- Poruka
- 976
Ogranicimo se za trenutak na pretpostavku da je apostol Matej zaista autor Jevandjelja po Mateju (za sta, inace, nema nikakvih dokaza, naprotiv), a onda zamislimo situaciju u kojoj bi se bivsi carinik, Matej, i bivsi farisej, apostol Pavle, nasli u istoj sobi, bez mogucnosti izlaska dok ne sklope konsenzus o nacinu spasenja pred Bogom. Sudeci prema tekstvovima Pavlovih poslanica i Matejevog jevandjelja, da je nas misaoni eksperiment poceo u prvom veku nove ere, danas bi u istoj onoj sobi u koju su Pavle i Matej bili zatvoreni najverovatnije stajala dva nema i ruinirana skeleta.
Predugacka bi prica bila da rekonstruisemo kompletan Pavlov misaoni proces i rasudjivanje po kome je on dosao do zakljucka da je jevrejski zakon vise neprikladan da sluzi ljudima na spasenje, da je doslo do promene Bozijeg plana u pogledu dugo ocekivanog Mesije i da predmet spasenja nisu vise samo izabrani Jevreji, vec i svi ostali (gentili). Ukratko, sveljudsko, ne samo jevrejsko, krsenje Bozijeg zakona bilo je toliko da je iziskivalo najvecu zrtvu za ljudske grehe, a to je bila Isusova zrtva. Ako Isus vise nije bio mrtav, kao sto je Pavle 'znao' jer ga je 'video' zivog (nekoliko godina posle njegove smrti, recimo), to znaci da ga je Bog podigao iz mrtvih i da je on bio pod posebnom voljom Bozjom. To dalje znaci da je Isus bio izabrani Mesija, ali ne u jevrejskom smislu vec na jedan sasvim drugi nacin. Medjutim, ako je Isus bio Mesija, zasto je doziveo takvu smrt? To je centralna tacka Pavlove teologije - Isus je umro kao zrtva za ljudska sagresenja, kao iskupitelj ljudskih grehova. Da li su ljudi mogli biti jos pravedni pred Bogom cineci samo Bozije zapovesti propisane Zakonom? Ocigledno, ne, jer da jesu ne bi bila neophodna Isusova sveljudska zrtva (Galatima 2:21). I zato oni koji veruju u Isusovu smrt (i njegovo vaskrsenje, koje dokazuje da je Isus bio deo Bozijeg plana) bice spaseni. Oni koji ne veruju, nece. Vera u Isusa Hrista je po Pavlu conditio sine qua non covekovog spasenja. Samo pridrzavanje zakona i dela bez vere u Hrista za Jevreje, a posebno za gentile koji ni ne treba da se drze jevrejskog zakona, ne mogu doneti spasenje pred Bogom.
Pavle je o ovome nasiroko ucio u poslanicama Galatima i Rimljanima:
Pa doznavši da se čovek neće opravdati delima zakona, nego samo verom Isusa Hrista, i mi verovasmo Hrista Isusa da se opravdamo verom Hristovom, a ne delima zakona: jer se delima zakona nikakvo telo neće opravdati. (Galatima 2:16)
Jer se u Njemu javlja pravda Božija iz vere u veru, kao što je napisano: Pravednik će od vere živ biti... Mislimo dakle da će se čovek opravdati verom bez dela zakona (Rimljanima 1:17, 3:28)
Jer ste blagodaću spaseni kroz veru; i to nije od vas, dar je Božji, Ne od dela, da se niko ne pohvali. (Efezanima, 2:8,9)
Isusovi sledbenici, dakle, nisu duzni da se pridrzavaju zakona, osim u meri 'ljubi bliznjeg svoga' i da vode jedan moralan zivot, sto je neki minimum koji Bog i dalje ocekuje. Ali pridrzavanje pouka i naredbi iz zakona o obrezivanju, upraznjavanju Kosera, praznovanja Subote i drugih jevrejskih svetkovina - nista od toga nije neophodno za spaseneje i ko misli i radi kao da jeste dolazi u opasnost da izgubi svoje spasenje (Galatima 5:4).
Ako je Matej, koji je pisao nekih 25 do 30 godina posle Pavla, ikada citao neku od Pavlovih poslanica tesko da je u njoj nasao bilo sta inspirativno. Za razliku od Pavla, Matej je imao sasvim drugaciji stav u pogledu postovanja zakona. Matej je nedvosmisleno smatrao da Isusovi sledbenici moraju postovati zakon, da se moraju pridzavati zakona bolje od najreligioznijih Jevreja, knjizevnika i fariseja. Podsetimo se klasicnog mesta iz Jevandjelja po Mateju 5:17-20 gde Isus kaze:
Pavle je smatrao da su Isusovi sledbenici koji nastoje da se pridrzavaju zakona u opasnosti da izgube svoj spasenje. Matej je smatrao da Isusovi sledbenici koji se ne pridrzavaju Zakona, i to bolje od najreligioznijih Jevreja, nikad nece steci spasenje. Naravno da je i Matej znao za Isusovu smrt i uskrsnuce, dobar deo jevandjelja je posvecen tome, ali pored toga postovanje zakona je nuznost za covekovo spasenje. Na kraju krajeva, Bog je dao taj zakon.
Krecuci se dalje kroz Jevandjelje po Mateju, dolazimo do simptomaticnog pasusa gde se vidi da je spasenje stvar dobrih dela, ideja koja je, videli smo, potpuno strana Pavlovom razmisljanju. U jednom od svojih govora, posvedocenom samo u Jevandjelju po Mateju, Isus opisuje Sudnji Dan koji ce doci po svrsetku vremena. Sin Coveciji doci ce u slavi sa svojim andjelima i ljudi iz svih naroda na Zemlji stace pred njega (Matej 25:31-45). On ce ih razdvojiti u dve grupe poput pastira koji razdvaja ovce i jarce. Ovce ce doci na desnu, a jarci na levu stranu. Sin Coveciji uvesce ovce u Carstvo Bozje koje im je pripravljeno od postanja sveta. Zasto ce ovce uci u Carstvo Bozje:
Jer ogladneh, i daste mi da jedem; ožedneh, i napojiste me; gost bejah, i primiste me;
Go bejah, i odenuste me; bolestan bejah, i obiđoste me; u tamnici bejah, i dođoste k meni. (Matej 25:35-36)
'Ovce' su, medjutim, zbunjene. One se ne secaju cak ni da su nekad srele Isusa, Sina Covecijeg, i da su ucinile sve te stvari za njega. Ali on im veli: Zaista vam kažem: kad učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Drugim recima, spasenje dolazi zbog brige za gladne, zedne, gole, bose, zarobljene, one koji ce naslediti Carstvo Bozje. S druge strane, 'jarci' ce biti poslati u vecni oganja upravo zbog necinjenja onih stvari zbog kojih 'ovce' odlaze u Carstvo Bozje. Oni odlaze u muku vecnu, a pravednici u zivot vecni.
Kako se ovo uklapa u Pavlovu teologiju? Ne tako dobro. Po Pavlu, zivot vecni se stice verom u Isusovu smrt i vaskrsnuce. U Matejevom prikazu, spasenje dolazi i onima koji Isusa uopste nisu ni imali na umu.
Jos jedna zanimljiva prica iz Jevandjelja po Mateju daje bitno drugaciji prikaz spasenja od Pavlovog. Bogati mladic dolazi kod Isusa i pita ga: Učitelju blagi! Kakvo ću dobro da učinim da imam život večni? Isusov odgovor je sledeci: ...ako želiš ući u život, drži zapovesti.* Onda Isus nabraja neke od zapovesti. Mladic odgovara da se svega toga do sad pridrzavao - Sta je jos neophodno? Isus odgovara da treba da se odrekne svega sto ima u korist siromaha i 'imace blago na nebu'.
Zamislite da je Pavla 20 godina ranije isti mladic pitao sta je neophodno da se ima zivot vecni. Da li bi Pavle odgovorio: Pridrzavaj se zapovesti. Ne, zapovesti nemaju nista sa tim, samo vera u Isusa donosi zivot vecni. To je centralna stvar za spasenje.
Neko moze prigovoriti da je Isus govorio o spasenju pre njegove smrti, a Pavle posle. Medjutim, Matej je pisao posle Pavla. Stavise, u Mateju Isus uci o poslednjem sudu, koji ce se ocigledno odigrati posle Isusove smrti i uskrsnuca. Jos jedan traljav odgovor, da je Pavle akcentovao jednu stvar (veru, s tim sto je skoro u potpunosti odbacivao jevrejski zakon), a Matej drugu (dela, s tim sto je kod njega jevrejski zakon i dalje ugaoni kamen spasenja) je apsolutno neprihvatljiv, posto su Pavlove poslanice i izvori za Jevandjelje po Mateju (Marko, M i Q) nezavisno posvedoceni istorijski izvori, te da nije postojala mogucnost da Matej naglasava ono sto je Pavle zanemario jer je pisao nezavisno, a po pitanju pridrzavanja zakona i suprotno od njega.
Dakle, ako je Matejev Isus u pravu - da striktno postovanje zakona i ljubav prema drugima kao prema samima sebi donose spasenje, kako je Pavle mogao biti u pravu kada je ove stvari oznacio kao irelevantne za spasenje i bezuslovno ih podredio iskljucivoj veri u Isusa (Efezanima, 2:8-10)?
* U stvari, ceo odgovor glasi - A On reče mu: Što me zoveš blagim? Niko nije blag osim jednog Boga. A ako želiš ući u život, drži
zapovesti - sto je jos jedan argument da je nedvosmislena ideja o Isusovoj jednakosti sa Bogom razvijena tek u Jevandjelju po Jovanu, pisanom 60-ak godina posle Isusove smrti.
Predugacka bi prica bila da rekonstruisemo kompletan Pavlov misaoni proces i rasudjivanje po kome je on dosao do zakljucka da je jevrejski zakon vise neprikladan da sluzi ljudima na spasenje, da je doslo do promene Bozijeg plana u pogledu dugo ocekivanog Mesije i da predmet spasenja nisu vise samo izabrani Jevreji, vec i svi ostali (gentili). Ukratko, sveljudsko, ne samo jevrejsko, krsenje Bozijeg zakona bilo je toliko da je iziskivalo najvecu zrtvu za ljudske grehe, a to je bila Isusova zrtva. Ako Isus vise nije bio mrtav, kao sto je Pavle 'znao' jer ga je 'video' zivog (nekoliko godina posle njegove smrti, recimo), to znaci da ga je Bog podigao iz mrtvih i da je on bio pod posebnom voljom Bozjom. To dalje znaci da je Isus bio izabrani Mesija, ali ne u jevrejskom smislu vec na jedan sasvim drugi nacin. Medjutim, ako je Isus bio Mesija, zasto je doziveo takvu smrt? To je centralna tacka Pavlove teologije - Isus je umro kao zrtva za ljudska sagresenja, kao iskupitelj ljudskih grehova. Da li su ljudi mogli biti jos pravedni pred Bogom cineci samo Bozije zapovesti propisane Zakonom? Ocigledno, ne, jer da jesu ne bi bila neophodna Isusova sveljudska zrtva (Galatima 2:21). I zato oni koji veruju u Isusovu smrt (i njegovo vaskrsenje, koje dokazuje da je Isus bio deo Bozijeg plana) bice spaseni. Oni koji ne veruju, nece. Vera u Isusa Hrista je po Pavlu conditio sine qua non covekovog spasenja. Samo pridrzavanje zakona i dela bez vere u Hrista za Jevreje, a posebno za gentile koji ni ne treba da se drze jevrejskog zakona, ne mogu doneti spasenje pred Bogom.
Pavle je o ovome nasiroko ucio u poslanicama Galatima i Rimljanima:
Pa doznavši da se čovek neće opravdati delima zakona, nego samo verom Isusa Hrista, i mi verovasmo Hrista Isusa da se opravdamo verom Hristovom, a ne delima zakona: jer se delima zakona nikakvo telo neće opravdati. (Galatima 2:16)
Jer se u Njemu javlja pravda Božija iz vere u veru, kao što je napisano: Pravednik će od vere živ biti... Mislimo dakle da će se čovek opravdati verom bez dela zakona (Rimljanima 1:17, 3:28)
Jer ste blagodaću spaseni kroz veru; i to nije od vas, dar je Božji, Ne od dela, da se niko ne pohvali. (Efezanima, 2:8,9)
Isusovi sledbenici, dakle, nisu duzni da se pridrzavaju zakona, osim u meri 'ljubi bliznjeg svoga' i da vode jedan moralan zivot, sto je neki minimum koji Bog i dalje ocekuje. Ali pridrzavanje pouka i naredbi iz zakona o obrezivanju, upraznjavanju Kosera, praznovanja Subote i drugih jevrejskih svetkovina - nista od toga nije neophodno za spaseneje i ko misli i radi kao da jeste dolazi u opasnost da izgubi svoje spasenje (Galatima 5:4).
Ako je Matej, koji je pisao nekih 25 do 30 godina posle Pavla, ikada citao neku od Pavlovih poslanica tesko da je u njoj nasao bilo sta inspirativno. Za razliku od Pavla, Matej je imao sasvim drugaciji stav u pogledu postovanja zakona. Matej je nedvosmisleno smatrao da Isusovi sledbenici moraju postovati zakon, da se moraju pridzavati zakona bolje od najreligioznijih Jevreja, knjizevnika i fariseja. Podsetimo se klasicnog mesta iz Jevandjelja po Mateju 5:17-20 gde Isus kaze:
Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke: nisam došao da pokvarim, nego da ispunim.
Jer vam zaista kažem: dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanje slovce ili jedna titla iz zakona dok se sve ne izvrši.
Ako ko pokvari jednu od ovih najmanjih zapovesti i nauči tako ljude, najmanji nazvaće se u carstvu nebeskom; a ko izvrši i nauči, taj će se veliki nazvati u carstvu nebeskom.
Jer vam kažem da ako ne bude veća pravda vaša nego književnika i fariseja, nećete ući u carstvo nebesko.
Pavle je smatrao da su Isusovi sledbenici koji nastoje da se pridrzavaju zakona u opasnosti da izgube svoj spasenje. Matej je smatrao da Isusovi sledbenici koji se ne pridrzavaju Zakona, i to bolje od najreligioznijih Jevreja, nikad nece steci spasenje. Naravno da je i Matej znao za Isusovu smrt i uskrsnuce, dobar deo jevandjelja je posvecen tome, ali pored toga postovanje zakona je nuznost za covekovo spasenje. Na kraju krajeva, Bog je dao taj zakon.
Krecuci se dalje kroz Jevandjelje po Mateju, dolazimo do simptomaticnog pasusa gde se vidi da je spasenje stvar dobrih dela, ideja koja je, videli smo, potpuno strana Pavlovom razmisljanju. U jednom od svojih govora, posvedocenom samo u Jevandjelju po Mateju, Isus opisuje Sudnji Dan koji ce doci po svrsetku vremena. Sin Coveciji doci ce u slavi sa svojim andjelima i ljudi iz svih naroda na Zemlji stace pred njega (Matej 25:31-45). On ce ih razdvojiti u dve grupe poput pastira koji razdvaja ovce i jarce. Ovce ce doci na desnu, a jarci na levu stranu. Sin Coveciji uvesce ovce u Carstvo Bozje koje im je pripravljeno od postanja sveta. Zasto ce ovce uci u Carstvo Bozje:
Jer ogladneh, i daste mi da jedem; ožedneh, i napojiste me; gost bejah, i primiste me;
Go bejah, i odenuste me; bolestan bejah, i obiđoste me; u tamnici bejah, i dođoste k meni. (Matej 25:35-36)
'Ovce' su, medjutim, zbunjene. One se ne secaju cak ni da su nekad srele Isusa, Sina Covecijeg, i da su ucinile sve te stvari za njega. Ali on im veli: Zaista vam kažem: kad učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Drugim recima, spasenje dolazi zbog brige za gladne, zedne, gole, bose, zarobljene, one koji ce naslediti Carstvo Bozje. S druge strane, 'jarci' ce biti poslati u vecni oganja upravo zbog necinjenja onih stvari zbog kojih 'ovce' odlaze u Carstvo Bozje. Oni odlaze u muku vecnu, a pravednici u zivot vecni.
Kako se ovo uklapa u Pavlovu teologiju? Ne tako dobro. Po Pavlu, zivot vecni se stice verom u Isusovu smrt i vaskrsnuce. U Matejevom prikazu, spasenje dolazi i onima koji Isusa uopste nisu ni imali na umu.
Jos jedna zanimljiva prica iz Jevandjelja po Mateju daje bitno drugaciji prikaz spasenja od Pavlovog. Bogati mladic dolazi kod Isusa i pita ga: Učitelju blagi! Kakvo ću dobro da učinim da imam život večni? Isusov odgovor je sledeci: ...ako želiš ući u život, drži zapovesti.* Onda Isus nabraja neke od zapovesti. Mladic odgovara da se svega toga do sad pridrzavao - Sta je jos neophodno? Isus odgovara da treba da se odrekne svega sto ima u korist siromaha i 'imace blago na nebu'.
Zamislite da je Pavla 20 godina ranije isti mladic pitao sta je neophodno da se ima zivot vecni. Da li bi Pavle odgovorio: Pridrzavaj se zapovesti. Ne, zapovesti nemaju nista sa tim, samo vera u Isusa donosi zivot vecni. To je centralna stvar za spasenje.
Neko moze prigovoriti da je Isus govorio o spasenju pre njegove smrti, a Pavle posle. Medjutim, Matej je pisao posle Pavla. Stavise, u Mateju Isus uci o poslednjem sudu, koji ce se ocigledno odigrati posle Isusove smrti i uskrsnuca. Jos jedan traljav odgovor, da je Pavle akcentovao jednu stvar (veru, s tim sto je skoro u potpunosti odbacivao jevrejski zakon), a Matej drugu (dela, s tim sto je kod njega jevrejski zakon i dalje ugaoni kamen spasenja) je apsolutno neprihvatljiv, posto su Pavlove poslanice i izvori za Jevandjelje po Mateju (Marko, M i Q) nezavisno posvedoceni istorijski izvori, te da nije postojala mogucnost da Matej naglasava ono sto je Pavle zanemario jer je pisao nezavisno, a po pitanju pridrzavanja zakona i suprotno od njega.
Dakle, ako je Matejev Isus u pravu - da striktno postovanje zakona i ljubav prema drugima kao prema samima sebi donose spasenje, kako je Pavle mogao biti u pravu kada je ove stvari oznacio kao irelevantne za spasenje i bezuslovno ih podredio iskljucivoj veri u Isusa (Efezanima, 2:8-10)?
* U stvari, ceo odgovor glasi - A On reče mu: Što me zoveš blagim? Niko nije blag osim jednog Boga. A ako želiš ući u život, drži
zapovesti - sto je jos jedan argument da je nedvosmislena ideja o Isusovoj jednakosti sa Bogom razvijena tek u Jevandjelju po Jovanu, pisanom 60-ak godina posle Isusove smrti.
Poslednja izmena: