Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 103.538
Ne znam, ti reci meni (ti govoriš o tom pojmu).
-
- Popularno:
- Rat koji je kratko trajao- samo 38...
- Stipe Šuvar - posljednji Jugoslaven
- Sukob zbog jedne svinje
- Da li studentska lista može biti...
- U koju instituciju imate najviše...
- Ko je Vučićev poltron No1?
- Šta će biti sa N1?
- Koje su nove institucije potrebne...
- Srbija izdaje 100.000 radnih dozvola:...
- Parandilović letuje sa dečkom
Nesumnjivo Hrvati
- Začetnik teme Mrkalj
- Datum pokretanja
Ne znam, ti reci meni (ti govoriš o tom pojmu).
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 103.538
Upravo to; ljudi slabijih nacionalnih svijesti su se poistovjećivali sa državom; uključiv i Jusufspahića.
Акај
Elita
- Poruka
- 15.632
Dimitrija Demeter (Zagreb, 21. srpnja 1811. - Zagreb, 24. lipnja 1872.), hrvatski književni i kazališni djelatnik
Potječe iz trgovačke obitelji grčkog podrijetla (neki izvori navode i cincarsko i vlaško podrijetlo). Bio je pjesnik, pripovjedač i dramski pisac, a među kulturnim djelatnicima svojega vremena posebice je zaslužan za razvitak novijega hrvatskoga kazališta, kojem je od 1840. pa do sredine šezdesetih godina XIX. stoljeća bio neprijepornim vođom. Studirao je filozofiju u Grazu, a medicinu u Beču i Padovi. Za vrijeme studija bavio se književnim radom, a nakon povratka sa studija u domovinu priključuje se ilirskom pokretu. Isprva je radio kao liječnik, a od 1841. godine bavi se samo književnošću. U svojim dramskim tekstovima nastojao je spojiti tradiciju stare hrvatske knjiženosti s tendncijama u europskoj drami. Koristio se najčešće povijesnim temama da bi izrazio svoje domoljubne težnje i progovorio o aktualnim društvenim prilikama.
Tako u svojoj najpoznatijoj drami Teuta (1844.), zagovara ideju o ilirskom podrijetlu južnih Slavena. Pisao je i pripovijetke, feljtone, književne i kazališne kritike, libreta za opere Vatroslava Lisinskog Ljubav i zloba i Porin te drame Dramatička pokušenja I. (1834.) i Dramatička pokušenja II. (1844.), a iznimno je važna njegova uloga u organiziranju kulturnog života u Zagrebu i Hrvatskoj. Uređivao je almanah Iskra, Südslavische Zeitung, Danicu, Narodne novine, Hrvatski sokol.
Jedno od njegovih najpoznatijh ostvarenja je ranoromantička poema Grobničko polje, nastala 1842. u povodu 600. obljetnice bitke na Grobničkom polju, gdje su prema legendi Hrvati porazili Tatare (Mongole). To djelo u svim elementima pokazuje da ga je pisao doista talentiran stvaratelj, iako mu je to bio literalni prvenac.
U njemu se isprepleću dva osnovna motiva: motiv krajolika i motiv domoljublja. Isto tako po uzoru na Byrona u Grobničkom polju pojavljuje se pojam svjetske boli. Demetar se koristi desetercima i dvanaestercima kako bi izbjegao monotonu šablonu narodne pjesme, a ističući u prvi plan slikanje snažnih karaktera junaka i njihove strasti, on svojoj poemi umjesto narativne epske tendencije daje jaku dramatsku notu, posjećajući nas na Byronovo stvaralaštvo.
Temeljna se vizija pjesnikova svodi na isticanje općeljudskog problema: borbe između dobra i zla, pri čemu dobro uvijek na kraju pobjeđuje, pa taj Demetrov spjev-poema u mnogočemu, i stihom i temom, najavljuje najznačajnije djelo toga književnog razdoblja, spjev Smrt Smail-Age Čengića od Ivana Mažuranića. Unutar poeme posebno mjesto zauzima Pjesma Hrvata, osmeračka budnica danas najpoznatija po svom početnom stihu "Prosto zrakom ptica leti".
On je jedan od utemeljitelja HNK-a: na njegov poticaj Hrvatski sabor je utemeljio stalno kazalište, kojemu je bio upravitelj i dramaturg. Godine 1907. utemeljena je Demetrova nagrada za dramu.
Osim njegova književnog i kazališnog rada treba spomenuti da je 1849. Demeter zamijenio Ivana Mažuranića u Beču u odboru za izradu rječnika pravnih i političkih naziva (Juridisch-politische Terminologie). Nakon revolucionarne 1848. u skladu s načelom ravnopravnosti naroda i jezika, trebalo je prevesti popis njemačkih pravnih i političkih naziva na sve jezike Austrijskog carstva. Zbog sličnosti slavenskih jezika osnovana je zajednička komisija s posebnim sekcijama za pojedine jezike. Demeter je najviše doprinio za hrvatski jezik i pri završetku posla imenovan je glavnim urednikom hrvatskoga dijela toga rječnika. Rječnik je dovršen potkraj 1849. Najprije je tiskano njemačko-češko, njemačko-poljsko te njemačko-rutensko izdanje, a zajedničko njemačko-hrvatsko-srpsko-slovensko izdanje (Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs. Deutsch-kroatische, serbische und slovenische Separat-Ausgabe) tiskano je tek 1853. godine.
Za vrijeme boravka u Beču Demeter je bio 1850. sudionik i potpisnik Bečkog književnog dogovora, a kasnije tiskani rječnik smatrao se temeljem hrvatskog i srpskog književnojezičnog jedinstva.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Dimitrija_Demeter
Potječe iz trgovačke obitelji grčkog podrijetla (neki izvori navode i cincarsko i vlaško podrijetlo). Bio je pjesnik, pripovjedač i dramski pisac, a među kulturnim djelatnicima svojega vremena posebice je zaslužan za razvitak novijega hrvatskoga kazališta, kojem je od 1840. pa do sredine šezdesetih godina XIX. stoljeća bio neprijepornim vođom. Studirao je filozofiju u Grazu, a medicinu u Beču i Padovi. Za vrijeme studija bavio se književnim radom, a nakon povratka sa studija u domovinu priključuje se ilirskom pokretu. Isprva je radio kao liječnik, a od 1841. godine bavi se samo književnošću. U svojim dramskim tekstovima nastojao je spojiti tradiciju stare hrvatske knjiženosti s tendncijama u europskoj drami. Koristio se najčešće povijesnim temama da bi izrazio svoje domoljubne težnje i progovorio o aktualnim društvenim prilikama.
Tako u svojoj najpoznatijoj drami Teuta (1844.), zagovara ideju o ilirskom podrijetlu južnih Slavena. Pisao je i pripovijetke, feljtone, književne i kazališne kritike, libreta za opere Vatroslava Lisinskog Ljubav i zloba i Porin te drame Dramatička pokušenja I. (1834.) i Dramatička pokušenja II. (1844.), a iznimno je važna njegova uloga u organiziranju kulturnog života u Zagrebu i Hrvatskoj. Uređivao je almanah Iskra, Südslavische Zeitung, Danicu, Narodne novine, Hrvatski sokol.
Jedno od njegovih najpoznatijh ostvarenja je ranoromantička poema Grobničko polje, nastala 1842. u povodu 600. obljetnice bitke na Grobničkom polju, gdje su prema legendi Hrvati porazili Tatare (Mongole). To djelo u svim elementima pokazuje da ga je pisao doista talentiran stvaratelj, iako mu je to bio literalni prvenac.
U njemu se isprepleću dva osnovna motiva: motiv krajolika i motiv domoljublja. Isto tako po uzoru na Byrona u Grobničkom polju pojavljuje se pojam svjetske boli. Demetar se koristi desetercima i dvanaestercima kako bi izbjegao monotonu šablonu narodne pjesme, a ističući u prvi plan slikanje snažnih karaktera junaka i njihove strasti, on svojoj poemi umjesto narativne epske tendencije daje jaku dramatsku notu, posjećajući nas na Byronovo stvaralaštvo.
Temeljna se vizija pjesnikova svodi na isticanje općeljudskog problema: borbe između dobra i zla, pri čemu dobro uvijek na kraju pobjeđuje, pa taj Demetrov spjev-poema u mnogočemu, i stihom i temom, najavljuje najznačajnije djelo toga književnog razdoblja, spjev Smrt Smail-Age Čengića od Ivana Mažuranića. Unutar poeme posebno mjesto zauzima Pjesma Hrvata, osmeračka budnica danas najpoznatija po svom početnom stihu "Prosto zrakom ptica leti".
On je jedan od utemeljitelja HNK-a: na njegov poticaj Hrvatski sabor je utemeljio stalno kazalište, kojemu je bio upravitelj i dramaturg. Godine 1907. utemeljena je Demetrova nagrada za dramu.
Osim njegova književnog i kazališnog rada treba spomenuti da je 1849. Demeter zamijenio Ivana Mažuranića u Beču u odboru za izradu rječnika pravnih i političkih naziva (Juridisch-politische Terminologie). Nakon revolucionarne 1848. u skladu s načelom ravnopravnosti naroda i jezika, trebalo je prevesti popis njemačkih pravnih i političkih naziva na sve jezike Austrijskog carstva. Zbog sličnosti slavenskih jezika osnovana je zajednička komisija s posebnim sekcijama za pojedine jezike. Demeter je najviše doprinio za hrvatski jezik i pri završetku posla imenovan je glavnim urednikom hrvatskoga dijela toga rječnika. Rječnik je dovršen potkraj 1849. Najprije je tiskano njemačko-češko, njemačko-poljsko te njemačko-rutensko izdanje, a zajedničko njemačko-hrvatsko-srpsko-slovensko izdanje (Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs. Deutsch-kroatische, serbische und slovenische Separat-Ausgabe) tiskano je tek 1853. godine.
Za vrijeme boravka u Beču Demeter je bio 1850. sudionik i potpisnik Bečkog književnog dogovora, a kasnije tiskani rječnik smatrao se temeljem hrvatskog i srpskog književnojezičnog jedinstva.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Dimitrija_Demeter
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.348
http://www.vesti-online.com/Vesti/Kolumne/113778/Grkokatolici-ili-istorijska-greska/print
...
Iskreno, ne znam da li je Jasna Babić gornjom formulacijom htela nešto da objasni ili da se ubacivanjem u priču grkokatolika osveti Paviću. Ako je ovo drugo u pitanju, Babićka je hrvatskoj javnosti htela da kaže: Nino Pavić je Srbin, ne nasedajte na njegovo hrvatstvo, eno vam Žumberka.
Ninoslav Pavić,
vlasnik Globusa
Ko su grkokatolici i šta je Žumberak? Grkokatolici su neka vrsta religijske nedonoščadi. Iz pravoslavlja su krenuli prema Vatikanu i ostali na pola puta. Nazad nisu hteli, niti bi ih njihova bivša pravoslavna zajednica prihvatila. Grkokatolici priznaju papu ali su zadržali sve obredne razlike u odnosu na katoličanstvo; kvasni hleb je sastavni deo njihove liturgije, vernici se pričešćuju pod oba vida, grkokatolički vernici nose bradu, žene se, imaju porodice, a njihove crkve gotovo da se ni po čemu ne razlikuju od pravoslavnih, uključujući ikonostas i ostalu unutrašnjost crkve.
Grkokatolici su posledica nastojanja Katoličke crkve da metodom "unijaćenja" stavi pod kontrolu pravoslavne crkve; od Grčke, preko Srbije, Bugarske, Rumunije sve gore do Rusije, uključujući male pravoslavne zajednice u zemljama sa katoličkom većinom. Taj proces je u globalu odavno završen i danas imamo grkokatoličke crkve sa dva tornja, tzv. roge, kao neme svedoke tog vremena, i imamo male verske zajednice grkokatolika koje se tope, nestaju, ali ih ima. Unija je najbolje rezultate zabeležila na prostoru Ukrajine.
Žumberak je naziv za pitomo, blago šumovito gorje udaljeno od Zagreba (na zapad) oko 60 kilometara, koje se naslanja na današnju granicu između Hrvatske i Slovenije. Sa druge strane granice, u Sloveniji, taj nastavak se zove Bela krajina. Izađete li na sajt opštine Žumberak ili na neki portal hrvatskih ljubitelja Žumberka saznaćete sve osim onog najvažnijeg - ko su Žumberčani i kakvo im je poreklo.
U odrednicama "naseljavanje Žumberka" i "stanovništvo" naći ćete nove dokaze da je službena i neslužbena hrvatska istorija sazdana na falsifikatima i prećutkivanju. Tamo stoji da je nakon uspešnog prodora turske vojske prema Beču (Turci su jednom linijom napredovali i preko Žumberka ostavljajući iza sebe pustoš) i posle neuspešne prve opsade tog grada 1529. godine kralj Ferdinand doneo odluku o naseljavanju pustog Žumberka. Tom odlukom, tvrde hrvatski "povjesničari", doseljeno je najpre iz Senja i okoline a potom i sa prostora Like skoro 10.000 Uskoka.
I tu se hrvatska istoriografija uglavnom zaustavlja. Nema objašnjenja ko su "Uskoci", kom narodu pripadaju, da li je to neki poseban narod, koju veru ispovedaju, kom bogu se mole... Ništa, samo "Uskoci". Zašto? Zato što se iza pojma uskoci kriju Srbi. A ko će od današnjih Hrvata priznati da su mu deda ili pradeda bili Srbi.
Istorijski zapisi, koji se i danas čuvaju u Beču, sadrže istinu o uskocima i vremenu kada su oni doseljavani na Žumberak. Tu piše da su posle navedenog turskog prodora u Beču doneli odluku da se na toj liniji, kao bolja i čvršća odbrana od mogućih novih napada osmanlija, nasele ljudi skloni oružju i borbi. Izbor je pao na Srbe u Senju i okolini i Srbe sa prostora Glamoča, Srba i Unca.
Radilo se o pravoslavcima iz Stare Hercegovine, Srbije i Bosne koji su u te krajeve došli povlačeći se pred Turcima, često i pod stalnom borbom. To je jedna teorija o Srbima na tim prostorima u to vreme.
Druga teorija kaže da su Srbi tamo bili starosedeoci, a kao jedan od dokaza ukazuju na starost srpskih manastira Krka, Krupa i Dragović, podignutih u 14. veku, mnogo pre nego što su Turci prodrli dublje na Balkan i u srpske zemlje. Za one koji nemaju običaj da upoređuju događaje i datume reći ću da je, na primer, manastir Krupa podignut 70 godina pre Boja na Kosovu, a Manastir Krka 50 godina pre tog velikog sudara srpske i turske vojske.
Oba ova manastira udaljena su od Kosova više od 1.000 kilometara. Šta su Srbi stotinak godina pre Kosovske bitke radili na obali gornjeg Jadrana, u Dalmaciji, Lici...? Interesantno pitanje za hrvatske povjesničare i za one Srbe koji nemaju pojma o istoriji naroda od kojeg potiču.
Dakle, Srbi pristaju da nasele Žumberak i da se u slučaju potreba o sopstvenom trošku odazovu ratnom pozivu bečkog dvora. Za uzvrat dobijaju zemlju u vlasništvo i slobodu da u narednih 20 godina ne plaćaju porez. Bio je to prvi korak u stvaranju Vojne krajine na prostoru austrijske carevine. Danas su ti prostori u granicama Hrvatske.
Jedan delić nalazi se u spomenutoj Beloj Krajini, u Sloveniji, nastavku Žumberačke gore, tačnije na prostoru Černomelja i Metlike. Černomelj je jedina opština u Sloveniji u kojoj i danas možemo naći Srbe starosedeoce, iz 16. veka, a raspoređeni su u selima Milići, Marindol, Adlešići, Bojanci, Paunovići. Među njihovim potomcima je i poznati slovenački glumac Radko Polič.
Samo nekoliko godina nakon prvog doseljavanja Srba na Žumberak Katolička crkva, u sadejstvu sa bečkim dvorom, pokreće najpre perfidne pa otvorene i na kraju vrlo brutalne akcije protiv pravoslavlja. Srbi Žumberka pružaju veliki otpor pokatoličavanju, imali su čak 17 pravoslavnih sveštenika, ali njihov protivnik bio je suviše moćan.
Krajem 16. veka, 1596. godine, Vatikan osniva tzv. Uniju (u Brest-Litovsku) kao način preuzimanja kontrole nad celim hrišćanstvom, pre svega nad pravoslavljem. Sveta stolica "velikodušno" nudi pravoslavnima da zadrže svoj obred, ali da priznaju dominaciju pape. Unijaćenje na Žumberku bilo je brutalno; pravoslavni svećenici koji su odbijali Uniju zatvarani su i prebijani, neki su u zatvorima i umrli, kao đakon Janko Prusac, na primer.
Narod je verski obezglavljen, shvata da odbijanjem Unije uništava svaku perspektivu za svoje potomke, popušta u verskom, a kroz vreme i u nacionalnom smislu. Naturanje hrvatstva, koje je tu u susedstvu, ponude za bolji život izvan pravoslavlja i srpstva, pretapa srpsku zajednicu Žumberka u Hrvate grkokatolike.
To i takvo njihovo hrvatstvo uvek će izazivati sumnju kod "pravih" Hrvata, katolika. Otuda ono sitno podmetanje Jasne Babić Ninoslavu Paviću. Inače, i veliki srpski pisac Milorad Pavić, vuče korene sa Žumberka, iz sela Dragoševci. Njegovi su davno podlegli unijaćenju, ali je sam Milorad bio pravoslavac.
Potomci Žumberčana, koji se danas izjašnjavaju kao Srbi, žive isključivo izvan Žumberka. Razbacani su širom sveta, a u Srbiji ih ima u selu Kljajićevo, između Sombora i Vrbasa, gde su dospeli nakon Drugog svetskog rata.
Na samom Žumberku, gde život zamire, ostalo je još oko 1.200 ljudi. Ima srpskih prezimena, ali tamo Srba više nema.
...
Iskreno, ne znam da li je Jasna Babić gornjom formulacijom htela nešto da objasni ili da se ubacivanjem u priču grkokatolika osveti Paviću. Ako je ovo drugo u pitanju, Babićka je hrvatskoj javnosti htela da kaže: Nino Pavić je Srbin, ne nasedajte na njegovo hrvatstvo, eno vam Žumberka.
Ninoslav Pavić,
vlasnik Globusa
Ko su grkokatolici i šta je Žumberak? Grkokatolici su neka vrsta religijske nedonoščadi. Iz pravoslavlja su krenuli prema Vatikanu i ostali na pola puta. Nazad nisu hteli, niti bi ih njihova bivša pravoslavna zajednica prihvatila. Grkokatolici priznaju papu ali su zadržali sve obredne razlike u odnosu na katoličanstvo; kvasni hleb je sastavni deo njihove liturgije, vernici se pričešćuju pod oba vida, grkokatolički vernici nose bradu, žene se, imaju porodice, a njihove crkve gotovo da se ni po čemu ne razlikuju od pravoslavnih, uključujući ikonostas i ostalu unutrašnjost crkve.
Grkokatolici su posledica nastojanja Katoličke crkve da metodom "unijaćenja" stavi pod kontrolu pravoslavne crkve; od Grčke, preko Srbije, Bugarske, Rumunije sve gore do Rusije, uključujući male pravoslavne zajednice u zemljama sa katoličkom većinom. Taj proces je u globalu odavno završen i danas imamo grkokatoličke crkve sa dva tornja, tzv. roge, kao neme svedoke tog vremena, i imamo male verske zajednice grkokatolika koje se tope, nestaju, ali ih ima. Unija je najbolje rezultate zabeležila na prostoru Ukrajine.
Žumberak je naziv za pitomo, blago šumovito gorje udaljeno od Zagreba (na zapad) oko 60 kilometara, koje se naslanja na današnju granicu između Hrvatske i Slovenije. Sa druge strane granice, u Sloveniji, taj nastavak se zove Bela krajina. Izađete li na sajt opštine Žumberak ili na neki portal hrvatskih ljubitelja Žumberka saznaćete sve osim onog najvažnijeg - ko su Žumberčani i kakvo im je poreklo.
U odrednicama "naseljavanje Žumberka" i "stanovništvo" naći ćete nove dokaze da je službena i neslužbena hrvatska istorija sazdana na falsifikatima i prećutkivanju. Tamo stoji da je nakon uspešnog prodora turske vojske prema Beču (Turci su jednom linijom napredovali i preko Žumberka ostavljajući iza sebe pustoš) i posle neuspešne prve opsade tog grada 1529. godine kralj Ferdinand doneo odluku o naseljavanju pustog Žumberka. Tom odlukom, tvrde hrvatski "povjesničari", doseljeno je najpre iz Senja i okoline a potom i sa prostora Like skoro 10.000 Uskoka.
I tu se hrvatska istoriografija uglavnom zaustavlja. Nema objašnjenja ko su "Uskoci", kom narodu pripadaju, da li je to neki poseban narod, koju veru ispovedaju, kom bogu se mole... Ništa, samo "Uskoci". Zašto? Zato što se iza pojma uskoci kriju Srbi. A ko će od današnjih Hrvata priznati da su mu deda ili pradeda bili Srbi.
Istorijski zapisi, koji se i danas čuvaju u Beču, sadrže istinu o uskocima i vremenu kada su oni doseljavani na Žumberak. Tu piše da su posle navedenog turskog prodora u Beču doneli odluku da se na toj liniji, kao bolja i čvršća odbrana od mogućih novih napada osmanlija, nasele ljudi skloni oružju i borbi. Izbor je pao na Srbe u Senju i okolini i Srbe sa prostora Glamoča, Srba i Unca.
Radilo se o pravoslavcima iz Stare Hercegovine, Srbije i Bosne koji su u te krajeve došli povlačeći se pred Turcima, često i pod stalnom borbom. To je jedna teorija o Srbima na tim prostorima u to vreme.
Druga teorija kaže da su Srbi tamo bili starosedeoci, a kao jedan od dokaza ukazuju na starost srpskih manastira Krka, Krupa i Dragović, podignutih u 14. veku, mnogo pre nego što su Turci prodrli dublje na Balkan i u srpske zemlje. Za one koji nemaju običaj da upoređuju događaje i datume reći ću da je, na primer, manastir Krupa podignut 70 godina pre Boja na Kosovu, a Manastir Krka 50 godina pre tog velikog sudara srpske i turske vojske.
Oba ova manastira udaljena su od Kosova više od 1.000 kilometara. Šta su Srbi stotinak godina pre Kosovske bitke radili na obali gornjeg Jadrana, u Dalmaciji, Lici...? Interesantno pitanje za hrvatske povjesničare i za one Srbe koji nemaju pojma o istoriji naroda od kojeg potiču.
Dakle, Srbi pristaju da nasele Žumberak i da se u slučaju potreba o sopstvenom trošku odazovu ratnom pozivu bečkog dvora. Za uzvrat dobijaju zemlju u vlasništvo i slobodu da u narednih 20 godina ne plaćaju porez. Bio je to prvi korak u stvaranju Vojne krajine na prostoru austrijske carevine. Danas su ti prostori u granicama Hrvatske.
Jedan delić nalazi se u spomenutoj Beloj Krajini, u Sloveniji, nastavku Žumberačke gore, tačnije na prostoru Černomelja i Metlike. Černomelj je jedina opština u Sloveniji u kojoj i danas možemo naći Srbe starosedeoce, iz 16. veka, a raspoređeni su u selima Milići, Marindol, Adlešići, Bojanci, Paunovići. Među njihovim potomcima je i poznati slovenački glumac Radko Polič.
Samo nekoliko godina nakon prvog doseljavanja Srba na Žumberak Katolička crkva, u sadejstvu sa bečkim dvorom, pokreće najpre perfidne pa otvorene i na kraju vrlo brutalne akcije protiv pravoslavlja. Srbi Žumberka pružaju veliki otpor pokatoličavanju, imali su čak 17 pravoslavnih sveštenika, ali njihov protivnik bio je suviše moćan.
Krajem 16. veka, 1596. godine, Vatikan osniva tzv. Uniju (u Brest-Litovsku) kao način preuzimanja kontrole nad celim hrišćanstvom, pre svega nad pravoslavljem. Sveta stolica "velikodušno" nudi pravoslavnima da zadrže svoj obred, ali da priznaju dominaciju pape. Unijaćenje na Žumberku bilo je brutalno; pravoslavni svećenici koji su odbijali Uniju zatvarani su i prebijani, neki su u zatvorima i umrli, kao đakon Janko Prusac, na primer.
Narod je verski obezglavljen, shvata da odbijanjem Unije uništava svaku perspektivu za svoje potomke, popušta u verskom, a kroz vreme i u nacionalnom smislu. Naturanje hrvatstva, koje je tu u susedstvu, ponude za bolji život izvan pravoslavlja i srpstva, pretapa srpsku zajednicu Žumberka u Hrvate grkokatolike.
To i takvo njihovo hrvatstvo uvek će izazivati sumnju kod "pravih" Hrvata, katolika. Otuda ono sitno podmetanje Jasne Babić Ninoslavu Paviću. Inače, i veliki srpski pisac Milorad Pavić, vuče korene sa Žumberka, iz sela Dragoševci. Njegovi su davno podlegli unijaćenju, ali je sam Milorad bio pravoslavac.
Potomci Žumberčana, koji se danas izjašnjavaju kao Srbi, žive isključivo izvan Žumberka. Razbacani su širom sveta, a u Srbiji ih ima u selu Kljajićevo, između Sombora i Vrbasa, gde su dospeli nakon Drugog svetskog rata.
Na samom Žumberku, gde život zamire, ostalo je još oko 1.200 ljudi. Ima srpskih prezimena, ali tamo Srba više nema.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.348
Zar i ti, sine Ivane?
Meštrovićev kum
Umjetnik Ivan Meštrović rodio se u Vrpolju Slavonskom, a kum na krštenju bio mu je grkokatolik Nikola Milaković iz sela Moseća, koji se u ravnici zatekao u berbi kukuruza. Grkokatolički župnik Kričaka Ladislav Laboš i fra Marko Ćaćić iz Graca među prvima su uočili talent momčića iz Otavica i preporučili ga za daljnje školovanje. Meštar je popu Ladislavu ostavio jedan od najranijih radova, skulpturu koju je stari svećenik do kraja života čuvao na noćnom ormariću.
http://www.slobodnadalmacija.hr/Dalm...1/Default.aspx
Čuvena je Meštrovićeva izjava još prije stvaranja Jugoslavije: “Ja sam Hrvat zato što sam Srbin, odnosno Srbin sam zato što sam Hrvat.”
Meštrovićev kum
Umjetnik Ivan Meštrović rodio se u Vrpolju Slavonskom, a kum na krštenju bio mu je grkokatolik Nikola Milaković iz sela Moseća, koji se u ravnici zatekao u berbi kukuruza. Grkokatolički župnik Kričaka Ladislav Laboš i fra Marko Ćaćić iz Graca među prvima su uočili talent momčića iz Otavica i preporučili ga za daljnje školovanje. Meštar je popu Ladislavu ostavio jedan od najranijih radova, skulpturu koju je stari svećenik do kraja života čuvao na noćnom ormariću.
http://www.slobodnadalmacija.hr/Dalm...1/Default.aspx
Čuvena je Meštrovićeva izjava još prije stvaranja Jugoslavije: “Ja sam Hrvat zato što sam Srbin, odnosno Srbin sam zato što sam Hrvat.”
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 103.538
Povodom tvrdnji Urvana Hroboatosa o tome kako nasljeđe mora biti ključni faktor, te kako tobože Srbi nasljeđe dubrovčansko-dalmatinskih 'uopšte ni ne poznaju''; P. Ivić:
gica
Legenda
- Poruka
- 54.803
evo, na primer, draper (i naravno da se ne čita po vuku, jer za rtako nešto nema ama baš nikakvog razloga
)
Lesandar
Buduća legenda
- Poruka
- 27.930
Zar i ti, sine Ivane?
Meštrovićev kum
Umjetnik Ivan Meštrović rodio se u Vrpolju Slavonskom, a kum na krštenju bio mu je grkokatolik Nikola Milaković iz sela Moseća, koji se u ravnici zatekao u berbi kukuruza. Grkokatolički župnik Kričaka Ladislav Laboš i fra Marko Ćaćić iz Graca među prvima su uočili talent momčića iz Otavica i preporučili ga za daljnje školovanje. Meštar je popu Ladislavu ostavio jedan od najranijih radova, skulpturu koju je stari svećenik do kraja života čuvao na noćnom ormariću.
http://www.slobodnadalmacija.hr/Dalm...1/Default.aspx
Čuvena je Meštrovićeva izjava još prije stvaranja Jugoslavije: “Ja sam Hrvat zato što sam Srbin, odnosno Srbin sam zato što sam Hrvat.”
Poplava grčnih katoličnih, kasnije su uzimali ricinus da se više ne grče.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.348
Gore: Crkva Lazarica, Kruševac
Povijesni hrvatski pleter?
http://forum.krstarica.com/entry.ph...kati-Hrvatska-uvela-Praznik-kravate?bt=167425
"Čuveni hrvatski pleter" uvežen iz severne Italije
Vinko Dionizije Lasić (znanstvenik i franjevac rođen 1913. godine) desetljećima je proučavao povijest i rasprostranjenost pletera i zaključio da Hrvati nisu taj ukras donijeli sa sjevera i da ga nisu primili ni od Bizanta. To dokazuje i tvrdnjom da na istočnoj obali Jadrana gotovo uopće nema pletera sve do kraja VIII. stoljeća i da se on u Hrvata pojavljuje i biva sve češći tek od IX. stoljeća. On je konkretno precizirao da su Hrvati primili pleter tek s pokrštavanjem i to iz sjeverne Italije. Iz toga je dalje zaključio da je većina stanovništva na današnjem hrvatskom teritoriju do IX. st. bila poganska. (Vinko D. Lasić, Pleterni ukras od najstarijih vremena do danas. Njegov likovni oblik i značenje. ZIRAL, Chicago, 1995., str. 918.)
“Kod Hrvata dvopleter je opća kršćanska baština svojom vanjskom, tehničkom izradbom i svojim nutarnjim simboličkim vjerskim sadržajem. On je došao u Hrvatsku s kršćanstvom iz Italije u 7. 8. i 9. stoljeću. Tada su općenito kršćanski spomenici bili zasićeni i preplavljeni simboličkim znakovima, koji su označavali plodove križa i krsnu vodu, odnosno preobilnu otkupiteljsku milost Isusa Krista. Sama ova činjenica pobija sva mišljenja, da su Hrvati ovaj pleterni ukras donijeli sa sobom, ili ga primili od naroda sjeverne Europe, ili iz Bizanta.“ (V. D. Lasić, Pleterni ukras, str. 734.)
Činjenica da u najvećem dijelu srednjovjekovne Bosne uopće nema pletera identičnog tipa kao u hrvatskom kraljevstvu („Nema tropletera, u strogom smislu, na hrvatskim srednjovjekovnim stećcima. Jedina je iznimka stećak u zapadnoj Srbiji, u mjestu Lipenović kod Krupnja.“ (V. D. Lasić, Tropleter njegov prostor, vrijeme i značenje. Hrvatski kalendar, Chicago, god. 42, za 1985., str. 140.)) potvrđuje da u toj bosanskoj državi proces pokrštavanja u doba franačke ekspanzije nije bio pod franačkim političkim, odnosno vjerskim i kulturnim utjecajem.
http://www.muzic-ivan.info/hrvatska_povijest_9_stoljeca.pdf
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 103.538
Čiji je đerv?
Marijino jevanđelje, pisano glagoljicom, koristilo se kao bogoslužbena knjiga nekoliko vekova nakon što se prešlo na ćirilicu. Glagoljicu nisu znala samo sveštena lica.
- Neposredni dokaz da je glagoljica bila u upotrebi među Srbima jeste staroslovenski glagoljski spomenik Marijino jevanđelje, nastalo najkasnije početkom XI veka. Određene jezičke crte u njemu kazuju da je prepisano na srpskom govornom području. Zanimljiv je podatak da se u ovom jevanđelju nalaze ćirilski srpskoslovenski zapisi iz XIV veka, kao i da je izgubljeni list Marijinog jevanđelja dopunjen novim, ćirilskim tekstom, takođe iz XIV veka. To znači da se ovo jevanđelje koristilo u srpskoj sredini kao bogoslužbena knjiga, te da su pisari znali glagoljicu i nekoliko vekova nakon što su njome prestali da pišu.
Drugi dokaz je glagoljski Grškovićev apostol iz XII veka, koji ima uputstva ćirilicom, a čuveni hrvatski filolog Vatroslav Jagić tvrdio je da je ovaj spomenik korišćen u liturgiji u nekom pravoslavnom manastiru. Tu je i Mihanovićev apostol iz XII veka, čija su dva lista bila zalepljena s unutrašnje strane korica prepisa Krmčije svetoga Save iz 1262. Sačuvano je i nekoliko kratkih glagoljskih natpisa: natpis iz Čečana kod Vučitrna iz X-XI veka, natpis na krčagu iz Gamzigrada, natpis s ušća Pesače u Dunav, što pokazuje da glagoljicu nisu znala samo sveštena lica.
O poznavanju glagoljice svedoče i glagoljska slova koja se sporadično javljaju u srpskoslovenskim ćirilskim rukopisima. U Čajničkom jevanđelju iz istočne Bosne (XIV-XV vek), čuvanom u pravoslavnoj crkvi, postoji i kraći deo glagoljicom, kao i nepotpuna glagoljska azbuka. O tome da je glagoljica bila živa na našim prostorima govori i jedno specifično slovo rane srpske ćirilice: đerv, za označavanje glasa đ. Staroslovenska ćirilica nije imala ovaj znak, ali je odgovarajuće slovo postojalo u glagoljici. Proširivanje nasleđenog slovnog inventara ćirilice đervom podrazumeva direktan kontakt s glagoljicom na srpskom terenu. Ova grafema je odlika bosansko-humskog pravopisnog tipa i sreće se u najstarijim srpskim spomenicima: Miroslavljevom jevanđelju, Hilandarskoj povelji Stefana Nemanje, Povelji Kulina bana i drugima.
Dakle, prvo pismo koje su Srbi koristili bila je glagoljica, još u staroslovenskom periodu, zatim i u ranom periodu srpske redakcije staroslovenskog jezika. Srbi su potom prednost dali ćirilici, koja postaje obeležje kulturnog areala pravoslavnog slovenstva. Stoga je veoma malo sačuvanih srpskih glagoljskih spomenika. No ne treba izgubiti iz vida da su i rani naši ćirilski rukopisi retki, najstariji sačuvani su iz XII veka. Zahvaljujući hodu vremena i istorijskim prilikama do nas pristigli spomenici samo su daleki odjek bogate srpske srednjovekovne pismenosti, kako starije glagoljske tako i njene naslednice – ćirilske.
Zora Latinović
Poslednja izmena:
Ova tema je namenjena da vadi mast Hrvatima ali šta više čitam, meni Srbinu je muka od nje. Po svim istoriskim izvorima smo kontrolisali velik deo Jadranskog mora i unutrašnjosti Balkana. A Hrvati samo jedan deo iza Velebita i obalu do Splita. A vidite šta imamo sad? Srbiju koja sada kontroliše manju površinu od Hrvatske kad se uračuna i njihovo teritorijalo more. A nije im ni to dosta nego nam još i dalje rade o glavi tako da su zapadni deo Republike Srpske odvojili od direktne veze sa maticom i čekaju da im i to padne u šake- A Srbija ne radi ništa da taj prostor integriše..
svarozic
Buduća legenda
- Poruka
- 35.145
Ko kaže to?! Ovo mogu samo da sanjaju!
Bajo Pivljanin
Domaćin
- Poruka
- 4.059
Каже због Брчког, који јесте недејтонски одузет од РС
svarozic
Buduća legenda
- Poruka
- 35.145
Ma znam ja šta je on mislio, ali u Bč se još uvijek zna entitetska linija, Srbi imaju državljanstvo RS i glasaju kod nas, grad je većinski srpski i ostaće srpski...
čvrsnica
Domaćin
- Poruka
- 4.321
Čiji je đerv?
Marijino jevanđelje, pisano glagoljicom, koristilo se kao bogoslužbena knjiga nekoliko vekova nakon što se prešlo na ćirilicu. Glagoljicu nisu znala samo sveštena lica.
- Neposredni dokaz da je glagoljica bila u upotrebi među Srbima jeste staroslovenski glagoljski spomenik Marijino jevanđelje, nastalo najkasnije početkom XI veka. Određene jezičke crte u njemu kazuju da je prepisano na srpskom govornom području. Zanimljiv je podatak da se u ovom jevanđelju nalaze ćirilski srpskoslovenski zapisi iz XIV veka, kao i da je izgubljeni list Marijinog jevanđelja dopunjen novim, ćirilskim tekstom, takođe iz XIV veka. To znači da se ovo jevanđelje koristilo u srpskoj sredini kao bogoslužbena knjiga, te da su pisari znali glagoljicu i nekoliko vekova nakon što su njome prestali da pišu.
Drugi dokaz je glagoljski Grškovićev apostol iz XII veka, koji ima uputstva ćirilicom, a čuveni hrvatski filolog Vatroslav Jagić tvrdio je da je ovaj spomenik korišćen u liturgiji u nekom pravoslavnom manastiru. Tu je i Mihanovićev apostol iz XII veka, čija su dva lista bila zalepljena s unutrašnje strane korica prepisa Krmčije svetoga Save iz 1262. Sačuvano je i nekoliko kratkih glagoljskih natpisa: natpis iz Čečana kod Vučitrna iz X-XI veka, natpis na krčagu iz Gamzigrada, natpis s ušća Pesače u Dunav, što pokazuje da glagoljicu nisu znala samo sveštena lica.
O poznavanju glagoljice svedoče i glagoljska slova koja se sporadično javljaju u srpskoslovenskim ćirilskim rukopisima. U Čajničkom jevanđelju iz istočne Bosne (XIV-XV vek), čuvanom u pravoslavnoj crkvi, postoji i kraći deo glagoljicom, kao i nepotpuna glagoljska azbuka. O tome da je glagoljica bila živa na našim prostorima govori i jedno specifično slovo rane srpske ćirilice: đerv, za označavanje glasa đ. Staroslovenska ćirilica nije imala ovaj znak, ali je odgovarajuće slovo postojalo u glagoljici. Proširivanje nasleđenog slovnog inventara ćirilice đervom podrazumeva direktan kontakt s glagoljicom na srpskom terenu. Ova grafema je odlika bosansko-humskog pravopisnog tipa i sreće se u najstarijim srpskim spomenicima: Miroslavljevom jevanđelju, Hilandarskoj povelji Stefana Nemanje, Povelji Kulina bana i drugima.
Dakle, prvo pismo koje su Srbi koristili bila je glagoljica, još u staroslovenskom periodu, zatim i u ranom periodu srpske redakcije staroslovenskog jezika. Srbi su potom prednost dali ćirilici, koja postaje obeležje kulturnog areala pravoslavnog slovenstva. Stoga je veoma malo sačuvanih srpskih glagoljskih spomenika. No ne treba izgubiti iz vida da su i rani naši ćirilski rukopisi retki, najstariji sačuvani su iz XII veka. Zahvaljujući hodu vremena i istorijskim prilikama do nas pristigli spomenici samo su daleki odjek bogate srpske srednjovekovne pismenosti, kako starije glagoljske tako i njene naslednice – ćirilske.
Zora Latinović
gospodja LATINOVIC je to dobro objasnila
Lesandar
Buduća legenda
- Poruka
- 27.930
Mislim lično, da mogu da ih ape za perecu, to je najsnažniji deo srpskog naroda.
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 103.538
čvrsnica
Domaćin
- Poruka
- 4.321
Izražavaš neslaganje sa njom kroz ironiju?
dosta tocan text.
sad bi hrvati trebali reci "srbi i hrvatska glagoljica",sto se naravno nece desiti.... a kad je u pitanju cirilica i hrvati,onda se digne i staro i mlado,udaraju i drvljem i kamenjem....to je onaj neki srpski "ludi" inat (radi se cisto o nepoznavanju materije,kao i prilika toga doba)
jedino smijesno kod ovog texta jeste da ga je pisala gosp. paradoxnog prezimena
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.348
. a kad je u pitanju cirilica i hrvati,onda se digne i staro i mlado,udaraju i drvljem i kamenjem....to je onaj neki srpski "ludi" inat (radi se cisto o nepoznavanju materije,kao i prilika toga doba)
Ne Čvrle, nisi dovoljno precizan; ne "digne se staro i mlado" kad je u pitanju "ćirilica i Hrvati", nego se kroz diskusiju pokušava ispitati održivost kategorije, vrlo precizno, "hrvatske ćirilice" kao hrvatskog nacionalnog pisma.
Lesandar
Buduća legenda
- Poruka
- 27.930
Misliš bugarska glagoljica?dosta tocan text.
sad bi hrvati trebali reci "srbi i hrvatska glagoljica",sto se naravno nece desiti.... a kad je u pitanju cirilica i hrvati,onda se digne i staro i mlado,udaraju i drvljem i kamenjem....to je onaj neki srpski "ludi" inat (radi se cisto o nepoznavanju materije,kao i prilika toga doba)
jedino smijesno kod ovog texta jeste da ga je pisala gosp. paradoxnog prezimena
- Poruka
- 634
Znaci i Hrvati su Srbi 
čvrsnica
Domaćin
- Poruka
- 4.321
Gorě: Crkva Lazarica, Kruševac
http://forum.krstarica.com/entry.ph...kati-Hrvatska-uvela-Praznik-kravate?bt=167425
"Čuveni hrvatski pleter" uvežen iz severne Italije
Vinko Dionizije Lasić (znanstvenik i franjevac rođen 1913. godine) desetljećima je proučavao povijest i rasprostranjenost pletera i zaključio da Hrvati nisu taj ukras donijeli sa sjevera i da ga nisu primili ni od Bizanta. To dokazuje i tvrdnjom da na istočnoj obali Jadrana gotovo uopće nema pletera sve do kraja VIII. stoljeća i da se on u Hrvata pojavljuje i biva sve češći tek od IX. stoljeća. On je konkretno precizirao da su Hrvati primili pleter tek s pokrštavanjem i to iz sjeverne Italije. Iz toga je dalje zaključio da je većina stanovništva na današnjem hrvatskom teritoriju do IX. st. bila poganska. (Vinko D. Lasić, Pleterni ukras od najstarijih vremena do danas. Njegov likovni oblik i značenje. ZIRAL, Chicago, 1995., str. 918.)
“Kod Hrvata dvopleter je opća kršćanska baština svojom vanjskom, tehničkom izradbom i svojim nutarnjim simboličkim vjerskim sadržajem. On je došao u Hrvatsku s kršćanstvom iz Italije u 7. 8. i 9. stoljeću. Tada su općenito kršćanski spomenici bili zasićeni i preplavljeni simboličkim znakovima, koji su označavali plodove križa i krsnu vodu, odnosno preobilnu otkupiteljsku milost Isusa Krista. Sama ova činjenica pobija sva mišljenja, da su Hrvati ovaj pleterni ukras donijeli sa sobom, ili ga primili od naroda sjeverne Europe, ili iz Bizanta.“ (V. D. Lasić, Pleterni ukras, str. 734.)
Činjenica da u najvećem dijelu srednjovjekovne Bosne uopće nema pletera identičnog tipa kao u hrvatskom kraljevstvu („Nema tropletera, u strogom smislu, na hrvatskim srednjovjekovnim stećcima. Jedina je iznimka stećak u zapadnoj Srbiji, u mjestu Lipenović kod Krupnja.“ (V. D. Lasić, Tropleter njegov prostor, vrijeme i značenje. Hrvatski kalendar, Chicago, god. 42, za 1985., str. 140.)) potvrđuje da u toj bosanskoj državi proces pokrštavanja u doba franačke ekspanzije nije bio pod franačkim političkim, odnosno vjerskim i kulturnim utjecajem.
http://www.muzic-ivan.info/hrvatska_povijest_9_stoljeca.pdf
Otkrivanje tople vode. Aleksandar Deroko je (jos 1954. godine) pisao o (troclanom) pleteru u starohrvatskoj umjetnosti (IX-XI v.) kao produzetku protoromanskog, odnosno langobardskog (VII-VIII v.). Literatura: Starohrvatski pleter i srpski moravski preplet, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinskku, LVI-LIX, Split, 1954-1957, str. 253.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.348
A kad kažeš "hrvatska ćirilica", šta ti to znači? Nikad nisam čuo "hrvatska arabica" iako su se i njom (tako kažu povjesničari) Hrvati služili.
Nacionalni atribut koji joj se od kraja 19. veka redovno prišiva upravo služi u te propagandne svrhe psihološkog umanjenja srpskog srednjovekovnog uticaja kod današnjih Hrvata. Inače, "hrvatska ćirilica" je oksimoron - to mu dođe kao "mirišljavo smeće", naročito ga tako doživljavaju današnji Hrvati.
Poslednja izmena:
Slazem se. Kad bi razgradili isto tako srpsku kulturu (ili bilo ciju), pitanje je koliko bi toga ostalo autenticnog i "nacionalnog"... Tema sluzi samo za zestoko zaglupljivanje narodnih masa jer se radi o patologiji narcizma malih razlika.
