Mi, žene ovog doba, pa još u ovakvoj zemlji-prosto moramo da radimo.
Radim od svoje 23-e godine. Tada sam već imala ćerku.
Imam četvoro dece. Uvek sam bila zaposlena. Često sam osećala grižu savesti zbog toga, iako sam deci posvećivala veoma mnogo kvalitetnog vremena i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Ali, godinama sam bila premorena i često na ivici očaja. U jednom periodu, pošto je moja mlađa ćerka dobila gadnu stafilokoknu infekciju, izavanu najverovatnije nedovoljnom higijenom u vrtiću, dala sam otkaz i nisam radila nekoliko godina.
Vreme sam tada provodila sa njima ili sama i često sam imala neodoljivu potrebu da budem malo sa nekim starijim od predškolskog uzrasta. Ta moja izjava ostala je u porodici kao anegdota.
Volim da radim, volim da budem sa decom. Često preživljavana frustracija nije mi bila baš laka.
Nekako sam ipak uspela da sve usaglasim, a da usput ne izgubim sebe potpuno. Sada su mi deca već velika i vidim rezultate svojih "muka". Sada se bavim i drugim stvarima (imam vremena) koje sam u ono vreme veoma želela da radim, ali nisam imala vremena. "Trpen, spasen!"
Preporučujem vam dve veoma dobre knjige: "Tajna srećne dece" i "Još tajni srećne dece". U njima ima nekoliko poglavlja na ovu i sl. teme.
Pozdrav mamama, najvećim radnicima najtežeg i najlepšeg posla na svetu.