Mnogo je primjera koji to potvrđuju:
Strossmayer, Demeter, P. Stoos, Gavella, Vatroslav Lisinski (rođenjem Ignac Fuchs); obitelj
Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (pisala se Gay), a
Stanka Vraza (pravim imenom Jakoba Frassa) iz Štajerske;
Bogoslav Šulek, podrijetlom Slovak, bio je svojedobno najistaknutiji hrvatski jezikoslovac, pritom je podržavao ”jugoslavensku ideju”;
Ivan Zajc (u Beču se pisao: von Seitz), autor nacionalne opere ”Nikola Šubić Zrinski” Čeh je podrijetlom kao i August Šenoa, najpopularniji romanopisac svoga stoljeća.
Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccolo di Giovanni Fiorentino), sljedbenik Donatellov, rođen je i kršten u Firenzi, po kojoj je i dobio nadimak – nije ”našijenac” ali je ostavio vidna traga u našem kraju. Matematičar i fizičar
Marin Getaldić (Marino Ghetaldi), dubrovački patricij i Galilejev prijatelj, vuče korijene iz romanskih loza istočne jadranske obale; svoje radove pisao je na latinskom a potpisivao ih kao Ghetaldus. Obitelj
Sorkočevića (Sorgo), vjerojatno najvrednijeg skladatelja kojeg su imali i Dubrovnik i Dalmacija, došla je iz Albanije preko Boke – trgovala je žitaricama i po tom dobila prezime (sorgo = sijerak). Jezuit
Ardelio Della Bella, rođen u Foggi, u obitelji koja je potjecala iz Firenze (u Dubrovniku su ga zvali ”Fiorentin”), i franjevac
Joakim (Gioacchino) Stulli, istodobno Dubrovčanin, Talijan i ”Ilir”; ubrajaju se s razlogom u najznačajnije rodonačelnike hrvatske i južnoslovenske leksikografije. Dubrovački pjesnik
Vetranović, za života poznatiji kao Vetrani, spjevao je ”Odu Italiji”.
”Hrvatski Preporod” u Hrvatskom narodnom kazalištu oslikao je
Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni. Kukuljević je preimenovao Andrea Meldolu u
Andriju Medulića, kojeg nikad nitko nije tako zvao – a sam je dodao vlastitome prezimenu dodatak
Sakcinski, prema talijanskoj lozi svoje majke (De Sacchi). Nije sigurno da je u nas postojalo prezime Klović koje je pridano minijaturistu Cloviusu: zanemarimo li teško odgonetljiva rodoslovlja, neosporno je da
Clovija (Klovića) i
Lauranu (Vranu), prema onome što su stvorili i gdje su se formirali, u najboljem slučaju dijelimo s talijanskom umjetnošću.
Pavao Ritter, čiji je otac došao u Senj iz Alzasa, sam je preveo svoje njemačko prezime u Vitezović. ”Poganski klasik”
Vladimir Vidrić dijete je slovenskih roditelja (Vidič).
Ivan Goran Kovačić je po majci Židov (to sam tek nedavno saznao od jednog mađarskoga povjesničara književnosti. Goranova se majka prezivala Klein) – tako bi naš najveći pjesnik hrvatskoga i jugoslavenskoga antifašističkog Otpora, po židovskom zakonu, pripadao majčinoj strani. Glazbu za hrvatsku himnu, posvećenu ”Lijepoj našoj domovini”, skladao je vinkovački Srbin
Josif Runjanin. Juraj Dalmatinac se potpisivao kao Georgius Matthei ili po venecijanski Zorzi Mattei, a njegov sin je tvrdio da mu je pravo ime i prezime Giorgio Orsini.
Andrija Aleši (Alleshi) doselio je iz Drača.
Ruđeru Boškoviću djed bijaše pravoslavac iz trebinjskoga kraja koji se selidbom u Orahov Do obreo medu katolicima i pokrstio, a mati mu bi Talijanka. I
Marulićeva je majka bila, prema talijanskim slavistima, Talijanka, prema hrvatskim Hrvatica: imenom se zvala Dobrica i Bona, a prezivala Alberti – potomci te splitske obitelji izjasnili su se kao Talijani i iselili. Očeva, pak, loza pisca ”Judite”, sudeći po prezimenu, imala je možda nekoć i stanovitu romansku sastavnicu (dočetak ul u prezimenima poput Bartulović, Franulović, Krstulović itd. nije slavenski, nego romanski, rumunjski) – čime se, naravno, ne mijenja nacionalnost ”oca hrvatske književnosti”. Otac
Vjenceslava Novaka došao je iz kraljeva Gradca u Češkoj.
Matošu i
Cesarcu majke su stranoga podrijetla. ”Zlato Zadra” izrađivale su manje ruke domaćih nam majstora (najčešće u ulozi skromnih pomoćnika), negoli njihovih učitelja, stranaca. Po dalmatinskim oltarima, onim najznačajnijim i najljepšim, pretežito su djela naših susjeda. Nikola Tesla, vjerojatno najveći znanstvenik kojeg su imali južni Slaveni, ponosio se svojim srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom.
Kad sebi predočim sliku Zagreba koju sam ponio u tuđinu, prisjetim se arhitekata koji su hrvatskoj prijestolnici dali pečat modernosti. Mnogi od njih nose strana imena: prije svega rodonačelnik
Bartol Felbinger, rođen u Češkoj, koji je projektirao ne znam koliko zgrada na Gornjem gradu, Harmici, u Mesničkoj i drugdje;
Hermann Bolle je, prema Schmidtovim planovima, restaurirao zagrebačku katedralu i dao joj današnji oblik; dugujemo mu, uz ostalo, i arkade s kupolama na Mirogoju. Presudnu ulogu u urbanističkom razvoju središta odigrala je zelena
”Lenuzzijeva potkovica”.
Helmer i Feldner izradili su nacrt za Hrvatsko narodno kazalište,
Pfaff za zgradu Kolodvora i Umjetnički paviljon,
Konradt za Arheološki muzej.
Schmidt za Akademiju,
Lubinsky za staru Sveučilišnu knjižnicu,
Erlich je projektirao Strossmayerovo i Vrazovo šetalište kojima sam gotovo svakodnevno prolazio. Ne zaboravljam ni radove koje su potpisali
Neidhardt, Deutsch, Klein, Hulsner, Honigsberg, Albini, Schon, Baranyai i toliki drugi koji su za sobom ostavili neizbrisiva traga. Nabrajam ih po sjećanju, bez kronologije. Ne znam tko je od njih njemačkog ili austrijskog, a tko židovskog podrijetla – što uopće ne smatram najvažnijim. Uz njih su – i to, naravno, ne zaboravljam – figure darovitih graditelja Hrvata, koji djeluju usporedo sa svojim kolegama stranoga podrijetla, često ih sustižu i zajedno s njima grade svoj grad.
Hrvatskome narodnom kazalištu dali su neprocjenjive doprinose glumci poput
Vike Podgorske, koja se preselila u Zagreb iz Maribora, te brojni prvaci srpskoga podrijetla, trajno ili privremeno angažirani – od
Bele Krleže, Ljubiše Jovanovića i
Mile Dimitrijević koja je bodroga duha doživjela stogodišnjicu, do
Pere Kvrgića ili
Rade Šerbedžije. Ne zaboravimo doprinose naših Bosanaca iz muslimanskih obitelji, poput pokojnoga
Fahre Konjhodžića ili
Izeta Hajdarhodžića, među inim. Šarmantni
Boby Marotti nam je došao iz Slovenije, kao i
Josip Gostič, tenor svjetskoga glasa,
Božena Kraljeva je, ako se ne varam, dijete češke obitelji koja se nastanila u Zagrebu. Operska primadona
Marijana Radev bijaše Bugarka iz Dobrudže, a
Boris Papandopulo, meni naš najdraži moderni skladatelj, miješanoga je grčko-ruskoga roda. Među režiserima, stalnim i povremenim, ne smije se izostaviti važno ime
Tita Strozzija te napose slovenskoga i jugoslavenskoga reditelja
Bojana Stupice koji nije radio dugo u hrvatskom narodnom kazalištu, ali je ostavio u njemu dugotrajan trag zajedno sa svojom suprugom, srpskom glumicom Mirom Stupicom. Poznavao sam pokojnoga
Dina Radojevića i mnoge druge ”mješance” ili ”došljake”, sve do
Georgija Para i
Paola Magellija.
I slikara i kipara je podosta, u dvadesetom stoljeću, kojima imena ne izgledaju samo hrvatska:
Kinert, Herman, Kulmer, Pal, Radauš, Vaništa, Džamonja, Tartalja i dr. Vinkovačkoga Srbina
Savu Šumanovića, blistava učenika zagrebačke likovne Akademije, ustaše su ubili 1942., a izuzetne skulpture
Voje Bakića porušili u ovom posljednjem ratu vandali koji sistemski ruše spomenike antifašizmu.
Zagrebačka škola crtanoga filma dostigla je vjerojatno najviši domet u povijesti hrvatskoga filma uopće. I u njoj je prinos naših južnoslavenskih srodnika izniman: Crnogorac
Dušan Vukotić dobio je jedinog ”Oskara” kojeg imamo, Srbin
Nedeljko Dragić, jedan je od najcjenjenijih ”cartoonista” u Evropi (na žalost, prilike su ga navele da se skloni u inozemstvo za vrijeme tuđmanizma), te
Danijel Žeželj kojeg sam izgubio iz vida i
Borivoj Dovniković koji je postigao zavidan uspjeh u Americi.
Veljko Bulajić je rodom iz Crne Gore,
Krsto Papić iz Boke Kotorske. Ostavljam stručnjacima da ocjene vrijednost dvaju
Neugebauera, Waltera i
Norberta kao i
Aleksandra Marxa, darovitih srednjoevropskih Židova koji su zadužili hrvatsku kulturu. U stripu, uz genijalnog hrvatskog crtača Andriju Maurovića, jedan je od utemeljitelja toga (u nas) zakašnjelog žanra
Sergej Mironović Kolučenko, iz rusko-ukrajinske emigracije, te također
Leontij Bjelskij. Ne zaboravljam naravno ni
Igora Kordeja, ni pogotovo moga zemljaka
Ismeta (”Icu”) Voljevicu. Žao mi je što je najdarovitiji mladi crtač i fotodizajner
Mirko Ilić emigrirao u Ameriku, krajem prošloga stoljeća, kad su mnogi Srbi napuštali Hrvatsku.
Putanje triju ”nobelovaca” s našega tla možda zavređuju da se na trenutak zamislimo:
Lavoslav Ružička je iz češke obitelji.
Naša politička povijest također ne oskudijeva sličnim primjerima. Poučno je spomenuti imena nekoliko poznatih ”pravaša” na koje se, ponekad na skandalozan način, pozivaju današnji nacionalisti, pa i oni koji ne skrivaju svoju profašističku opredijeljenost:
Starčevićeva je majka bila pravoslavka, otac
Jurja Bianchinija porijeklom je Talijan, nesretni
Franck bijaše Židov. Ne znam otkuda dolazi prezime
Tuđman niti mi je to važno – ali pretpostavljam zašto je njemu bilo važno da naglasi da mu ”žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Poznato je da je majka
Josipa Broza bila Slovenka, Tito to nije ni krio ni isticao.
Na spisak treba dodati bana Jelačića i našeg Hrobija.