Citati koji opisuju naša osećanja

U vedskoj mitologiji ko god se znanjem uzdigne - narušava udobnost neba. Bogovi, uvijek na oprezu, žive u strahu da ne budu nadmašeni. Je li Gospodar Postanja postupio drugačije? Nije li on uhodio čovjeka jer je od njega strahovao zato što je u njemu vidio takmaca. Shvatamo, u tim uslovima, želju velikih mistika da izbjegnu Boga, njegove granice i jade, kako bi se u Božanskom oslobodili ograničenja.

Emil Sioran
 
tumblr_ob4yx2MTz01s2sj9yo1_400.jpg


“Srca su prostorije, a usta brave;
jezici su ključevi

– stoga neka svaki čovek čuva ključ svoje tajne.”
 
Svi robujemo vanjskim okolnostima: sunčan dan rastvara nam široka polja usred kafića u nekoj uličici, oblačno nebo nad poljem tjera nas unutra, pa se sklanjamo u kuću bez zaklona od nas samih, dolazak noći, čak i usred dnevnih poslova, širi se poput lepeze što se polako rastvara, poput nutarnje svijesti o potrebi za počinkom.

Fernando Pesoa
 
Nebrojeni u nama žive,
ako mislim ili osećam,
ne znam ko je taj što misli ili oseća.
Ja sam samo mesto gde se misli ili oseća....

Fernando Pesoa

- - - - - - - - - -

Božić ustvari pocinje krajem oktobra. Svetla se uvek prva pale. Ja bih voleo decembar sa ugašenim svetlima i osvetljenim ljudima.

Bukovski

- - - - - - - - - -

Mnogo je vremena potrebno da bi covek postao mlad

Pikaso
 
Svoje nade dugujem noćima. Na krilima tame, izvan
prostora, sam između tvari i sna, arome razočaranja pro-
glašavao sam mirisima sreće. Ništa mi se ne čini nemogu-
ćim sred noći, te bezvremene mogućnosti. Tad se može sve
i sva, jedino nema budućnosti. Ideje postaju ptice misll,
no kamo lete? U drhtavu vječnost, nalik na eter koji na-
grizaju razmišljanja.

Emil Sioran
 
Živjeti život bez strasti i učeno, na čistom zraku ideja, čitajući, sanjajući, i razmišljajući o pisanju, dovoljno spor život da uvijek bude na rubu dosade, dovoljno meditativan da nikada ne upadne u dosadu. Živjeti život daleko od osjećaja i misli, samo u mislima osjećaja i u osjećajima misli. Stajati nepomično pred suncem, pozlaćen, poput tamnoga jezera okruženoga cvijećem. A u sjeni, ona plemenita osobnost koja se očituje u ne traženju ničega od života. Biti u vrtnji svijeta poput cvjetnoga praha što ga neki neznani vjetar diže u popodnevnom zraku, a sneno gapredvečerje spušta na neko slučajno mjesto gdje ostaje neprimjetan među većim stvarima. Biti to poput pouzdane spoznaje, ni radosne ni tužne, biti prepoznatljiv po svojemu sjaju pred suncem i po udaljenosti pred zvijezdama. Ne biti ništa više, ne imati ništa više, ne željeti ništa više…

Fernando Pesoa
 
Živjeti život bez strasti i učeno, na čistom zraku ideja, čitajući, sanjajući, i razmišljajući o pisanju, dovoljno spor život da uvijek bude na rubu dosade, dovoljno meditativan da nikada ne upadne u dosadu. Živjeti život daleko od osjećaja i misli, samo u mislima osjećaja i u osjećajima misli. Stajati nepomično pred suncem, pozlaćen, poput tamnoga jezera okruženoga cvijećem. A u sjeni, ona plemenita osobnost koja se očituje u ne traženju ničega od života. Biti u vrtnji svijeta poput cvjetnoga praha što ga neki neznani vjetar diže u popodnevnom zraku, a sneno gapredvečerje spušta na neko slučajno mjesto gdje ostaje neprimjetan među većim stvarima. Biti to poput pouzdane spoznaje, ni radosne ni tužne, biti prepoznatljiv po svojemu sjaju pred suncem i po udaljenosti pred zvijezdama. Ne biti ništa više, ne imati ništa više, ne željeti ništa više…

Fernando Pesoa

"...Ne biti ništa više, ne imati ništa više, ne željeti ništa više..."
Malo li je? :)

:okok:
 
Velika je privlačnost Onostranog, onoga sa druge strane granice; ne, ne verujem u ograde koje bi postojale zbog prirodnog morala. Šta je on do puke, nametnute konvencije? Prava opasnost za ljudski rod ne leži među disidentima i otpadnicima; ne uništavaju oni svet, već oni normalni, samodovoljni u svojim kanalima i jazbinama, postavivši sebe za arbitre sveta, zaogrnute zavaravajućim plaštom zdravog razuma. Priroda nije benevolentna, apolonijska sila, duboko prožeta Božjom voljom i naklonjena čoveku; ne, Ona je beskonačna, mračna orgija koćenja i umiranja, dionizijski karneval nemarnih, prema životu ravnodušnih sila. Svemir je beskonačan i hladan; od početka vremena kidan lancima entropije, hrli ka svome umiranju, kao i sve što živi. Nestati u hladno ništavilo, to je sudbina svega. Život nije ništa nego kratkotrajni plamen, predodređen za gašenje; slepo grca u patetičnim pokušajima da se održi, ali srce svakim trenom sve slabije pumpa, mišići slabe; entropija nas i same raskida unutra. Molekuli u nama raspadaju se, ostavivši za sobom samo hrpu atoma; i nigde tu nema mesta za nešto više; da nije možda duša skrivena među hemijskim vezama? Gde tu ostaje mesta za stara naklapanja o pravilima, nazorima i redu? Ne, sve to potpada u kategoriju ljudskih izmišljotina kojim prikrivaju istinu; sve je dozvoljeno. Haos leži svuda i u svemu.

Miloš Mihailović
 
"Da li se ikad upitaš?"
Da li se ikad upitaš, koliko stvari nikad nije primetilo da si prošao kraj njih i nije ih ni briga da li uopšte postojiš ...
Ista stvar je i sa ljudima ...
Kraj koliko njih prođemo, a ne znamo da bi vredelo pogledati ih i videti? I sa koliko njih podelimo neke trenutke, mnogo trenutaka i mislimo znaju nas, znamo ih ...
A nikad se nismo zagledali malo dublje da vidimo njihove najkrhkije svetove, a često ne vidimo ni ono najosvetljenije, ubeđeni da mi to znamo odavno ...''
Mika Antic
 
"Da li se ikad upitaš?"
Da li se ikad upitaš, koliko stvari nikad nije primetilo da si prošao kraj njih i nije ih ni briga da li uopšte postojiš ...
Ista stvar je i sa ljudima ...
Kraj koliko njih prođemo, a ne znamo da bi vredelo pogledati ih i videti? I sa koliko njih podelimo neke trenutke, mnogo trenutaka i mislimo znaju nas, znamo ih ...
A nikad se nismo zagledali malo dublje da vidimo njihove najkrhkije svetove, a često ne vidimo ni ono najosvetljenije, ubeđeni da mi to znamo odavno ...''
Mika Antic
To je zapisao Mika,a ja se sećam da je Pero (nerazdvojni Zubac) u Oraču o tom filozofirao...Mnoge misli su njihove zajedničke...
 

Back
Top