“Godinama je sam lutao šumom dok mu vremenom ne izraste gusta smeđa dlaka i kljove oštre kao ženske reči. “ Vepar se priseti ovih misli i nasmeja se. Stajao je na ivici šume i gledao u nebo. Video ga je. Zaista je video svu lepotu tog beskrajnoj mora iznad svoje glave. Veličanstvenost svetlosti kojima su oblaci bili ispunjeni. Silinu koju je čitav svod isijavao ka njemu.
Vepar snažno i duboko udahnu vazduh, kao da želi da udahom unese u sebe svu tu lepotu i pomisli: “Prelepo!” Više od toga bilo bi suvišno reći. Suvišno i teško, jer misli se u takvim trenucima valjaju kao ogroman teret. Još par trenutaka zadrža plavetnilo u očima a zatim se lagano okrete i zaputi nazad u šumu. Nakon izvesnog vremena našao se pokraj hrasta lužnjaka, onog istog pokraj koga je davno upoznao Slobodu. Video ga je. Zaista je video svu lepotu tog zemaljskog dragulja, lepotu kojom je isijavala svaka grančica i svaki list. Veličanstvenost koju je hrast delio sa svim oko sebe. Vepar se ponovo nasmeja u sebi. “I Roza I Sloboda zračile su istu svetlost. To me je privuklo ka njima. Tu svetlost sam u njima zavoleo. Njihova lepota i pamet, sve što sam u njima grčevito tražio, bili su samo odsjaji. Odsjaji svetlosti koja se probijala kroz slojeve zakorele prljavštine na njima.”
Tada se seti jedne priče koja je potisnuta u dubinama duše čekala pravi trenutak da postane deo njega.”Volimo Boga u drugom biću. Volimo Boga u svemu što je stvorio,” izgovori šapatom.
“Nekada, negde, zaboravio sam da je Bog ono što tražim i zamenio stvoreno i Tvorca. Obožavao sam Rozu, obožavao Slobodu, divio se nebu i šumi. A sama mi je reč vikala da se sme obožavati samo Bog, da diveći se lepoti oko nas ustvari slavimo Onoga ko je sve to stvorio.
“Sada sam konačno spreman za pravu ljubav”, zaplaka Vepar i svetlost u njemu stopi se sa Šumom.