Lupetate i ti i Krasić. A lupa i Křistek - znao sam da ćeš se na njega pozvati. U primeru koji navodiš:
1. Jezik katolika hrvatskim
ne zove Vatikan, već jedan (samo jedan) slovački jezuita Teofil Křistek jezik naziva
i hrvatskim kao sinonimnim među ukupno četiri imena toga jezika (redom -
hrvatski, ilirski, glagoljički i slovenski jezik).
2. Alfonso Carillo (Šalja, Slovačka) u svojem pismu isusovačkom generalu Akvavivi (Rim) citira Teofila Křisteka (Turiec, Slovačka) i Křistekov naziv jezika, pa se Carillov citat Křistekovog naziva ne može smatrati drugim primerom.
3. Uprkos četirima sinonimima za jezik koje navodi Křistek, Akvaviva je u Rimu, na Kolegijumu, osnovao katedru za - "ilirski jezik", a prema imenu kojim jezik u svom izveštaju Akvavivi zove Caftaćanin Marin Temperica. Zadnja reč isusovačkog generala može se smatrati stavom Vatikana, osnosno jedinim ispravnim odgovorom na pitanje
kako Vatikan naziva jezik katolika.
4. Iz konteksta Křistekovog pisma možemo zaključiti da je jedan od njegovih sinonima ilirskog jezika - hrvatski - izveden iz poistovećivanja štokavice sa glagoljaškom tradicijom koja jeste karakteristična za hrvatski jezik.
Ideja u vezi sa projektom do nas stiže u malo poznatoj korespodenciji između španskog jezuite oca Alfonsa Carilla, jednog od najvažnijih isusovačkih čelnika na prelazu 16. u 17. vek, kada je bio, između ostalog, starešina kuće u Šalji (danas Slovačka), i oca Teophilusa Křísteka, starešine kuće Kláštor pod Znievom (danas Slovačka).
Motiv pisma koje je Teophilus Křístek uputio svom pretpostavljenom Alfonsu Carillu bio je, kako vidimo iz njihove prepiske, odgovor na pitanje koje je Alfonso Carillo primio direktno iz Rima od samog Klaudija Akvavive, isusovačkog generala. Pitanje je glasilo da li je moguće - iz pisma nije jasno gde, ali verovatno direktno u gradu Turiecu (ne, nego u Rimu, prim. Mrkalj) - uspostaviti jezuitsku visoku školu (kolegijum), čiji bi nastavni jezik trebalo da bude ma koji opšteprihvaćeni slovenski dijalekat.
Drugo pitanje sa kojim je A. Carillo neizostavno morao da se suoči bilo je - na kojem bi jeziku u tom slučaju trebalo da se održava nastava. Nakon pažljivog razmatranja postavljenih pitanja Teophilus Křístek je odgovorio da bi to trebalo da bude hrvatski jezik, koji je poznat i kao ilirski, a zbog slova koja koriste, isto tako i glagoljički, te takođe kao i općenito slovenski (slovinski). [Dakle, Křistekov pun odgovor NIJE "glasio: slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik koji bi trebalo predavati u »ilirskim« zavodima trebao bi biti hrvatski (lingua croatica).", prim. Mrkalj] Razlozi koji su doveli do tog zaključka bili su delom praktične, delom jezikoslovne, a delom istorijske prirode.
http://brilla.sk/pdf/homza/Chorvatsky zbornik/07 - Novovek.pdf
5. Znakovito je kako muljator Krasić, ne bi li Carillovom pomenu imena jezika dao više merituma, ističe prijateljstvo Alfonsa Carilla sa Damlatincem Faustom Vrančićem, ne osvrćući se na relevantnu činjenicu da sam Šibenčanin Vrančić, koji je u našem jeziku ponikao, jezik svoga rečnika naziva dalmatinskim jezikom, objašnjavajući pritom u predgovoru rečnika da Dalmacija obuhvata i Srbiju. Pa, naravno, kad je politički podobnije ono što neki "učeni" Slovak lupi, nego što sami lokalni jezikoslovi kažu. Kroatistička klasika.
No, Hrobi, ima li još neki "primer" da "Vatikan jezik katolika zove hrvatskim"?
