Sporazum Mladić - Halilović
Dva dana posle usvajanja Rezolucije 819 SB (18. aprila 1993. god) generali Ratko Mladić sa srpske strane i Sefer Halilović sa muslimanske strane sporazumeli su se posle mukotrpnih i dugih pregovora, koji su trajali bez prekida skoro četrnaest sati, da muslimani svoje naoružanje ipak ne predaju jedinicama VRS, što je bio prvobitni zahtev generala Ratka Mladića, već Unproforu i to najkasnije 72 sata po dolasku Kanađana u Srebrenicu.
Takođe, dogovoreno je da se izvrši razmena zarobljenika i da Srbi dozvole muslimanima da helikopterima evakuišu oko 500 svojih ranjenika i bolesnika./13 Taj gest bio je još jedan dokaz tolerantnosti srpske strane, na šta muslimanska strana nijednom nije odgovorila na isti način. Naprotiv, narednog dana, posle sklapanja primirja i proglašenja tog područja za zaštićenu zonu, muslimani su na prevaru na dve različite lokacije iz zasede ubili šest srpskih boraca, a više njih ranili./14 I posle ovog njihovog verolomnog čina general Ratko Mladić je ostao pri ranijoj odluci da muslimani sa srebreničkog područja mogu slobodno evakuisati svoje ranjene i bolesne borce.
Generali Ratko Mladić i Sefer Halilović u dokumentu koji su potpisali 8. maja 1993. utvrdili su da granica područja demilitarizovane zone ostane "u okviru trenutnih linija konfrontacije", a to je, prema stanju na terenu, bilo otprilike u dužini od oko pet i po i u širini oko dva i po kilometra./15 Toliku teritoriju mogle su efikasno da štite i kontrolišu jedinice Unprofora prosečne jačine jednog kombinovanog pešadijsko-motorizovanog bataljona. (U dokumentu je predviđena manja jedinica "bar jedne čete sa štabom i logistikom".) U istom dokumentu dogovoreno je: "Predaja naoružanja (muslimanskog, naravno, napomena autora) će biti nadgledana od strane tima od tri oficira obeju strana zajedno sa oficirom Unprofora, koji će odrediti mesto gde će predaja biti obavljena"./16 Isto tako je definisano da: "Nijedan vojnik (odnosi se na obe strane, napomena autora), koji je u, ili koji želi ući u DMZ, osim pripadnika UnUnprofora, ne sme imati oružje, eksploziv ili municiju."/17
Međutim, ne poštujući postignuti dogovor od 8. maja 1993. muslimani nikada nisu pristali da se formira komisija, koja će nadgledati razoružanje, niti su zabranili nošenje, pa i upotrebu oružja u demilitarizovanoj zoni. Na to se oglušio i Unprofor. Muslimani su odbili da se povinuju u utvrđenim granicama. Oni su u svojoj vlasti i dalje držali, čak i proširili teritoriju koja se protezala na oko 150 kvadratnih kilometara i koja je, pored Srebrenice, delimično ili u celini obuhvatala i sela Babuljice, Bajramovići, Bostahovine, Brakovci, Bučinovići, Bučje, Donji i Gornji Potočari, Dimnići, Dobrak, Fojhar, Gladovići, Karačići, Krušev Do, Kutuzero, Likari, Lipovac, Luka, Ljeskovik, Međe, Miholjevine, Milačevići, Močevići, Opetci, Osatica, Osmače, Pale, Palež, Pećišta, Podgaj, Postolje, Poznanovići, Prohići, Rađenovići, Skenderovići, Slatina, Sućeska, Staroglavice, Sulice, Šubin, Tokoljak, Žedanjsko.
Pored navedenih čisto ili pretežno muslimanskih sela, oni su pod svojom vlašću ili bolje rečeno, pod okupacijom držali i više srpskih ili pretežno srpskih sela i zaselaka: Čićevci, Gostilj, Mala Daljegošta, Međe, Močevići, Osredak, Obadi, Postolje, Podravanje, Pribidoli, Pusmulići, Radoševići, Ratkovići, Viogor, Radovčići, Sase. Toj zoni priključeno je i više sela bratunačke opštine: Pirići, Jaglići, Blječeva, Zagoni, Zapolje...U srpskim selima skoro i nije bilo nastanjenih muslimana, ali su bila pod kontrolom njihovih oružanih formacija i Srbima nije bio moguć povratak. Drugačije rečeno muslimani su se ponašali kako su hteli i kako je njima odgovaralo. Oni su sve vreme nastojali da budu zaštićeni, ali nikako i razoružani.
Za kontrolu i zaštitu tako velikog područja više nije bila dovoljna jedinica jačine bataljona, već znatno brojnije oružane formacije koje Unprofor nije bio u stanju ili nije hteo da obezbedi. Uostalom, apsurdno je da neko štiti toliko jake i brojne muslimanske oružane formacije. Slična je, najverovatnije, bila i procena komande Unprofora. Znalo se da je u okupiranim srpskim selima sve uništeno, ali se nije znalo zašto Srbima nije obezbeđena mogućnost povratka.
To što su muslimani okupirali i držali srpska sela nije izazvalo očekivanu reakciju ni komande Unprofora, niti visokog predstavnika UN za Bosnu i Hercegovinu. Okupacija i zadržavanje srpskih naselja u zaštićenoj zoni bilo je za civilne i vojne vlasti Republike Srpske neobjašnjivo i van svih dogovorenih normi. Stekao se utisak da je zona zaštićena i od povratka Srba u svoja sela i u svoje kuće.