Prvo, tačno je da je U.S. Steel najveći srpski izvoznik. Ali, najpre, on to nije postao tek kada ga je preuzeo U.S. Steel. Bio je to i ranije - podjednako 1992, 1997, ili 2001. godine. Takođe, ova kompanija jeste najveći srpski izvoznik, ali je i najveći srpski uvoznik. Srbija nema ni gvozdene rude, niti kamenog uglja. Obe ove sastojnice, ključne za proizvodnju čelika (čine 67% cene), moraju se uvoziti (ruda gvožđa iz Južne Amerike ili Afrike, a ugalj iz Rusije i Ukrajine). Pisac ovog rada je, 10 oktobra 2005, uputio pismo Julijani Mojsilović, direktoru za odnose sa javnošću ovdašnjeg Ju Es Stila. U njemu sam je zamolio za podatak o vrednosti kompanijinog uvoza u Srbiju. Nikada nisam dobio odgovor. Međutim, neki okviri bi se mogli pretpostaviti. U doba kada je Sartid izvozio robu za 400 miliona maraka, uvozio ju je za 300 miliona (Naša borba i Politika, 30. oktobar 1997). Tako, ako danas U.S. Steel izvozi iz Srbije robu za 400 miliona dolara, verovatno da je bar za 300 miliona dolara uvozi. Zapravo, jedina tehnološka komponenta koju U.S. Steel ovde ne uvozi jeste struja. Ali, ni od prodaje struje Ju Es Stilu Srbija nema korist. Cena struje, naime, za proizvođače u Srbiji uveliko je “depresirana”. To je deo dugogodišnje državne politike pomoći srpskoj privredi. Američka komanija, dakle, ovde dobija struju ispod uobičajenih evropskih cena i to je prvi od razloga njene dobre konkurentnosti.
Drugo, tačno je da nije bilo masovnog otpuštanja (što je, uostalom i ugovor o kupovini zabranjivao). Ali, takođe je tačno i to da, kao što je već rečeno, srpski radnici imaju višestruko niže nadnice u odnosu na ostale pogone Ju Es Stila. To je drugi razlog poslovnog uspeha ovdašnjeg ogranka Morganovog kraljevstva. Januara 2004. godine, posle višenedeljnog štrajka (56) (za čim su usledila još dva meseca teških pregovora), rukovodstvo Ju Es Stila umilostivilo se da poveća cenu radnog časa sa 26 na 47 dinara (bruto). Od tada je srpski radnik plaćen oko 90 centi po satu. U isto vreme, Slovaci zaposleni u železari Ju Es Stila u Košicama imaju 3,74 dolara na sat, a američki radnici Ju Es Stila u Pitsburgu 16,98 dolara (57). Srpski radnik svakako da nije četiri puta manje produktivan od slovačkog, niti je šesnaest puta manje marljiv od američkog. Ali, on je presrećan da uopšte ima posao, odnosno da nije na listi za otpuštanje. Danas, krajem 2005. godine, bivši Sartidovi radnici, dobijaju 61,5 dinara na sat – što je i dalje manje od jednog dolara. Ali, ko bi se od radnika smeo buniti. “Jer, Amerikanac može da se naljuti i da otpusti”, reći će vam oni. I to je istina, s obzirom na stalna upozorenje Tomasa Kelija kako postoji “jedna fabrika sličnog kapaciteta u SAD koja zapošljava samo 1.500 radnika” ( Pregled , 29. decembar 2004).