Nisam htela da objašnjavam šta je to sa čime se ne slažem, jer će to malo skrenuti sa moje teme, što ne bih volela...
A i to je samo moje mišljenje...
Evo, ukratko: ta koncepcija ''pravog'', mislim da je to nešto fiktivno, samoproizvod (pa i samoobmana) naših glava. Jednostavno, to sa kim ćemo da provedemo svoj život, koga osećamo kao ''pravu'' osobu za nas, zavisi od Xn faktora... od našeg sklopa ličnosti, iskustava koje smo imali u prošlosti, trenutka u kom upoznamo tu osobu... Nekako, suviše je opširno da bih sad mogla da iznesem celu svoju tezu o tome... Otprilike u temi ''Autentična ljubav'' (odlična tema, da iskoristim priliku i ovde da je pohvalim), u postovima mnogih sam pronašla moja shvatanja u vezi sa tim...
Ovaj drugi deo smatram totalno pogrešnim. To, da se gubi ono ''Ja'' i postaje ''Mi'', to mi je opet nekako više ideja filmske industrije i romana nego realnog života... Neke duge i jake ljubavi koje imam za primer u svojoj okolini su takve da su osobe u toj vezi (braku) sačuvali svoj integritet... I nije uvek ''Mi se volimo i zato sve delimo'', već puno puta ima i toga ''To što Ja želim se razlikuje od toga šta Ti želiš'', ali se ključ uspeha, savršenstvo komunikacije, stabilnost i snaga ljubavi ogledaju u nečemu drugom... Deli se, ali ne na taj način, kao: ''Postojimo samo Mi, Ti si za mene jedini/jedina'' i slično patetisanje. Što je opet neka ''leva'' priča...
Izvini ako sam proširila svoje shvatanje tvog odgovora. Na kraju krajeva, verovatno obe pomalo grešimo i obe smo pomalo u pravu.
Mene ovde interesuje strah od ispoljavanja i primanja emocija, zašto i kako se to dešava...
I naišla sam na vrlo zanimljive odgovore...
Nastavite...