andjela rober
Početnik
- Poruka
- 3
27.1.07
5h 40’ ugao Puskinove i Alekse Santica : magicni tren u kome je citava vasiona zastala da duboko udahne, a taj zastoj je na Zemlji potrajao vise od par obicnih trenutaka...Na pomenutom cosku gde dan jos nije privirio,i gde nocnu tminu razvejava zuta ulicna svetiljka,prvi sneg u ovoj neparnoj godini lagano i tiho pada kao neka lepa tajna,lebdi u zraku neka cudna svetlost, gotovo nevidljiva i isceljujuca,i pomislim da zivot mozda i moze biti san, i ne zelim da zaspim,i ostala bih dugo u tom divnom spokoju,iako mi trepavice pritiska popijeno belo vino.....ove noci sam videla kako se do tada naizgled isprepletani zivoti mojih prijatelja i mene ,svi donekle isti a opet sasvim drugacije usmereni, rasplicu i nastavljaju odvojeno, otvara se neka nova ravan, polovna tabula rasa. I pomislim na tebe, chico de oro, kako mi u ovom trenu zaista nedostajes, sasvim sasvim nepopravljivo i iskreno, a znam da te necu nazvati jer se mi vise ne cujemo,pa cak ni poruku poslati jer sam vec odavno virus u svim tvojim sistemima........i tako,podelicu ovaj savrseni tren, koji nema ime,koji nije ni dan ni noc,vec cista magija vecnosti, sa jos nekim besanim ljudima koji poput mene stoje na raskrscima ulica i zivota,i, obasjani ulicnom svetiljkom gledaju u nebo, gledaju kako bele pahulje ispisuju u vazduhu sva imena srece.
5h 40’ ugao Puskinove i Alekse Santica : magicni tren u kome je citava vasiona zastala da duboko udahne, a taj zastoj je na Zemlji potrajao vise od par obicnih trenutaka...Na pomenutom cosku gde dan jos nije privirio,i gde nocnu tminu razvejava zuta ulicna svetiljka,prvi sneg u ovoj neparnoj godini lagano i tiho pada kao neka lepa tajna,lebdi u zraku neka cudna svetlost, gotovo nevidljiva i isceljujuca,i pomislim da zivot mozda i moze biti san, i ne zelim da zaspim,i ostala bih dugo u tom divnom spokoju,iako mi trepavice pritiska popijeno belo vino.....ove noci sam videla kako se do tada naizgled isprepletani zivoti mojih prijatelja i mene ,svi donekle isti a opet sasvim drugacije usmereni, rasplicu i nastavljaju odvojeno, otvara se neka nova ravan, polovna tabula rasa. I pomislim na tebe, chico de oro, kako mi u ovom trenu zaista nedostajes, sasvim sasvim nepopravljivo i iskreno, a znam da te necu nazvati jer se mi vise ne cujemo,pa cak ni poruku poslati jer sam vec odavno virus u svim tvojim sistemima........i tako,podelicu ovaj savrseni tren, koji nema ime,koji nije ni dan ni noc,vec cista magija vecnosti, sa jos nekim besanim ljudima koji poput mene stoje na raskrscima ulica i zivota,i, obasjani ulicnom svetiljkom gledaju u nebo, gledaju kako bele pahulje ispisuju u vazduhu sva imena srece.