" Znas, ja sam samo malo zalutao.Izgubio sam se u prostoru i vremenu, u saginjanju pred svim i svacim, u sopstvenoj lazi samog sebe.Izgubio sam se u djelovima sopstvenog sebe, da, da draga moja, u djelovima.Razdjelio sam sebe na razdoblja, prije, izmedju i sad.Starim, a ti znas, i rekla si jasno, kriza srednjih godina umije biti zbunjujuca.Naravno, nisam ti dao za pravo.A kad jesam ?
Ne, nisam postao iskreniji, nisam postao odjednom pravedan, ti znas, ja nikad nisam kriv.Nisam se odjednom ni pronasao, izronio iz rijeke svojih lazi, ne, samo...tebe nikad nije bilo moguce lagati.I da, zamara to, dosadi lagati bez efekta.A ti si tako tvrdoglavo uporna, tako dosljedna cekanju da me prisilis na istinu.Svaku laz si prepoznavala, kao da imas prokleti detektor za nju ! Uvijek si tacno znala sta i kako osjecam. Kojeg si djavola onda uvijek dozvoljavala da te lazem ? Nije te zabavljalo, pa da i razumijem. Nisi ni naivna, iako bih ti rado prikacio sve mane ovoga svijeta.
Pozelio sam u svom tvom sopstvenom haosu malo istine, malo iskrenosti, malo prirodnosti. I naravno, sjetio sam se tebe. Koga bih drugog ? Sve i da poznajem nekog slicnog, ko bi tako dugo cekao da mi dosadi igra. Pozelio sam razbiti monotoniju dosadnih dana i jos dosadnijih noci u kojima sam budan slusao hrkanje pored sebe i pitao se ko je to tu...A ko je bolje od tebe umio da me slusa ? Ko vise razumio ?
Znam, znam, sebican sam, egoistican, kako ti volis reci. Sta cu, takav sam. Nista me nece promijeniti. Ni ti, draga moja, ni ti...a tebe sam jedino i volio. Mozda ne onako kako bi trebalo, onako kako se zaista voli, ali jesam, na ovaj svoj, sebican nacin.
Upravo stoga, besmisleno je jos se igrati, besmisleno jos lagati. Ti ili neces ili ne umijes reci dosta, stoga, ja odlazim. Zatvaram vrata noseci sa sobom sve ono sto sam prosuo po tebi, sve ono sto ti je ledilo osmjeh i mamilo suze. I ako zamolim da mi oprostis, cemu, ti ces znati da meni to ne treba, ja ne umijem da se kajem. Oprost bi vrijedio samo s pokajanjem. Ponovicu, ti znas, ja nikad nisam kriv !
Mozda cu nekad pomisliti na tebe, gdje si, s kim, sta radis, ali, ostacu daleko jer znam te, ne postoji od ovog trena put za povratak.
Nastavicu, izgubljen u svim djelovima sebe, ne zaleci ni za kim i ni za cim, ne kajuci se, ne trazeci se...Dobro mi je ovako. Zadovoljan sam sobom. A ti, draga moja, moram ti reci, mnogo si dosadna u tom svom nastojanju da natjeras covjeka da zaviri u sebe ! Mnogo dosadna ! Necu ti cak ni zbogom reci !
Otisao sam. Ne trazi me. Ti, pakosna, crna zeno ( nisi, ali lakse ce mi biti, ti si moj krivac za sve, moja dezurna riznica mana ). Hajd' sad...Sve sam ispreturao, bas kao sto sam i sam, ni samom sebi jasan. Ti to zoves...kukavica. "
