Smuvao sam se pre tri meseca sa jednom starijom devojkom. Prelepa devojka, slatka, nezna, potpuno se zaljubila u mene, a meni je bila beskrajno draga. Kad sam sa njom meni je bilo savrseno, nikad me nije smarala, nijedan neprijatan trenutak nismo imali, bilo mi je lepo, i njoj sa mnom. Zaljubio sam se, govorio da je volim (zbog toga sad zalim).
I stvarno sam se tako osecao. Ali, problem nastaje cim izadjemo sa drustvom negde, jer ja uvek krenem da se zajebavam nesto, a ona sedi uglavnom sa strane i bude potpuno tiha, i kad god joj pridjem da vidim jel dobro, ona mi kaze da je sve sjajno i da je nista ne smara, i na svaki nacin zeli da mi ugodi i da meni bude lepo. Meni je to bilo dirljivo jako, ali non stop razmisljam da li je ona ok, jel se smorila, zasto se ne zeza, zasto ne uziva. A ona mi uvek kaze da je savrseno srecna jer joj je drago sto sam je tu. To sve je imalo kontraefekat, jer ja se tada smorim, zato sto shvatim da se ona zbog mene prilagodjava, a to ne bih zeleo od nje uopste. I sve mi bezuslovno daje, i zeli da meni bude lepo, a mene je to zbog nekog razloga odbijalo, jer ne zelim devojku koja ce se odreci svega svoga zarad mene, previse mi je naporno, i opterecujuce, i stalno razmisljam o tome. Hocu da se oboje zezamo i uzivamo i da se nadjemo u nekoj sreci, a ne ovako. Nismo bili jedno za drugo. I na kraju raskinem i slomim joj srce potpuno, a bila je toliko dobra i sve bi mi dala, i upravo to me ubija jer se sad osecam kao neka najgora muska svinja koja je iskoristila njenu dobrotu. I ispada da sam sve vreme bio s njom samo iz nekog sazaljenja i toga sto je tako skromna i fina. I ta pomisao mi se gadi, jer sebe ne vidim tako. Da sam je iskoriscavao ostao bih i dalje sa njom u vezi, jer sam mogao. A to mi nije valjalo, pa sam raskinnuo. I zeleo bih da je zovem da joj se izvinim nekako, ali ne znam sta da joj kazem. I zao mi je sto sam je povredio, i opterecuje me konstantna misao o njoj, kako je sada nesrecna zbog mene, a ni zbog cega nije kriva, samo je zelela da sve bude dobro... I nikako joj ne zelim nesrecu i smor, a pritom je sama na svetu, porodica joj je u haosu, ja sam joj bio mnogo bitan. Ne znam sta da joj kazem, ni kako da postupam... A zajedno smo na faxu i vidjacemo se stalno.... A ni ja ne mogu ovo lepo da sagledam, jer je ipak volim, ali ne mogu imati vezu sa njom... Moze neki savet pliz :s
I stvarno sam se tako osecao. Ali, problem nastaje cim izadjemo sa drustvom negde, jer ja uvek krenem da se zajebavam nesto, a ona sedi uglavnom sa strane i bude potpuno tiha, i kad god joj pridjem da vidim jel dobro, ona mi kaze da je sve sjajno i da je nista ne smara, i na svaki nacin zeli da mi ugodi i da meni bude lepo. Meni je to bilo dirljivo jako, ali non stop razmisljam da li je ona ok, jel se smorila, zasto se ne zeza, zasto ne uziva. A ona mi uvek kaze da je savrseno srecna jer joj je drago sto sam je tu. To sve je imalo kontraefekat, jer ja se tada smorim, zato sto shvatim da se ona zbog mene prilagodjava, a to ne bih zeleo od nje uopste. I sve mi bezuslovno daje, i zeli da meni bude lepo, a mene je to zbog nekog razloga odbijalo, jer ne zelim devojku koja ce se odreci svega svoga zarad mene, previse mi je naporno, i opterecujuce, i stalno razmisljam o tome. Hocu da se oboje zezamo i uzivamo i da se nadjemo u nekoj sreci, a ne ovako. Nismo bili jedno za drugo. I na kraju raskinem i slomim joj srce potpuno, a bila je toliko dobra i sve bi mi dala, i upravo to me ubija jer se sad osecam kao neka najgora muska svinja koja je iskoristila njenu dobrotu. I ispada da sam sve vreme bio s njom samo iz nekog sazaljenja i toga sto je tako skromna i fina. I ta pomisao mi se gadi, jer sebe ne vidim tako. Da sam je iskoriscavao ostao bih i dalje sa njom u vezi, jer sam mogao. A to mi nije valjalo, pa sam raskinnuo. I zeleo bih da je zovem da joj se izvinim nekako, ali ne znam sta da joj kazem. I zao mi je sto sam je povredio, i opterecuje me konstantna misao o njoj, kako je sada nesrecna zbog mene, a ni zbog cega nije kriva, samo je zelela da sve bude dobro... I nikako joj ne zelim nesrecu i smor, a pritom je sama na svetu, porodica joj je u haosu, ja sam joj bio mnogo bitan. Ne znam sta da joj kazem, ni kako da postupam... A zajedno smo na faxu i vidjacemo se stalno.... A ni ja ne mogu ovo lepo da sagledam, jer je ipak volim, ali ne mogu imati vezu sa njom... Moze neki savet pliz :s