Jedna digresija:
Nije to shizofrenija. Po mojim laičkim saznanjima, u shizofreniji se povremeno (zavisno od oblika i težine bolesti) javljaju halucinacije svih čula, od kojih su naročito opasne imperativne, koje nagone bolesnika na samoubilačke ili ubilačke ideje (glasovi u glavi). Shizofrenija se često poistovećuje sa Dissociative identity disorder (DID), iliti Multiple personality, a po naški – poremećaj podvojene/višestruke ličnosti (bilo da je reč o jednoj, ili više njih). Kod ljudi sa ovim poremećajem nije reč o halucinacijama, već o potpuno međusobno nezavisnim identitima (dva ili više alter ega, od kojih svaki živi svoj život, i nije svestan onog drugog). Poremećaj je, u gro slučajeva, rezultat traume iz detinjstva.
Za poistovećivanje shizofrenije i DID "krivi" su filmovi o manijakalnim ubicama koji su danju dobri (mada malko čudni) muževi i očevi, sposobni biznismeni, nežni sinovi ... a u noćima punog Meseca počinju da pričaju sa svojim odrazom u ogledalu, ponekad poprimajući i drugačiji izgled ... pa se onda opskrbe motornim testerama i krenu u ubilačke pohode, usput iscrtavajući pentragrame krvlju svojih žrtava ... sve zato što im je tako naredio "glas u glavi", ili zato što dožive neki "blackout" pa ne znaju šta rade. I to čine mesecima, godinama, održavajući (u realnosti nemoguć) balans između svog Džekila i svog Hajda.
(Tgdanijela, ispravi me ako grešim.)
A postoji i nešto, što je s dolaskom Njuejdža postalo vrlo popularno, a to je teorija o unutrašnjem glasu (the inner voice), tj. našem nesvesnom, spiritualnom ... koje, uz pomoć intuicije, teži da bude ravnopravan, ako ne i glavni činilac pri našem odlučivanju. U suštini, to je samo stilski doteraniji termin za pojam samosvesti.