Prenos pisama u Srbiji, od Ustanka do Ustrojenija (1804-1843)
Pošta Srbije je donela odluku da se uključi u obeležavanje 200-godišnjice Prvog srpskog ustanka i obnove srpske države. Zaključeno je da je najlogičnije da se to učini podsećanjem na organizaciju prenosa pisama u periodu kada u Srbiji još nije postojao javni poštanski saobraćaj, dakle u periodu pre donošenja Ustrojenija poštanskog zavedenija, 1843. godine.
To je bio povod da se ponovo pregledaju arhivi, građa i literatura koji se odnose na ovaj period. Kao rezultat istraživanja pojaviće se rad, u kome će se objaviti rezultati istraživanja učinjenih u novije vreme, kao i izložba, koja će premijerno biti prikazana na POSTFEST-u, a kasnije, dopunjena eksponatima iz drugih muzeja, izložena i na Dan PTT radnika 7. juna 2004. godine.
Prenos pisama pre ustanka
U Beogradskom pašaluku, kao delu Otomanskog carstva, prenos pisama je uređen pravilima koja su primenjivana i u ostalim delovima turske carevine. Organizovano je vršen samo prenos državnih, službenih pisama. Prenos su vršili državni glasnici – tatari. Organizacija prenosa pisama počivala je na mreži poštanskih stanica – menzulana, u kojima su tatari mogli da izvrše zamenu konja, da se kratko odmore i okrepe.
Turci su menzulane organizovali po principu derbendskih naselja. Naime, u turskoj carevini je javne puteve, mostove, skele i menzulane, kao saobraćajne ustanove, održavalo lokalno stanovništvo, odnosno žitelji naselja koja se nalaze pored tih objekata, u zamenu za oslobođenje najtežih poreza.
Menzulane su, pored glavnijih puteva, bile raspoređene u naseljima čiji je raspored bio uslovljen konfiguracijom terena, odnosno razdaljinom koju konj može preći a da se preterano ne zamori. Menzulana se obično sastojala od objekta, odnosno poštanske stanice, štale za konje, senika, pojila za konje i ograđenog dvorišta. Tu je bilo zaposleno po nekoliko ljudi, koji su vodili računa o konjima, ishrani tatara ili putnika i o oružanoj pratnji tatara do susedne stanice.
Za nas je bitna činjenica da je menzulane održavalo lokalno, hrišćansko stanovništvo. U tim naseljima Srbi su se, održavajući menzulane, specijalizovali u nabavci, gajenju, lečenju i potkivanju konja, izradi i popravljanju jahaće opreme i proizvodnji hrane za konje i tatare. Samo par najvećih menzulana, u Beogradu i Jagodini finansirali su Turci, i u njima je izuzetno moglo i da se prenoći. Ova činjenica, da je menzulska mreža u ovom delu turske države počivala na Srbima nekoliko vekova, govori o tome da je ta mreža mogla da funkcioniše i bez Turaka.