Način na koji rade ljudi poput tog nesretnog Vidovića koji se ovdje naširoko citira, a ne bih se čudio ni da piše pod dva, tri profila, ne samo da ukazuje njihovu opterećenost srpskim porijeklom, već je vrlo nepošten. Tako se ni za jednog Hrvata iz tog vremena ne bi moglo dokazati da je Hrvat. Npr. kad je Faust Vrančić rekao za sebe da je Hrvat? Da se poslužim njihovom logikom - još naziva svoj jezik i srpskim, pa je sigurno Srbin. Ili Bartol Kašić, on kaže za ćirilicu "naši srbski slovi" sigurno je sebe smatrao Srbinom. Naravno, ne tvrdim da su Kašić i Vrančić Srbi, nego demonstriram pseudoznanstvenu metodologiju kojom se služe takvi kao taj nesretni Vidović. Oni svoju osobnu frustraciju srpskim prorijeklom prenose na čitave hrvatsko-srpske odnose.
Čudi me da nitko na ovom forumu nije napisao da je Trebinje bilo vrlo važno katoličkoj crkvi, a i Dubrovačkoj Republici koja nije voljela imati toliko šizmatika u zaleđu. Kad su krajem 15. stoljeća, uz puno otpora Konavljana, Konavle (zvane i Srpski kanali) konačno pokatoličene, slično se, s ograničenim uspjehom pokušalo i nekoliko kilometara dalje, iza brda. Naravno da je bilo Boškovića koji su prešli na katolicizam radi nemogućnosti da na drugi način žive u Dubrovniku, jer je pravoslavcima to bilo zabranjeno. I mnogih drugih. Samo je turska okupacija spriječila da cijeli taj kraj napusti pravoslavlje.
Trebam li vas podsjećati da je Ivo Banac doveo svog prijatelja Robina Harrisa u Hrvatsku da piše pamflete o Stepincu pune srbofobnih podavala? Ali čak i taj Harris priznaje: "Dubrovnik je bio katolički otok u pravoslavnom moru."
Da li su Ruđer Bošković i Đivo Gundulić Srbi? Obojica su prije svega Dubrovčani, a svakako su porijeklom najbliži Srbima, a mentalitetom i vjerom Talijanima onog vremena (Mlečanima, i drugima). Da li oni i Hrvate smatraju svojima? Pa ako Kašić i Vrančić Srbe smatraju svojima, a dijelila ih je vjera, gdje neće Gundulić i Bošković Hrvate sa kojima su imali istu vjeru, tada najvažniji element nečijeg identiteta?
I opet se vraćamo na ono što sam već pisao. Ako su izvorni srednjovjekovni Hrvati čakavci, a sve ukazuje da jesu, onda ovi štokavci iz Zahumlja ne mogu biti Hrvati. Ako su kojim slučajem ovi štokavci izvorni Hrvati, tko su onda čakavci?
Imajte na umu da je strancima i danas teško razlučiti Srbe i Hrvate, a posebno onda. I da Srbin i Hrvat, Srbija i Hrvatska, ne znače nužno isto što i danas. Npr. arapski katograf Idrizi 1154. godine piše da je Dubrovnik posljednji grad u Hrvatskoj (Garvasia). U toj Hrvatskoj po njemu žive dva naroda, Dalmatinci koji su govornici romanskog jezika i Slaveni (Saqaliba) koji su govornici slavenskog. Hrvate kao etnos uopće ne nalazi. Dugi autori nalaze Hrvate, a ne Srbe, treći Srbe, a ne Hrvate, četvrti Srbe koji su Hrvati, peti Hrvate koji su Srbi... Zato je pogrešno vaditi citate van konteksta i na tome graditi teorije.
Ono što sigurno znamo je sljedeće: južna Dalmacija, od Cetine do Crne Gore (izuzev Dubrovnika) je izvorno domovina prve srpske države, još prije Nemanjića. Ruralno stanovništvo te države nazivano je u staleškom smislu Vlasi, ali oni su Srbi jednako koliko su "Vlasi", odnosno stočari Istre ili Paga Hrvati. Tada ne postoje današnji identiteti, ali postoje zameci tih identiteta. Da je južna Dalmacija pala pod Turke, vjerojatno bi većinski ostala pravoslavna i narod bi se tokom procesa nacionalnog buđenja izjasnio kao Srbi. Ali kako je Turci nisu osvojili, onda se narod u 19. stoljeću tamo izjašnjavao kao Slovinci, Dalmatinci, Našijenci, a nerijetko i kao Srbi. A onda je došlo 20. stoljeće... i dalje znate.
