Кртица
Zainteresovan član
- Poruka
- 474
У тексту, адвокат и потписник апела за бомбардовање Срба из 1993, Срђа Поповић коментарише перспективе и могућности одбране Радована Караџића коју је да професор Правног ффакултета Милан Шкулић. Поповићеви коментари су на латиници.
Odbrana Karadžića
Srdja Popovic
06.08.2008.
Милан Шкулић
“Др Караџић и мистер Дабић у Хагу”
Politika, 4. avgust 2008. god.
(uz komentar Srđe Popovića)
Иако је кривица у кривичном праву индивидуална, одређене моралне и друге реперкусије осуде некадашњих високих државних функционера неминовно погађају и читав народ
Zasto? Karadžić nije državni funkcioner Srbije. Karadžić nije funkcioner ni neke druge države (Republika srpska nije država).
Čak i da jeste, ne postoji nikakav nacionalni interes (kako se sugeriše) da državni funkcioner izbegne odgovornost za kriminal (ratni zločin), ako ga je počinio. Naprotiv. Srpski narod „pogađa“ upravo to što su mnogi državni funkcioneri koji su bili ogrezli u razne vrste kriminala izbegli odgovornost i ostali nekažnjeni.
Stav da moramo „braniti naše“ i kada su kriminalci, odnosno da će nas njihova osuda „pogoditi“, je tipično nacionalistički stav. U tom stavu je sublimisana upravo sva pogubnost te ideologije, koja proglašava nacionalnu pripadnost kao osnovnu i dominantnu odrednicu ljudskih bića, pa u skladu s tim relativizuje kao sekundarne, ili čak potpuno nevažne, sve druge razlike, recimo između ubica i žrtava, krivih i nevinih. Upravo ovakvim stavom uvodi se načelo kolektivne odgovornosti.
Шта се може очекивати на суђењу др Радовану Караџићу и каква би одбрана била најприкладнија ?
“Najprikladnija” je čudan izbor atributa za odbranu pred sudom od strane profesora Pravnog fakulteta. Prikladna čemu? Ovde se, kako će se videti, “najprikladnijom” smatra odbrana koja bi dovela do oslobađanja optuženog, ne zato što on ne bi bio kriv, već zato što bi njegova osuda navodno “pogodila narod”.
Караџић инсистира да се сам брани, а Хашко тужилаштво већ најављује да ће захтевати да он има браниоца. Тужилаштво сматра да сложеност предмета налаже професионалну одбрану. Да ли је баш тако? Статут трибунала гарантује право избора оптуженом, који слободно оптира да ли ће се лично бранити или ће узети браниоца. Трибунал је покушао да креативније тумачи ово правило, али то није коректна интерпретација. Аргумент да већина кривичних поступака (као што је то случај широм Европе) предвиђа обавезног браниоца у неким случајевима, овде нема значаја, јер сам статут не садржи такво правило. Радован Караџић није правник, што може бити додатни аргумент захтеватужилаштва. То није довољно јак разлог јер, с једне стране, обавезна стручна одбрана није прописана статутом, док, с друге стране, Радовану Караџићу и онда када се брани сам може помагати тим експерата, а он као неспорно интелигентан и елоквентан човек без већих проблема може савладати технику унакрсног испитивања сведока, те научити неопходна процесна правила, која су уосталом и за већину европских адвоката својеврсношпанско село, јер се ради о типу поступка који није типичан за континенталну Европу.
Profesor je ovde u pravu: Statut tribunala na predviđa obaveznu stručnu odbranu. Međutim, ostaje potpuno nejasno od kakvog značaja su ova razmatranja profesora Škulića u okvirima teksta koji je on sam postavio. Naime, kako bi to “moralne i druge reperkusije pogodile čitav srpski narod” ako bi (“inteligentnom i elokventnom”) klijentu prof. Škulića, ipak, bio postavljen branilac? Jer, podsetimo se, to je navodno jedini motiv zbog koga se prof. Škulić nepozvan upliće u odbranu Karadžića.
Иако се Караџић терети за тешке злочине, одбрана може прилично загорчати живот тужилаштву.
Prof.Škulić sam odmah otkriva svoj motiv: on bi da pomogne Karadziću da “zagorča život tužilaštvu” (Koštunica bi rekao “da nanese štetu”). Profesor je svestan da se Karadžić “tereti za teške zločine”(i da će za njih biti osuđen, otuda sveza “iako”), ali spreman je da posavetuje svoga “klijenta” kako da bar “zagorča život tužilaštvu”. I time, po njegovom mišljenju, spasi čitav narod od moralnih i drugih reperkusija. (Treba takođe primetiti da je jasno implicirano mišljenje profesora Škulića, da motiv tužilaštva nije da utvrdi istinu, već da je ono rukovođeno isključivo zlom namerom da ishodi osudu po svaku cenu.)
Када је реч о геноциду као најтежој тачки оптужнице, тежиште је на случају Сребреница. Мада врло озбиљни стручни аргументи говоре у прилог томе да, иако су у Сребреници учињени тешки злочини, то ипак није геноцид, сигурно је да се трибунал неће много бавити овом правном квалификацијом, те ће се ослонити на већ пресуђен предмет генерала Крстића, те овај случај рутинскитретирати као неспоран геноцид.
Koji su to “ozbiljni stručni argumenti” da u Srebrenici nije počinjen genocid? Takvi argumenti ne postoje. Postoje presude ne samo Haškog tribunala već i Međunarodnog suda Pravde. Ovu drugu prof. Škulić i ne pominje. Pored toga, previđa se da se u slučaju Karadžić optužba za genocid ne odnosi samo na slučaj Srebrenice, već na niz drugih lokaliteta, kao što su Bijeljina, Bratunac, Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Foča, Ilijaš, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Višegrad, Vlasenica, Zavidovići i Zvornik. Profesor nije čitao optužnicu svoga klijenta.
Одбрана ово ипак може доводити у питање, те посебно инсистирати на доказивању одговорности УН и холандског батаљона, јер је Сребреница била заштићена зона, а никада није демилитаризована. Ко је уосталом убио неколико хиљада Срба у Братунцу и околини ?Може се довести у питање и број погинулиху Сребреници. Озбиљни докази изазивају сумњу у официјелних „преко осам хиљада”, с обзиром на то да није пронађено ни приближно толико лешева, а има индиција да су том броју додавани и погинули из претходних ратних година.
Ovaj bezočni argument se često ponavlja u nacionalističkoj javnosti. Mi ih jesmo pobili, ali to je zato što nas vi niste sprečili. Ko je kriv za ubistvo Đinđića? Loše obezbeđenje. Šta su drugo mogli Ulemek i kompanija nego da ubiju Predsednika vlade koji ima tako loše obezbeđenje! Holandska vlada je pala zbog tog propusta, ali po mišljenju prof. Škulića Karadžić i Mladić treba da “podele odgovornost” sa Holandijom i UN, kao da je i kod njih postojao umišljaj da pomognu genocid.
Treba takođe znati da je “odgovornost Holanđana” samo moralna i politička, jer su njihovi vojnici od strane Mladića bili prethodno razoružani tako da praktično nisu ni bili u stanju išta da učine. Dakle, mi smo ubijali, a Holanđani su “krivi” što su dozvolili da ih mi prethodno razoružamo, zbog čeka kasnije nisu mogli da nas spreče u ubijanju. Neverovatno cinična konstrukcija.
Караџић се може бранити и тиме да он лично није повезан са тим случајем, те да се ту радило о „ексцесу” војних структура, али такав правац одбране није оптималан, јер сама висока државна функција њега „командно оптерећује”.
Ovo je već očajnički. I sam “branilac” primećuje eufemistički da takav pravac odbrane “nije optimalan” (u stvari on je apsolutno nemoguć) zbog postojanja komandne odgovornosti, ali je prof. Škuliču očigledno nepoznato da postoje svedoci (racimo, Deronjić) koji jasno i naširoko govore o ličnoj umešanosti Karadžića u slučaju Srebrenice. Uprkos ovih činjenica, profesor zaključuje da se se Karadžić ipak “može braniti i time da nije povezan lično sa tim slučajem”. Pa, može, može se optuženi i glupo braniti. Možda je upravo zato nužno da mu se obezbedi stručna odbrana.
Oдбрана би требало да објасни механизам настанка ратног пожара у БиХ. Почетком сецесије у СФРЈ сваком разумном било је јасно даБиХ не може опстати као независна држава ако на то не пристају сви њени конститутивни народи, а Срби су се томе противили. БиХ се ипак противуставно отцепљује, а водећи светски чиниоци то одмах признају. Одбрана мора објаснити да су та признања деловала као варница у бурету барута. Каквусу улогу имали неки „миротворци”, попут оних који су убедили Изетбеговића да повуче свој потпис са Кутиљеровог плана. Потребно је објаснити и да је СДС, као водећа национална странка Срба у БиХ, настала последња, онда када су већ увелико формиране СДА и ХДЗ.
Ovo je stara priča i najotpornija i najveća laž Miloševićeve propagande, koja se održala do danas i na koju se lepe mnoge druge laži. Jugoslaviju je razbio Milošević, a Srbija je bila prva republika SFRJ koja se otcepila sa namerom da uz pomoć JNA, prekomponuje bivšu SFRJ, stvori novu skraćenu Jugoslaviju kojom bi Miloševićeva Srbija dominirala. Ustavom iz 1990, godinu dana pre proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hravtske, Srbija je sebe proglasila za samostalnu i suverenu državu koja više nema obavezu poštovanja saveznog Ustava i zakonodavstva i koja preuzima sve ključne nadležnosti bivše savezne države: odbranu, međunarodne odnose, Narodnu banku. Sledećeg proleća, još uvek pre proglašenja nezavisnosti od strane Hrvatske i Slovenije, Miloševič donosi niz zakona iz nadležnosti bivše federacije. Od čega je to BIH pokušavala da se “otcepi”? (vidi fusnotu)
Odbrana Karadžića
Srdja Popovic
06.08.2008.
Милан Шкулић
“Др Караџић и мистер Дабић у Хагу”
Politika, 4. avgust 2008. god.
(uz komentar Srđe Popovića)
Иако је кривица у кривичном праву индивидуална, одређене моралне и друге реперкусије осуде некадашњих високих државних функционера неминовно погађају и читав народ
Zasto? Karadžić nije državni funkcioner Srbije. Karadžić nije funkcioner ni neke druge države (Republika srpska nije država).
Čak i da jeste, ne postoji nikakav nacionalni interes (kako se sugeriše) da državni funkcioner izbegne odgovornost za kriminal (ratni zločin), ako ga je počinio. Naprotiv. Srpski narod „pogađa“ upravo to što su mnogi državni funkcioneri koji su bili ogrezli u razne vrste kriminala izbegli odgovornost i ostali nekažnjeni.
Stav da moramo „braniti naše“ i kada su kriminalci, odnosno da će nas njihova osuda „pogoditi“, je tipično nacionalistički stav. U tom stavu je sublimisana upravo sva pogubnost te ideologije, koja proglašava nacionalnu pripadnost kao osnovnu i dominantnu odrednicu ljudskih bića, pa u skladu s tim relativizuje kao sekundarne, ili čak potpuno nevažne, sve druge razlike, recimo između ubica i žrtava, krivih i nevinih. Upravo ovakvim stavom uvodi se načelo kolektivne odgovornosti.
Шта се може очекивати на суђењу др Радовану Караџићу и каква би одбрана била најприкладнија ?
“Najprikladnija” je čudan izbor atributa za odbranu pred sudom od strane profesora Pravnog fakulteta. Prikladna čemu? Ovde se, kako će se videti, “najprikladnijom” smatra odbrana koja bi dovela do oslobađanja optuženog, ne zato što on ne bi bio kriv, već zato što bi njegova osuda navodno “pogodila narod”.
Караџић инсистира да се сам брани, а Хашко тужилаштво већ најављује да ће захтевати да он има браниоца. Тужилаштво сматра да сложеност предмета налаже професионалну одбрану. Да ли је баш тако? Статут трибунала гарантује право избора оптуженом, који слободно оптира да ли ће се лично бранити или ће узети браниоца. Трибунал је покушао да креативније тумачи ово правило, али то није коректна интерпретација. Аргумент да већина кривичних поступака (као што је то случај широм Европе) предвиђа обавезног браниоца у неким случајевима, овде нема значаја, јер сам статут не садржи такво правило. Радован Караџић није правник, што може бити додатни аргумент захтеватужилаштва. То није довољно јак разлог јер, с једне стране, обавезна стручна одбрана није прописана статутом, док, с друге стране, Радовану Караџићу и онда када се брани сам може помагати тим експерата, а он као неспорно интелигентан и елоквентан човек без већих проблема може савладати технику унакрсног испитивања сведока, те научити неопходна процесна правила, која су уосталом и за већину европских адвоката својеврсношпанско село, јер се ради о типу поступка који није типичан за континенталну Европу.
Profesor je ovde u pravu: Statut tribunala na predviđa obaveznu stručnu odbranu. Međutim, ostaje potpuno nejasno od kakvog značaja su ova razmatranja profesora Škulića u okvirima teksta koji je on sam postavio. Naime, kako bi to “moralne i druge reperkusije pogodile čitav srpski narod” ako bi (“inteligentnom i elokventnom”) klijentu prof. Škulića, ipak, bio postavljen branilac? Jer, podsetimo se, to je navodno jedini motiv zbog koga se prof. Škulić nepozvan upliće u odbranu Karadžića.
Иако се Караџић терети за тешке злочине, одбрана може прилично загорчати живот тужилаштву.
Prof.Škulić sam odmah otkriva svoj motiv: on bi da pomogne Karadziću da “zagorča život tužilaštvu” (Koštunica bi rekao “da nanese štetu”). Profesor je svestan da se Karadžić “tereti za teške zločine”(i da će za njih biti osuđen, otuda sveza “iako”), ali spreman je da posavetuje svoga “klijenta” kako da bar “zagorča život tužilaštvu”. I time, po njegovom mišljenju, spasi čitav narod od moralnih i drugih reperkusija. (Treba takođe primetiti da je jasno implicirano mišljenje profesora Škulića, da motiv tužilaštva nije da utvrdi istinu, već da je ono rukovođeno isključivo zlom namerom da ishodi osudu po svaku cenu.)
Када је реч о геноциду као најтежој тачки оптужнице, тежиште је на случају Сребреница. Мада врло озбиљни стручни аргументи говоре у прилог томе да, иако су у Сребреници учињени тешки злочини, то ипак није геноцид, сигурно је да се трибунал неће много бавити овом правном квалификацијом, те ће се ослонити на већ пресуђен предмет генерала Крстића, те овај случај рутинскитретирати као неспоран геноцид.
Koji su to “ozbiljni stručni argumenti” da u Srebrenici nije počinjen genocid? Takvi argumenti ne postoje. Postoje presude ne samo Haškog tribunala već i Međunarodnog suda Pravde. Ovu drugu prof. Škulić i ne pominje. Pored toga, previđa se da se u slučaju Karadžić optužba za genocid ne odnosi samo na slučaj Srebrenice, već na niz drugih lokaliteta, kao što su Bijeljina, Bratunac, Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Foča, Ilijaš, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Višegrad, Vlasenica, Zavidovići i Zvornik. Profesor nije čitao optužnicu svoga klijenta.
Одбрана ово ипак може доводити у питање, те посебно инсистирати на доказивању одговорности УН и холандског батаљона, јер је Сребреница била заштићена зона, а никада није демилитаризована. Ко је уосталом убио неколико хиљада Срба у Братунцу и околини ?Може се довести у питање и број погинулиху Сребреници. Озбиљни докази изазивају сумњу у официјелних „преко осам хиљада”, с обзиром на то да није пронађено ни приближно толико лешева, а има индиција да су том броју додавани и погинули из претходних ратних година.
Ovaj bezočni argument se često ponavlja u nacionalističkoj javnosti. Mi ih jesmo pobili, ali to je zato što nas vi niste sprečili. Ko je kriv za ubistvo Đinđića? Loše obezbeđenje. Šta su drugo mogli Ulemek i kompanija nego da ubiju Predsednika vlade koji ima tako loše obezbeđenje! Holandska vlada je pala zbog tog propusta, ali po mišljenju prof. Škulića Karadžić i Mladić treba da “podele odgovornost” sa Holandijom i UN, kao da je i kod njih postojao umišljaj da pomognu genocid.
Treba takođe znati da je “odgovornost Holanđana” samo moralna i politička, jer su njihovi vojnici od strane Mladića bili prethodno razoružani tako da praktično nisu ni bili u stanju išta da učine. Dakle, mi smo ubijali, a Holanđani su “krivi” što su dozvolili da ih mi prethodno razoružamo, zbog čeka kasnije nisu mogli da nas spreče u ubijanju. Neverovatno cinična konstrukcija.
Караџић се може бранити и тиме да он лично није повезан са тим случајем, те да се ту радило о „ексцесу” војних структура, али такав правац одбране није оптималан, јер сама висока државна функција њега „командно оптерећује”.
Ovo je već očajnički. I sam “branilac” primećuje eufemistički da takav pravac odbrane “nije optimalan” (u stvari on je apsolutno nemoguć) zbog postojanja komandne odgovornosti, ali je prof. Škuliču očigledno nepoznato da postoje svedoci (racimo, Deronjić) koji jasno i naširoko govore o ličnoj umešanosti Karadžića u slučaju Srebrenice. Uprkos ovih činjenica, profesor zaključuje da se se Karadžić ipak “može braniti i time da nije povezan lično sa tim slučajem”. Pa, može, može se optuženi i glupo braniti. Možda je upravo zato nužno da mu se obezbedi stručna odbrana.
Oдбрана би требало да објасни механизам настанка ратног пожара у БиХ. Почетком сецесије у СФРЈ сваком разумном било је јасно даБиХ не може опстати као независна држава ако на то не пристају сви њени конститутивни народи, а Срби су се томе противили. БиХ се ипак противуставно отцепљује, а водећи светски чиниоци то одмах признају. Одбрана мора објаснити да су та признања деловала као варница у бурету барута. Каквусу улогу имали неки „миротворци”, попут оних који су убедили Изетбеговића да повуче свој потпис са Кутиљеровог плана. Потребно је објаснити и да је СДС, као водећа национална странка Срба у БиХ, настала последња, онда када су већ увелико формиране СДА и ХДЗ.
Ovo je stara priča i najotpornija i najveća laž Miloševićeve propagande, koja se održala do danas i na koju se lepe mnoge druge laži. Jugoslaviju je razbio Milošević, a Srbija je bila prva republika SFRJ koja se otcepila sa namerom da uz pomoć JNA, prekomponuje bivšu SFRJ, stvori novu skraćenu Jugoslaviju kojom bi Miloševićeva Srbija dominirala. Ustavom iz 1990, godinu dana pre proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hravtske, Srbija je sebe proglasila za samostalnu i suverenu državu koja više nema obavezu poštovanja saveznog Ustava i zakonodavstva i koja preuzima sve ključne nadležnosti bivše savezne države: odbranu, međunarodne odnose, Narodnu banku. Sledećeg proleća, još uvek pre proglašenja nezavisnosti od strane Hrvatske i Slovenije, Miloševič donosi niz zakona iz nadležnosti bivše federacije. Od čega je to BIH pokušavala da se “otcepi”? (vidi fusnotu)