Ono što zbunjuje, jeste poplava navodnih bestselera stranih autora, koji se reklamiraju na našim tv-stanicama i pune izloge knjižara. Iznad njih stoji natpis: „najprodavanija knjiga“, „najkontroverzniji pisac“, „najčitaniji roman“, naj...naj...naj... Spekuliše se brojem prodatih primeraka i neretko, kao glavni argument preporuke navodi se da je 'doživela' drugo, treće ili deseto izdanje.
I sama potaknuta reklamom za jedan od takvih ’hitova’, od autora, navedenog kao ’perspektivnog pisca mlađe generacije’, potpisnica ovog teksta je požurila u knjižaru, kako bi kupila dotičnu knjigu. I, gle iznenađenja – ni mrvice od ushićenosti, ni traga od očekivanog lupanja srca pri čitanju, tako karakterističnog za upliv u svet između korica! O bestseleru – ni govora. Ništa od filmičnosti. Knjiga malog obima, a velikih margina i krupnog fonta, tako da bi se, drugačijim prelomom, mogla sažeti na jedva stotinak stranica. Sadržaj nezanimljiv i hermetičan; junak (u prvom licu) nedefinisan, nemotivisan, pun oveštalih fraza i nerazumljivih monologa; jezik siromašan, a radnja bez ikakvog ritma. Ukratko: mentalna onanija nekog, ko je uobrazio da je književnik. Razočarana, prvi put sam došla u iskušenje da jednu knjigu bacim u kantu za otpatke. U poslednjem trenutku sam se predomislila jer, svaka knjiga je svetinja: ako se nije dopala meni, možda će se svideti nekom drugom? Poklonila sam je prijatelju, bez ikakvog prethodnog izjašnjavanja o sopstvenom sudu da bi mi on, par dana kasnije, uvređeno rekao kako je poklonu ipak pogledao u zube i konstatovao da nikada nije pročitao ništa dosadnije.
Ako se, poput moje malenkosti, pozabavite identitetom pisca dotičnog, ’kultnog’ dela i potražite ga na Internetu, nećete naći nikakve spektakularne podatke, niti dokaze o njegovim kvalitetima. U traganju za nekim drugim stranim autorima navodnih bestselera, došla sam do sličnih rezultata – nigde se ne spominju visoki tiraži, popularnost, čitanost, pozitivne kritike. Naravno, ovo se odnosi na informacije iz njihovih matičnih zemalja; ako, pak, odete na sajt domaćeg izdavača, tamo ćete saznati kako je dotični književnik već uveliko slavan i priznat. Istovremeno, neshvatljivo je da romani, na primer, Dina Kunca – vrhunskog pisca brojnih bestselera, kod nas imaju lošiji odziv. Verovatno je u pitanju tužna činjenica da izdavačka kuća, koja je kupila njegova autorska prava, nema dovoljno novca za marketing ili se, možda, pouzdala samo u Kuncovu reputaciju. No, naše tržište – zasićeno kojekakvom literaturom, preporučenom nekritičkim sudovima u tu svrhu plaćenih recenzenata – nije još uvek u stanju da prepozna vrednost Stivena Kinga, a kamoli Dina Kunca. Čitalačka publika, tako, tapka u mestu i čita trećerazredne romane, misleći da su u pitanju svetski bestseleri i, verovatno, čudeći se kako to, da u tim bestselerima, ne pronalazi očekivano uzbuđenje. Od književnih znalaca niko da uzvikne onu čuvenu rečenicu: „Car je go!“ i tako prekine zaveru ćutanja, koja, čini se, teži da nas pretvori u konzumente svega onog, što nam preko malih ekrana ponude moćne izdavačke kuće.
Postoji i floskula, po kojoj je bolje čitati išta, nego ništa. U kontekstu priče o bestselerima, možda je to i tačno; naime, ako čitate sve i svašta, desiće vam se da, sasvim slučajno, među lažnim biserima otkrijete onaj pravi. Tada ga preporučite prijateljima, jer je vaš sud mnogo značajniji, iskreniji i istinitiji od plaćene reklame. Konačno, pravi bestseler je bestseler forever, pa možete svratiti u biblioteku i potražiti neki od starih, dobrih i proverenih majstora.
O domaćim autorima biće reči nekom drugom prilikom, onda kada među njima pronađem pisce autentičnih bestselera – one, čiji tiraži zaista premašuju cifru od hiljadu primeraka. One, čije knjige prevedu na engleski, španski ili kineski jezik, kao i one, po čijim se romanima snimaju gledani filmovi. Čast malobrojnim izuzecima.