Malo upoznavanja muzičke klasike. Evo jednog bisera simfonijske muzike, koji je snagom svog umetničkog izraza snažno osvetlio obraz svojoj zemlji u vreme jednog od najcrnjih oblika državnog terora koji je ikada vladao u svetu.
USRED STALJINISTIČKE TIRANIJE - ŠOSTAKOVIČEVA PETA SIMFONIJA
Dmitrij Šostakovič (1906 - 1975), svestrani muzički stvaralac, umeo je objediniti, kako vredna dostignuća muzičke prošlosti, tako i stremljenja avangarde njegovog vremena, pa i džeza i takozvane ''zabavne muzike'' druge polovine XX veka. Zbog toga je čitavog svog stvaralačkog veka bio žestoko gonjen od komunističkih, Staljinovih, Hrušćovljevih i Brežnjevljevih kulturnih cenzora i ''ždanovista'' i optuživan je za ''formalizam'' i ''protivnarodni individualizam'', kako su njegovu umetnost ovi cenzori žigosali. Kao drastičan primer te cenzure, njegova Trinaesta Simfonija iz 1962.godine (Šostakovič je za života komponovao ukupno petnaest simfonija i jednu ''Kamernu Simfoniju'' za gudački orkestar iz 1960. godine, posvećenu uspomeni na žrtve fašizma), koja evocira uspomenu na ''Babi Jar'', na strašan nacistički zločin iz vremena Hitlerove okupacije SSSR-a, bila je zabranjena, a rukopis je krišom iznet iz zemlje i premijerno izveden u SAD, pod dirigentskom palicom Judžina Ormandija.
Njegova PETA SIMFONIJA u d-molu, opus 47, iako još jedan primer koji objedinjuje sve navedene karakteristike, pravim čudom je i u samom SSSR-u odmah stekla priznanje, a u svetu primeren ugled i ustaljivanje na koncertnom repertoaru. To je druga velika Šostakovičeva simfonija, posle vrlo uspešnog iskoraka njegove Prve iz 1926. godine.
Koncipirana je u četiri stava, čisto je instrumentalna i ukupnog je trajanja oko 45 minuta. Neobično je uspela sinteza simfonizma Čajkovskog, Betovena i Malera. Premijerno je izvedena u Sankt-Petersburgu 21. novembra 1937. godine, a Orkestrom Filharmonije ovog grada dirigovao je Jevgenij Aleksandrovič Mravinski. Dakle, u vreme najžešćih Staljinovih čistki vršenih masovno i nad njegovim partijskim saborcima.
Prvi stav je ''Moderato'', koji odmah na početku u violončelima donosi betovenski snažni ''motiv sudbine'' koji postaje osnova ovog stava. On se zatim razvija u stilu prvog stava kakve simfonije Čajkovskog, dostiže bolnu kulminaciju i postupno utihnjuje. Drugi stav je kratki skerco, ''Allegretto'', jedna tipična groteska, ironija, koja ne odagnjuje mrak sudbine. Vrhunac Simfonije je treći stav, ''Largo'', u kome Šostakovič jezikom koji kombinuje fugalni stil Baha i raskošnu umerenost Malerovog misticizma, izlaže svoje najdublje duševne osećaje i unutrašnju krizu, pod okruženjem njegovog vremena. Finalni stav, ''Allegro non troppo'', ponovo donosi betovenski ''žar borbe'' i u burnoj i optimistčkoj završnici, ukazuje na nesalomivost i snagu Vere.
Gotovo svi veliki svetski dirigenti, tumačili su ovo delo: Ormandi, Karajan, Bernštajn, Mazel, Abado, Meta, Muti, Retl... U Beogradu ovu Simfoniju redovno izvode i Beogradska Filharmonija i Simfonijski Orkestar Radio - Televizije Beograd, jednako sa uspešnim dirigentima iz zemalja nekadašnje Jugoslavije, kao što su Vančo Čavdarski i Anton Kolar i sa novim i mladim dirigentskim snagama. Šostakovičeva Peta Simfonija je jedan od antologijskih primera simfonijske muzike XX veka.