoj glagoljske pismenosti. Izduživanje slova, pravokutni oblici slovnih »oka«, koordiniranje unutar retka, brojna uporaba ligatura itd. izdvojili su ovaj pismovni tip kao poseban, a prema sličnostima s nekim ćiriličkim paleografskim osobinama, često se naziva i »ustavnom glagoljicom«. Naime, posrijedi je svečano pismo, uspravnih, odvojenih slova, gdje su doduše očigledne brojne minuskulne osobine, najpogodnije upravo za liturgijske kodekse.
Prva hrvatska tiskana knjiga, Misal iz 1483, kao i još nekoliko inkunabula, otisnuta je upravo tim glagoljičkim tipom. U XIV. stoljeću formira se i brzopisna, kurzivna glagoljica, kojom se pišu brojne listine, matične knjige, zakonici i korespondencija. Najstariji hrvatski pravni tekst, i jedan od najstarijih slavenskih uopće, Vinodolski zakonik iz 1288. sačuvan je u mlađem prijepisu kurzivnom glagoljicom.
Posljednji kodeks pisan ustavnom glagoljicom, kao izrazom kontinuirane tradicije, otisnut je 1893. u Rimu (Misal, u pripravi D. A. Parčića). Kurzivnom se glagoljicom katkad pisalo i na otoku Krku sve do potkraj XX. st.
Hrvatska ćirilica (bosančica, poljičica)
Ćirilicom su Hrvati pisali najkasnije od XI. st. i to na razmjerno širokom prostoru. Najstarija zasvjedočena ćirilička slova nalaze se na glagoljičkom tzv. Supetarskom ulomku (iz središta Istre) iz XII. st, a ima ih nekoliko i na Bašćanskoj ploči koja je na prijelazu XI. u XII. st. napisana, a sredinom XIX. st. i pronađena na otoku Krku. Na istočnom polu hrvatskoga glagoljaštva, južno od rijeke Krke, ovo je pismo nakon XII. stoleća posve potisnulo glagoljicu i nastavilo se razvijati – kao glavno pismo – uz jaku konkurenciju s latiničkim pismom u priobalju, i to od sredine XIV. st. Do XIX. st. latinica će potisnuti i hrvatsku ćirilicu na svim područjima gdje se njome mnogo pisalo: u Bosni, Hercegovini, Poljicama i zaleđu Splita (povremeno još i šire u Dalmaciji), dalmatinskim otocima (ponajviše Braču), u Dubrovniku i njegovoj okolici.
Na Humačkoj ploči, kamenom spomeniku iz Hercegovine napisanom vjerojatno u XII. st., među ćiriličkim slovima lako se da prepoznati i nekoliko glagoljičkih slova. Na otoku Braču napisana je znamenita Povaljska listina (1250), a u Poljicama veliki Poljički statut (1444). U Dubrovniku je sve do u XVI. st. djelovala slavenska kancelarija, gdje su se dokumenti pisani hrvatskim jezikom pisali – ćirilicom. Hrvatski će latinički tekstovi ondje prevladati tek s renesansom i humanizmom. U Bosni i Hercegovini pak franjevci pišu ćirilicom gotovo do XIX. st. (npr. Matija Divković u XVI/XVII. st, Stipan Margitić – XVIII. st). Prva je hrvatska ćirilička knjiga dubrovačke provenijencije (Oficij s molitvama Bogorodici), a otisnuta je u Veneciji 1512.
Svi ti regionalni tipovi ćirilice imaju poprilično zajedničkih paleografskih osobina koje ih dijele od ćirilica istočnog dijela balkanskoga polutoka. Isprva se te osobine tiču samo kurzivnog pisma, ali vrlo brzo kurzivne osobine prodiru i u ustavno, svečano pismo. Stoga, između ostaloga, u terminološkom neredu, pronalazimo i opće nazive za taj tip ćiriličkog pisma: zapadna ćirilica, hrvatska ćirilica, bosančica (bosanica).
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Хоће ли се једном стати на крај овој пљачки
културе и историје....?
