Jacob
Buduća legenda
- Poruka
- 49.567
Ja ću tražiti da se vrati čoveku kao njegova svojina i njegova tvorevina sva lepota i uzvišenost koju smo pozajmili stvarnom i zamišljenom svetu: kao njegova najlepša apologija. Čovek kao pesnik, kao mislilac, kao bog, kao ljubav, kao moć. O, da kraljevske darežljivosti kojom je obasuo stvari da bi sebe osiromašio i osetio se bedan! Dosada je bila njegova najveća nesebičnost, što se divio i klanjao se i molio se i znao da od sebe sakrije, da je on bio taj koji je stvorio ono čemu se divio.
135
O poreklu religije: - Kao što neobrazovan čovek danas veruje da je njegova ljutina razlog što se ljuti, da je njegov um uzrok njegove misli a duša njegovih osećanja, jednom rečju, kao što se masa psiholoških bića nepromišljeno postavlja kao uzrok: tako je čovek u još naivnije doba iste pojave objašnjavao pomoću ličnih bića. Duševna stanja, koja su mu se činila neobična, nadmoćna i zanosna, on je sebi tumačio kao napast i mađiju neke ličnosti. (Tako hrišćanin, najdetinjastiji i najnazadniji tip čoveka u današnje doba, vezuje nadu, mir i osećanje "iskupljenja" za psihološko nadahnuće božje: njemu, koji je po prirodi stradalnik i uznemiren, stanja sreće, mira i predanosti čine se strana i kao da im treba objašnjenja.) Kod inteligentnih, snažnih i jakih rasa, epileptičar je najvećim delom uzrok verovanju u postojanje neke strane sile, ali i svaka druga slična zavisnost kao što je, na primer držanje oduševljenoga čoveka, pesnika, velikoga ločinca, ili strasti, kao što su ljubav i osveta služila je izmišljanju natprirodnih sila. Izvesno se stanje konkretizira u jednu ličnost: pa se onda tvrdi da je ta ličnost uzrok toga stanja kada koga ono snađe. Drugim rečima: u psihološkom pojmu Boga, izvesno se stanje personificira kao uzrok, da bi moglo biti posledica.
Psihološka logika je sledeća: kada osećanje moći odjednom obuzme čoveka, što je slučaj kod svih velikih strasti: u njemu se javlja sumnja u pogledu njegove sopstvene ličnosti: on se ne usuđuje da misli na sebe kao na uzrok toga neobičnog osećanja - nego određuje neku jaču ličnost, neko božanstvo za ovaj slučaj.
(str. 88) Ukratko rečeno: poreklo religije leži u krajnjim osećanjima moći, koja kao strana obuzimaju iznenada čoveka: i kao što bolesnik, koji oseća da mu je druga noga neobično teška zaključuje da mu neko drugi sedi na nozi, tako dovitljivi religiozni čovek, deli sebe na više ličnosti. Religija je primer "promene ličnosti". Neka vrsta straha i osećanja užasa pred samim sobom... Ali je tako isto i osećanje neumerenoga zanosa i ushićenja. Među bolesnicima, osećanje zdravlja dovoljno je da probudi veru u bliskost božju.
136
Rudimentarna psihologija religiozonoga čoveka: - Sve su promene posledice; sve su posledica dejstva bolje (nedostaje pojam "priroda", "prirodni zakon"); sve posledice moraju imati uzročnika. Rudimentarna psihologija: čovek je sam uzrok samo onda kad zna da je nešto hteo.
Rezultat: stanja moći nameću čoveku osećanje, da im on nije uzrok, da nije odgovoran za njih: ona dolaze iako ih on nije hteo: prema tome, mi nismo njihovi prauzrokovači: - volja koja nije slobodna (to jest svest o promeni kod nas koju mi nismo hteli) zahteva tuđu volju.
Zaključak: čovek se nije usuđivao da sebi pripiše svoja jaka i neobična raspoloženja, nego ih je uvek shvatio kao "pasivna", kao "nametnuta" spolja: - religija je proizvod sumnje u jedinstvo ličnosti, to je promena ličnosti: - ukoliko je čovek sve veliko i jako pojmio kao natčovečansko, kao nešto što dolazi van njega, utoliko se čovek umanjio - on je rastavio dve strane, jednu vrlo jadnu i slabačku i jednu vrlo jaku i neobičnu, u dve sfere, pa prvu nazvao "čovek", a drugu "Bog".
On je u svemu ostao takav; u vremenu moralne idiosinkrazije on svoja visoka i uzvišena moralna stanja nije tumačio kao plod svoje volje, kao "delo" ličnosti. Čak i hrišćanin deli svoju ličnost u dva dela, jedan sićušan i slab, koji naziva čovek, a drugi koji naziva Bog (iskupitelj, spasitelj).
Religija je unizila pojam "čovek"; njen krajnji zaključak je da je sve dobro, veliko, istinito natčovečansko, i da se daruje samo kao milost božja...
154
(str. 94) Buda protiv Hrista. - Među nihilističkim relgiijama potrebno je hrišćanstvo i budizam oštro razlikovati. Budizam izražava lepo veče, punu sladost i blagost - to je zahvalnost prema svemu što leži s druge strane; računajući tu i ono što nedostaje: gorčinu, razočaranje, srdžbu; najzad visoku duhovnu ljubav; on je ostavio za sobom prefinjenost filozofskih kontradikcija i odmara se od njih: premda od njih još ima svoju duhovnu slavu i sjaj sunčeva zalaska (on je ponikao iz najviših kasta).
Hrišćanstvo je dekadentski pokret sastavljen od svakojakih otpadaka i izmeta: ono ne izražava propast jedne rase nego je od početka konglomerat od svih morbidnih elemenata koji se uzajamno privlače i traže... Ono nije uslovljeno nacionalno, niti rasno: ono se obraća ugnjetenima na sve strane; ono nosi u sebi srdžbu protiv svega što je uspelo i što gospodari: njemu treba simbol koji predstavlja prokletstvo svega što je uspelo i što gospodari... Ono se protivi i svakom duhovnom pokretu, svakoj filozofiji: ono staje na stranu idiota i anatemiše duh. Mržnja protiv obdarenih učenih, duhovno-nezavisnih: kod sviju njih ono podozreva uspeo život i duh gospodara.
155
(str. 95) U budizmu prevlađuje ova misao: "Sve strasti, sve što sačinjava strast, krv, vodi u delo" - do te mere budizam predočava zlo. Jer delatnost nema nikakva smisla, ona nas samo veže za život: međutim, ceo život nema nikakva smisla. Zlo je nagon za nečim nelogičnim: za primanjem sredstava čiji se cilj odbacuje. Pošto se traži put u nebiće, gleda se sa užasom na sve emocionalne pobude. Na primer: nikad se ne sveti! nikad ne budi neprijatelj! - Hedonizam premorenih nalazi ovde svoj najviši izraz. Ništa nije jednom budistu dalje od jevrejskog fanatizma jednog Pavla. Ništa nije u većoj suprotnosti sa njegovim instinktom nego li ova napetost, plamen religioznoga čoveka, a iznad svega onaj oblik čulnosti koji je hrišćanstvo osveštalo imenom "ljubav". Uz to, obrazovani i intelektualno viši redovi nalaze u budizmu sebi odgovor: rasa zamorena i prečišćena vekovima filozofskih prepiraka, ali koja nije ispod svih kultura, kao što su slojevi iz kojih je hrišćanstvo poniklo...
U budističkom idealu postoji i oslobođenje od dobra i zla kao nešto bitno: u njemu je izveden vrlo utančan sistem s onu stranu morala, koji se poklapa sa suštinom savršenstva - pod pretpostavkom da su i dobra dela potrebna samo privremeno, jednostavno kao sredstva, to jest za oslobođenje od svake akcije.
158
Hrišćanstvo kao istorijska stvarnost ne treba da se brka sa korenom na koji podseća njegovo ime. Drugi korenovi iz kojih je poniklo mnogo su važniji. Neverovatna je zloupotreba što se takve pojave kao što je "hrišćanska crkva", "hrišćanska vera" i "hrišćanski život" označavaju onim svetim imenom. Šta je Hristos odbacio? - Sve što se danas hrišćanskim naziva.
159
(str. 96) Celo hrišćansko učenje o tome šta treba verovati, cela hrišćanska "istina" baš je suprotna onome što je izazvalo pojavu hrišćanskog pokreta.
Ono baš što je hrišćansko u crkvenom smislu - antihrišćansko je od samog početka: stvari i lica na mesto simbola, istorija na mesto večitih fakata, forumule, obredi, dogme na mesto vođenja života. Hrišćanska je potpuna ravnodušnost prema dogmama, kultu, sveštenicima, crkvi, teologiji.
Upražnjavanje hrišćanstva nije nikakva fantazija, kao što nije ni upražnjavanje budizma: to je sredstvo za dostizanje sreće...
135
O poreklu religije: - Kao što neobrazovan čovek danas veruje da je njegova ljutina razlog što se ljuti, da je njegov um uzrok njegove misli a duša njegovih osećanja, jednom rečju, kao što se masa psiholoških bića nepromišljeno postavlja kao uzrok: tako je čovek u još naivnije doba iste pojave objašnjavao pomoću ličnih bića. Duševna stanja, koja su mu se činila neobična, nadmoćna i zanosna, on je sebi tumačio kao napast i mađiju neke ličnosti. (Tako hrišćanin, najdetinjastiji i najnazadniji tip čoveka u današnje doba, vezuje nadu, mir i osećanje "iskupljenja" za psihološko nadahnuće božje: njemu, koji je po prirodi stradalnik i uznemiren, stanja sreće, mira i predanosti čine se strana i kao da im treba objašnjenja.) Kod inteligentnih, snažnih i jakih rasa, epileptičar je najvećim delom uzrok verovanju u postojanje neke strane sile, ali i svaka druga slična zavisnost kao što je, na primer držanje oduševljenoga čoveka, pesnika, velikoga ločinca, ili strasti, kao što su ljubav i osveta služila je izmišljanju natprirodnih sila. Izvesno se stanje konkretizira u jednu ličnost: pa se onda tvrdi da je ta ličnost uzrok toga stanja kada koga ono snađe. Drugim rečima: u psihološkom pojmu Boga, izvesno se stanje personificira kao uzrok, da bi moglo biti posledica.
Psihološka logika je sledeća: kada osećanje moći odjednom obuzme čoveka, što je slučaj kod svih velikih strasti: u njemu se javlja sumnja u pogledu njegove sopstvene ličnosti: on se ne usuđuje da misli na sebe kao na uzrok toga neobičnog osećanja - nego određuje neku jaču ličnost, neko božanstvo za ovaj slučaj.
(str. 88) Ukratko rečeno: poreklo religije leži u krajnjim osećanjima moći, koja kao strana obuzimaju iznenada čoveka: i kao što bolesnik, koji oseća da mu je druga noga neobično teška zaključuje da mu neko drugi sedi na nozi, tako dovitljivi religiozni čovek, deli sebe na više ličnosti. Religija je primer "promene ličnosti". Neka vrsta straha i osećanja užasa pred samim sobom... Ali je tako isto i osećanje neumerenoga zanosa i ushićenja. Među bolesnicima, osećanje zdravlja dovoljno je da probudi veru u bliskost božju.
136
Rudimentarna psihologija religiozonoga čoveka: - Sve su promene posledice; sve su posledica dejstva bolje (nedostaje pojam "priroda", "prirodni zakon"); sve posledice moraju imati uzročnika. Rudimentarna psihologija: čovek je sam uzrok samo onda kad zna da je nešto hteo.
Rezultat: stanja moći nameću čoveku osećanje, da im on nije uzrok, da nije odgovoran za njih: ona dolaze iako ih on nije hteo: prema tome, mi nismo njihovi prauzrokovači: - volja koja nije slobodna (to jest svest o promeni kod nas koju mi nismo hteli) zahteva tuđu volju.
Zaključak: čovek se nije usuđivao da sebi pripiše svoja jaka i neobična raspoloženja, nego ih je uvek shvatio kao "pasivna", kao "nametnuta" spolja: - religija je proizvod sumnje u jedinstvo ličnosti, to je promena ličnosti: - ukoliko je čovek sve veliko i jako pojmio kao natčovečansko, kao nešto što dolazi van njega, utoliko se čovek umanjio - on je rastavio dve strane, jednu vrlo jadnu i slabačku i jednu vrlo jaku i neobičnu, u dve sfere, pa prvu nazvao "čovek", a drugu "Bog".
On je u svemu ostao takav; u vremenu moralne idiosinkrazije on svoja visoka i uzvišena moralna stanja nije tumačio kao plod svoje volje, kao "delo" ličnosti. Čak i hrišćanin deli svoju ličnost u dva dela, jedan sićušan i slab, koji naziva čovek, a drugi koji naziva Bog (iskupitelj, spasitelj).
Religija je unizila pojam "čovek"; njen krajnji zaključak je da je sve dobro, veliko, istinito natčovečansko, i da se daruje samo kao milost božja...
154
(str. 94) Buda protiv Hrista. - Među nihilističkim relgiijama potrebno je hrišćanstvo i budizam oštro razlikovati. Budizam izražava lepo veče, punu sladost i blagost - to je zahvalnost prema svemu što leži s druge strane; računajući tu i ono što nedostaje: gorčinu, razočaranje, srdžbu; najzad visoku duhovnu ljubav; on je ostavio za sobom prefinjenost filozofskih kontradikcija i odmara se od njih: premda od njih još ima svoju duhovnu slavu i sjaj sunčeva zalaska (on je ponikao iz najviših kasta).
Hrišćanstvo je dekadentski pokret sastavljen od svakojakih otpadaka i izmeta: ono ne izražava propast jedne rase nego je od početka konglomerat od svih morbidnih elemenata koji se uzajamno privlače i traže... Ono nije uslovljeno nacionalno, niti rasno: ono se obraća ugnjetenima na sve strane; ono nosi u sebi srdžbu protiv svega što je uspelo i što gospodari: njemu treba simbol koji predstavlja prokletstvo svega što je uspelo i što gospodari... Ono se protivi i svakom duhovnom pokretu, svakoj filozofiji: ono staje na stranu idiota i anatemiše duh. Mržnja protiv obdarenih učenih, duhovno-nezavisnih: kod sviju njih ono podozreva uspeo život i duh gospodara.
155
(str. 95) U budizmu prevlađuje ova misao: "Sve strasti, sve što sačinjava strast, krv, vodi u delo" - do te mere budizam predočava zlo. Jer delatnost nema nikakva smisla, ona nas samo veže za život: međutim, ceo život nema nikakva smisla. Zlo je nagon za nečim nelogičnim: za primanjem sredstava čiji se cilj odbacuje. Pošto se traži put u nebiće, gleda se sa užasom na sve emocionalne pobude. Na primer: nikad se ne sveti! nikad ne budi neprijatelj! - Hedonizam premorenih nalazi ovde svoj najviši izraz. Ništa nije jednom budistu dalje od jevrejskog fanatizma jednog Pavla. Ništa nije u većoj suprotnosti sa njegovim instinktom nego li ova napetost, plamen religioznoga čoveka, a iznad svega onaj oblik čulnosti koji je hrišćanstvo osveštalo imenom "ljubav". Uz to, obrazovani i intelektualno viši redovi nalaze u budizmu sebi odgovor: rasa zamorena i prečišćena vekovima filozofskih prepiraka, ali koja nije ispod svih kultura, kao što su slojevi iz kojih je hrišćanstvo poniklo...
U budističkom idealu postoji i oslobođenje od dobra i zla kao nešto bitno: u njemu je izveden vrlo utančan sistem s onu stranu morala, koji se poklapa sa suštinom savršenstva - pod pretpostavkom da su i dobra dela potrebna samo privremeno, jednostavno kao sredstva, to jest za oslobođenje od svake akcije.
158
Hrišćanstvo kao istorijska stvarnost ne treba da se brka sa korenom na koji podseća njegovo ime. Drugi korenovi iz kojih je poniklo mnogo su važniji. Neverovatna je zloupotreba što se takve pojave kao što je "hrišćanska crkva", "hrišćanska vera" i "hrišćanski život" označavaju onim svetim imenom. Šta je Hristos odbacio? - Sve što se danas hrišćanskim naziva.
159
(str. 96) Celo hrišćansko učenje o tome šta treba verovati, cela hrišćanska "istina" baš je suprotna onome što je izazvalo pojavu hrišćanskog pokreta.
Ono baš što je hrišćansko u crkvenom smislu - antihrišćansko je od samog početka: stvari i lica na mesto simbola, istorija na mesto večitih fakata, forumule, obredi, dogme na mesto vođenja života. Hrišćanska je potpuna ravnodušnost prema dogmama, kultu, sveštenicima, crkvi, teologiji.
Upražnjavanje hrišćanstva nije nikakva fantazija, kao što nije ni upražnjavanje budizma: to je sredstvo za dostizanje sreće...