Procitao «Grcka ostrva» od Lorensa Darela (delimicno putopis, donekle autobiografsko delo), preporucujem. Darel je na vecini ostrva boravio pre 50-ak godina, knjiga je objavljena 1978. Postoji poglavlje o Skijatosu, Skopelosu i Skirosu. On pise:
«Sama ostrva izgledaju nekako poput sirotana – recimo sirotana bajronovskih gusara, ali dobro uhranjenih i imucnih sirotana, buduci da su sva tri iznenadjujuce zelena...Geoloska dijagnoza bila bi ova: preobrazene slojevite stene sa veoma prostranim supljinama krecnjaka i obiljem svezih izvora...Obala duz koje se ova tri gusara prikradaju, nezahvalna je i ne pruza dobit, to je obala Eubeje (ostrvo Evia, prim.), na njoj je malo pristanista i jos manje svetionika, a kanal je pun vetra isto koliko i neki veliki bubanj...Na ovoj varljivo lenoj obali, vetrovi i vode su unistili Kserksa i njegovu dzinovsku flotu od 400 brodova...Nedavna istorija tih triju mesta na neki je nacin izmesana sa masovnom grcko-turskom razmenom stanovnistva 20-ih godina...
Ovde voda, kiparisi i hladovina ponovo pruzaju osecaj punoce i mira, posebno na Skijatosu, lepotici ove grupe, ciji glavni grad na uzvisenju jasno odvaja pristaniste poput mons veneris, njegove zaslepljujuce bele kuce, sagradjene kao od kockica secera, njegov lavirint osmehnutih crkava... Sva ova grcka ostrva su zasuta majusnim crkvama, neke od njih su sasvim neobicne u svom vijugavom izoblicenom vizantinizmu... Vlada sicilijanska rasipnost, uobicajeno je da se bastenska vrata ostave odskrinuta tako da stranac moze da zaviri i da se divi onome sto ugleda...
Neko je tvrdio da su sljive sa ovog ostrva (Skijatos, prim.) na svetskom glasu, ali ja nisam mogao da ih nadjem, ni na drvecu ni u jelovniku taverne i tako sam zakljucio da su sve izvezene u Atinu. S druge strane, bilo je izvrsnih maslina i divnih badema u velikim kolicinama...
Nazvana je i «Borova sisarka» (plaza Kukunaries, prim.), a ja sam imao srecu da je vidim pre nego sto je bilo ko otkrio. Sada je na njoj podignut mali hotel. U stara vremena, tokom suncane sezone, podizali su se mali privremeni zakloni, grubo uredjeni poput taverni ili mesta za rucavanje i obezbedjivali muziku i bajnu seljacku mastiku – cednu i bez prefinjenosti. Ko god je hteo, mogao je uvece da plese u taktu bubnja i violine, dok se mesec uzdizao nad mirnim vodama. Ocigledno su nastale promene, iako sam bio odusevljen kako ovo cudesno mesto hvale neki mladi posetioci koji su nedavno proveli leto na ovom malom ostrvu...»
Da ne bi bilo problema sa autorskim pravima, izdavac je Karpos, prevodilac Sonja Vasiljevic, pa neka ovo shvate kao malu reklamu.