Strah od ljubavi

A mozda, je stvar u intuiciji... Vec na samom startu veze primetis stvari koje ti se svidjaju i ne svidjaju. Meni se chesto deshavalo da zanemarujem te loshe osobine kod partnera, bash zato shto smo se u nekim drugim savrsheno dopunjavali, i shto sam zelela da toj vezi pruzim shansu. Kako vreme odmiche, primetim da se ja shtedim, nisam u toj vezi 100%, jer se plashim da necu preci preko tih nekih mana, i da ce se veza raspasti... A svako njegovo obasipanje paznjom i ljubavlju sam gledala podozrivo... Svaki put kad sam imala taj neki osecaj, da ce neke stvari u buducnosti lose uticati na vezu, desavalo se da se bash tako i zavrshi.
 
no imagination:
A mozda, je stvar u intuiciji... Vec na samom startu veze primetis stvari koje ti se svidjaju i ne svidjaju. Meni se chesto deshavalo da zanemarujem te loshe osobine kod partnera, bash zato shto smo se u nekim drugim savrsheno dopunjavali, i shto sam zelela da toj vezi pruzim shansu. Kako vreme odmiche, primetim da se ja shtedim, nisam u toj vezi 100%, jer se plashim da necu preci preko tih nekih mana, i da ce se veza raspasti... A svako njegovo obasipanje paznjom i ljubavlju sam gledala podozrivo... Svaki put kad sam imala taj neki osecaj, da ce neke stvari u buducnosti lose uticati na vezu, desavalo se da se bash tako i zavrshi.
ne ....radi se o tome da ti nisi imala hrabrosti!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
 
Kod Igora su mane najbolje izdanje. Kad se ponasa primerno, on to tako misli da je u redu za mene, ja hocu da poludim, odmah bih ga poslala tako dobrog nekoj njegovoj bivsoj, ili buducoj, samo sto dalje od mene, a kad pokazuje ono sto on smatra svojim manama u odnosu prema meni, meni se to svidja toliko da letim do oblaka od srece. S tim, sto on forsira sebe da se ubaci u onu svoju prirodu bez mana, i to mu uspeva, pa onda ne zna kako da mi pridje. U svakom slucaju on ima srece jer smo Dusko i ja dvoje a on je jedan i dobro ga drzimo pod kontrolom, on, kao sto rekoh, nikad ne bi mogao sam da sazna gde mu je dupe a gde mu je glava.
 
hehehehe...........hocu i ja svoj stan,zamalo da se uselim a ovi moji ga izdali nekoj porodici....muz zena.....i dva plava andjela sa onim uskim roze,plavim,bla,bla,bla helankama....i 366 dana kvarcovanja......ipak ocu svoj stan...smrc.hteo sam da te pitam nesto ali stid me je...mogu?ali da se ne naljutis?!!
 
Sokolica_M:
Da li vam se učinilo nekad da vas neko toliko voli, da vas to na neki način, koliko ispunjava, toliko i još više, plaši, iako se taj strah ne može potpuno definisati i svrstati u red običnih strahova? Ili da vi nekog volite toliko silno, toliko puno i osećate da, što više težite da iskažete veličinu i snagu te ljubavi prema nekome, taj neko vam kao izmiče, kao da ga prepada vaša ljubav?
Ja sam sigurna da u ljudskoj prirodi, podsvesti, psihi,... postoji taj čudan strah od preteranih emocija, ali ne znam kako da ga objasnim... Vidim po sebi, primećujem kod drugih... Da i ljubav, kao najsavršenije osećanje, ipak treba biti kontrolisano u ispoljavanju, ipak treba da se drugima daje ''dozirano''... onoliko koliko je čovek kao nesavršeno biće spremno da ''podnese''...
Ne postoji ljubav koja nas plaši....postojimo mi koji se plašimo da nas neko voli toliko jer.... ne možemo ili ne želimo da uzvratimo na isti način....ili postoji taj neko ko je patološki slučaj i davi nas i gnjavi...i mi gubimo vazduh od tolike količine pažnje ( namerno kažem "pažnja" jer to nije prava ljubav u kojoj se dva bića vole bez da ugrožavaju slobodu onog drugog)...
 
topmodelsica:
Volim, zasmejavaju me. :-) Vicu oko moje kuce.
siso jedna!!!!samo sam hteo da te pitam..da li...kada se kvarcujes i lezis na stomaku(znaci suncas guzu) da li obema rukama pomeras guzove da ti se osunca i sfinkter?unapred hvala......ps: ja se ne kvarcujem to nije za mene...
 
Sokolica_M:
Da li vam se učinilo nekad da vas neko toliko voli, da vas to na neki način, koliko ispunjava, toliko i još više, plaši, iako se taj strah ne može potpuno definisati i svrstati u red običnih strahova? Ili da vi nekog volite toliko silno, toliko puno i osećate da, što više težite da iskažete veličinu i snagu te ljubavi prema nekome, taj neko vam kao izmiče, kao da ga prepada vaša ljubav?
Ja sam sigurna da u ljudskoj prirodi, podsvesti, psihi,... postoji taj čudan strah od preteranih emocija, ali ne znam kako da ga objasnim... Vidim po sebi, primećujem kod drugih... Da i ljubav, kao najsavršenije osećanje, ipak treba biti kontrolisano u ispoljavanju, ipak treba da se drugima daje ''dozirano''... onoliko koliko je čovek kao nesavršeno biće spremno da ''podnese''...
neko je tu meni nesiguran u sebe....emocije su mac sa dve ostrice...zato jer su ljudi glupi....
 
Sokolica_M:
Nisam htela da objašnjavam šta je to sa čime se ne slažem, jer će to malo skrenuti sa moje teme, što ne bih volela...
A i to je samo moje mišljenje...
Evo, ukratko: ta koncepcija ''pravog'', mislim da je to nešto fiktivno, samoproizvod (pa i samoobmana) naših glava. Jednostavno, to sa kim ćemo da provedemo svoj život, koga osećamo kao ''pravu'' osobu za nas, zavisi od Xn faktora... od našeg sklopa ličnosti, iskustava koje smo imali u prošlosti, trenutka u kom upoznamo tu osobu... Nekako, suviše je opširno da bih sad mogla da iznesem celu svoju tezu o tome... Otprilike u temi ''Autentična ljubav'' (odlična tema, da iskoristim priliku i ovde da je pohvalim), u postovima mnogih sam pronašla moja shvatanja u vezi sa tim...
Ovaj drugi deo smatram totalno pogrešnim. To, da se gubi ono ''Ja'' i postaje ''Mi'', to mi je opet nekako više ideja filmske industrije i romana nego realnog života... Neke duge i jake ljubavi koje imam za primer u svojoj okolini su takve da su osobe u toj vezi (braku) sačuvali svoj integritet... I nije uvek ''Mi se volimo i zato sve delimo'', već puno puta ima i toga ''To što Ja želim se razlikuje od toga šta Ti želiš'', ali se ključ uspeha, savršenstvo komunikacije, stabilnost i snaga ljubavi ogledaju u nečemu drugom... Deli se, ali ne na taj način, kao: ''Postojimo samo Mi, Ti si za mene jedini/jedina'' i slično patetisanje. Što je opet neka ''leva'' priča...
Izvini ako sam proširila svoje shvatanje tvog odgovora. Na kraju krajeva, verovatno obe pomalo grešimo i obe smo pomalo u pravu.
Mene ovde interesuje strah od ispoljavanja i primanja emocija, zašto i kako se to dešava...
I naišla sam na vrlo zanimljive odgovore...
Nastavite...
ma jasno je da svako od nas drugacije dozivljava vezu i ljubav...kad sam rekla "MI" nisam mislila na to nema vise onoga sto ja volim a sta ti volis nego da probamo da zadrzimo individualnost u vezi al da ostvarimo iz toga ono sto cemo "mi" da volimo...znaci,neki vid kompromisa
 
ludopileglodjekosku:
Ne postoji ljubav koja nas plaši....postojimo mi koji se plašimo da nas neko voli toliko jer.... ne možemo ili ne želimo da uzvratimo na isti način....ili postoji taj neko ko je patološki slučaj i davi nas i gnjavi...i mi gubimo vazduh od tolike količine pažnje ( namerno kažem "pažnja" jer to nije prava ljubav u kojoj se dva bića vole bez da ugrožavaju slobodu onog drugog)...

Daaa... Ima tu istine... Ali šta je sa onim ljudima koji imaju emocije u sebi, a plaše se da ih iskažu? Ili onih koji, banalizovaću, dok se vi držite nedostižno i gordo, oni su uvek tu, sa vernošću i ljubavlju psa, a kada odlučite da zbacite ''maske'' (svako od nas ili neki od nas ih bar nekad, ako ne i često, iz različitih razloga, stavljaju), oni - jednostavno odu?
Mnogo sam uprostila... ali mi to pitanje sad došlo kad sam čitala tvoj post...

I svakako da se razlikuje sposobnost i umeće voljenja od čoveka do čoveka, neki nikad ne mogu da dožive veliku ljubav (ni u sebi, ni za druge)... I opet, od čega to sve može da zavisi...
 
Sa 20 sam mislila jedno o ljubavi, sad sa 29 mislim drugo, a sa 40 cu misliti verovatno nesto trece... i tako...

Mislim da smo iskljucili vreme i sazrevanje kao vazne faktore u procesu usavrsavanja svojih sposobnosti za primanje i davanje ljubavi.

Vremenom se menjaju i nasa ocekivanja i nasa shvatanja sebe, ljudi, zivota.
Sazrevanje je vazno jer doprinosi sirenju nasih granica.
 
gossca:
Sa 20 sam mislila jedno o ljubavi, sad sa 29 mislim drugo, a sa 40 cu misliti verovatno nesto trece... i tako...

Mislim da smo iskljucili vreme i sazrevanje kao vazne faktore u procesu usavrsavanja svojih sposobnosti za primanje i davanje ljubavi.

Vremenom se menjaju i nasa ocekivanja i nasa shvatanja sebe, ljudi, zivota.
Sazrevanje je vazno jer doprinosi sirenju nasih granica.

Pitam se zašto te volim... ;) Ali nemoj da te ovo uplaši, pa da bežiš od mojih tema... :)
 
Stvar je da li je preterana ljubav = ljubav i sta je ustvari 'preterano"
Opsesija ulazi u jednacinu vrlo lako ali je retki dozivljavaju drugacije od preterane ljubavi.

Ocekujem od partnera da voli sebe vise nego mene iz vise razloga. Najveci je razlog mozda to da ako mene partner voli vise od sebe, kako ce onda da voli nasu decu, kako cu onda, sutra da me iz nekog razloga nema, biti siguran da ce se zbrinuti o deci? Hocu i da me voli ali tako da moze da zivi bez mene (jer jedino to dozivljavam kao odsustvo opsesije). Ima ih jos ali o tome drugi put.

Neko rece za pesak... isto kao kad zagrlis veliki balon i stisakas, stiskas, stisces i... buuum. Puce balon.
Ne treba se bojati krajnjeg rezultata. Treba se bojati da to sta dozivljavamo kao neciju preteranu ljubav ispod sjaja krije opsesiju.

Cesto, ljudi kada nisu sigurni (u datom momentu) da je taj nivo ljubavi (koji dobijaju od partnera) ono sta zele i sami da postignu, uplase se od toga i pobegnu. Donekle razumljivo. Savrseno je da ljubav uzdizu oba partnera probliznom brzinom. Ako neko uzdize svoju stranu ljubavi previse = kao kad dvoje nose neku stvar, ako jedan svoju stranu digne previse, sve se srusi. Nazalost, ljudi jos cesce to ne mogu (a neki ne zele) da kontrolisu.
Kolicina poverenja bi trebalo da bude cinioc kolicine ljubavi koju partneru treba dati.
Kad bi zivot bio matematika...

Ja se ne bih bojao da mene neko preterano voli (dakle preterano mu dodje kao da te voli znatno vise nego ti tu osobu) ali ako bih- tj sve dotle dok bih na nasu vezu gledao kao buducu porodicu.
 
Slozila bih se, ali evo ja cu to reci jednostavno... granicu izmedju preterane i opsesivne ljubavi mi ne mozemo lako povuci, nismo svi toliko strucni.

Preterano je ono njegovo ponasanje koje mene sputava da funkcionisem normalno.

Razlicite ljude guse razlicite stvari.

Njen (osoba A) pazljivi decko je meni na primer uzas, dosadan, naporan, a njoj (osobi A) je on ocaravajuci i jos bi kao mogao da bude i pazljiviji.... i slicno.
 
gossca:
Slozila bih se, ali evo ja cu to reci jednostavno... granicu izmedju preterane i opsesivne ljubavi mi ne mozemo lako povuci, nismo svi toliko strucni...
Nisam ni mislio drugacije. Oni koji imaju opsesiju to verovatno dozivljavaju kao veliku ljubav. Mozes se bojati necega ai da ne znas da to strucno prepoznas. Strucne osobe znaju sta je rak. Mi ga se bojimo. To nas ne sprecava da trrazimo strucnu pomoc.

gossca:
Preterano je ono njegovo ponasanje koje mene sputava da funkcionisem normalno...
Slazem se. Doduse, siroko za temu. Opet, neko moze da te preterano voli a da opet tebe ne sputava time, zar ne?

gossca:
Razlicite ljude guse razlicite stvari.
Njen (osoba A) pazljivi decko je meni na primer uzas, dosadan, naporan, a njoj (osobi A) je on ocaravajuci i jos bi kao mogao da bude i pazljiviji.... i slicno.
Tacno jer svako ljubav dozivljava na drugaciji nacin. Nekome je dovoljan pogled a nekome treba 20x dnevno reci da ih se voli.

Mozda je osecaj straha kada nas neko previse voli znak o nekompatibilnosti, da nismo spremni da se vezemo za tu osobu... da nismo spremni na sledeci korak u vezi. Ne mora da znaci da osoba koja voli previse ustvari 'trci brze'. Mozda smo mi koji se plasimo ustvari zastali negde?
 
Sokolica_M:
Da li vam se učinilo nekad da vas neko toliko voli, da vas to na neki način, koliko ispunjava, toliko i još više, plaši, iako se taj strah ne može potpuno definisati i svrstati u red običnih strahova? Ili da vi nekog volite toliko silno, toliko puno i osećate da, što više težite da iskažete veličinu i snagu te ljubavi prema nekome, taj neko vam kao izmiče, kao da ga prepada vaša ljubav?
Ja sam sigurna da u ljudskoj prirodi, podsvesti, psihi,... postoji taj čudan strah od preteranih emocija, ali ne znam kako da ga objasnim... Vidim po sebi, primećujem kod drugih... Da i ljubav, kao najsavršenije osećanje, ipak treba biti kontrolisano u ispoljavanju, ipak treba da se drugima daje ''dozirano''... onoliko koliko je čovek kao nesavršeno biće spremno da ''podnese''...
Ovo drugo... mislim da je bilo iz razloga shto on nije znao da se "nosi" sa tolikom kolichinom ljubavi... pretpostavljam da ga je plashila,iako nije bilo razloga... nisam bila opsednuta niti zavisna o njemu,jednostavno sam mislila da ce uzhivati ako mu je prenesem... ja bih uzhivala da sam na njegovom mestu bila.. ipak,ispade na kraju kao da sam mu tonu emocija izruchila na glavu ... prosto mu nekako bilo teret... daleko od toga da sam to zhelela ali eto... izgleda da prevelika kolichina ljubavi mozhe da ubije choveka ako nije pripremljen.... :)
 
Sokolica_M:
Da li vam se učinilo nekad da vas neko toliko voli, da vas to na neki način, koliko ispunjava, toliko i još više, plaši, iako se taj strah ne može potpuno definisati i svrstati u red običnih strahova? Ili da vi nekog volite toliko silno, toliko puno i osećate da, što više težite da iskažete veličinu i snagu te ljubavi prema nekome, taj neko vam kao izmiče, kao da ga prepada vaša ljubav?
Ja sam sigurna da u ljudskoj prirodi, podsvesti, psihi,... postoji taj čudan strah od preteranih emocija, ali ne znam kako da ga objasnim... Vidim po sebi, primećujem kod drugih... Da i ljubav, kao najsavršenije osećanje, ipak treba biti kontrolisano u ispoljavanju, ipak treba da se drugima daje ''dozirano''... onoliko koliko je čovek kao nesavršeno biće spremno da ''podnese''...
Na zalost, mogu samo da se slozim sa ovim tvojim razmisljanjem...kazem, na zalost, jer ovo je dokaz koliko smo zapravo nesavrseni cak i kada je ljubav u pitanju :-( ...a ne bi trebalo biti tako...
 

Back
Top