Vijećnica, simbol moje mladosti
Dvadeset i kusur godina kasnije Vijećnica se diže iz pepela. Baš kao i Stari most. I za jedno i za drugo sam siguran da nisu stari kao što su nekada bili, ali su sada mnogo ljepši nego što su bili.
Piše: Zvonimir Nikolić
Ne znam kada je "neko pametan" smislio i uveo zakon da se u tadašnju Jugoslovensku narodnu armiju ide neposredno nakon završetka srednje škole. Mislim da je moja generacija druga po redu koja je imala tu "sreću". Do tada se u JNA išlo kasnije, do 27 godina, kada si već nekako odrastao i postao prilično zreo. A ja sam otišao sa 18 godina i osam mjeseci.
Cijela moja generacija je odlazila. Neko u Prištinu, neko u Niš, neko u Cerklje, neko u Kučevo, neko u Pulu... a ja sam išao u Bihać. Laka protivavionska artiljerija. I svi smo odlazili u periodu od 3. do 8. oktobra te 1981. godine.
Svaki dan je kod nekoga bilo "oproštajno veče", a moje je bilo 4. oktobra. Petog oktobra popodne ispratili su me roditelji, brat, rodbina, ono nešto prijatelja koji su išli dan-dva iza mene i zaputih se vozom prema Bihaću. To je moj prvi duži odlazak od kuće, a da nije ljetovanje, ekskurzija i slično. Srećom, upisao sam fakultet pa sam trebao služiti "samo" 12 mjeseci. Ona tri kasnije... ako ne završim.
Sjećam se, kada je voz krenuo, da su moj brat Dragan i ujak Mišo trčali za njim dok nije nestalo perona... Usput mi je neko dobacio još neku kutiju cigareta, neko nekakvu kesicu, neko neki sok...
Slika s razglednice
Mati je svega napakovala. Kao da idem na neko putovanje od mjesec dana, s tim da nema blizu niti jedne prodavnice da nešto kupim. Kako ono obično biva, bez obzira što nisi gladan, već u Rajlovcu počneš raspakivati kese s hranom. Navališ da jedeš, isto kao da si prethodnih dana moren glađu. Nađe se među tim kesama i jedna mala. Unutra samo razglednica Pozdrav iz Sarajeva, slika Vijećnice i tekst sa druge strane: SRETNO, BRATE! Razglednica kao razglednica, uglavnom je gotovo svaka sarajevska imala sliku Vijećnice. Ili Sebilja. Nisam razmišljao ko je ubacio tu razglednicu. Ko mi je dodao tu kesicu. Niti čija je ruka to napisala. Uostalom, nije ni bilo nešto posebno važno, jer nisam ni znao što će mi... ja na putu... razglednicu pročitaš i baciš.
Ali, eto, ovu sam ostavio u ruksak. Kao da sam znao...
Nakon četiri dana dobio sam prekomandu u Batajnicu kraj Beograda. Najveći vojni aerodrom i vjerovatno najveća disciplina. Po dolasku u Batajnicu razglednicu sam zalijepio s unutrašnje strane svoje kasete sa stvarima. Prolazili su dani, mjeseci... sve više su mi nedostajali roditelji, moj dragi brat, prijatelji, "Parkuša", Sarajevo...
U trenucima odmora znao sam leći na krevet, otvoriti kasetu i gledati Vijećnicu. Nije to bila samo Vijećnica. Tih dana, tih mjeseci to je bio moj život, moja porodica, nostalgija za rodnim gradom. Onda bi, kao na filmu, prolazile slike djetinjstva, mladosti, drugova rasutih po kasarnama širom Jugoslavije. I ona fraza kada izađemo iz "Muppeta", "kod Žile" i pitamo se - gdje ćemo sada? A odgovor bi uvijek bio: "Haj'mo smotat'!" To "smotat" je značilo da uđemo u tramvaj na Obali i obiđemo krug oko Vijećnice. Obično se usput sjetimo gdje bismo mogli dalje. Smijao sam se sam sebi u sobi s još 23 vojnika. Čuj, "haj'mo smotat"? Danas bi vjerovatno ta fraza imala sasvim drugo značenje.
I nisam nikome objašnjavao zašto se smijem. Ionako ne bi shvatili.
Iskreno, u to doba nisam imao pojma kada je Vijećnica napravljena. Znao sam samo da je krajem 19. vijeka i da je unutra Gradska biblioteka. Znao sam dvije priče o njoj. Onu o "Inat kući" koja se nekako generacijama prenosila po Sarajevu i onu drugu o sarajevskom ugostitelju, mangupu i vlasniku prvog kafića Damiru Liscu koji je "prodao" Vijećnicu nekom Johnnyju Amerikancu porijeklom iz Busovače. Iako se pričalo da je prije njega to uradio i onaj drugi sarajevski mangup Hajro Hastor.
Tih 346 dana provedenih u JNA, ta mala razglednica, ta slika prelijepe Vijećnice bila je jedina veza sa Sarajevom. Sa svim onim što je ostalo u mom gradu i čekalo me da se vratim.
Poslije sam, kao turistički radnik, morao naučiti neke podatke o Vijećnici, Begovoj džamiji, Carevoj džamiji, Staroj pravoslavnoj crkvi, Morića hanu... I razmišljao sam kako je to čudno da ponekad znamo više o destinacijama i gradovima u koje putujemo nego o znamenitostima vlastitog grada. Jer, tamo negdje je uvijek neki turistički vodič objašnjavao kada je neka zgrada napravljena, koja je bila svrha gradnje, šta se u njoj nalazi, ko je pravio i, kao uvijek, ispričala bi se neka urbana legenda o tom objektu. Većina Sarajlija je znala samo ono osnovno i bilo je sasvim dovoljno to što je tu.
Dan kada je gorjela historija
Prošle su godine, a onda se dogodio 2. maj 1992. godine. I stravična slika u plamenu električne centrale "Valter Perić", zapaljenih tramvaja, stana mojih roditelja, do čijih je prozora gotovo dosezao plamen. Iako je ta centrala bila vjerovatno prva zgrada koju sam ugledao u životu sa prozora roditeljskog stana, nekako nisam bio tužan što gori. Preovladao je osjećaj zabrinutosti za roditeljima i nemogućnost, zbog diverzije i uništene zgrade Pošte, da putem telefona saznam jesu li živi.
Dvadesetak dana kasnije zapaljena je i Zetra. U sebi sam razmišljao: "Hajde, ako su oni hajvani baš namjerili da pale, bolje da su Zetru, nego Skenderiju". Jer za Zetru se nisam nekako uspio vezati, a Skenderija je bila prepuna uspomena.
A onda se vremenom navikneš na paljevine, izgorjele zgrade, ruševine, izgubljene prijatelje...
I taman kada pomisliš da si isplakao sve suze svijeta i da ne postoji objekat na svijetu zbog kojeg bi krenula suza, tog 25. augusta su zapalili Vijećnicu. I da, tada sam plakao.
U tom trenutku nisam razmišljao o tome da li će izgorjeti unutra neprocjenjivo blago naše istorije, knjige, rukopisi, arhive... Za mene je u tom trenutku gorio simbol Sarajeva. Gorjela je ona moja razglednica. Gorio je cijeli grad. Razmišljao sam o umu koji je mogao ispaliti granate na taj prelijepi objekat. Vjerovatno se isti osjećaj probudio kod svakog čovjeka koji je volio Mostar, kod svakog Mostarca, kad je srušen Stari most.
I eto, dvadeset i kusur godina kasnije, Vijećnica se diže iz pepela. Baš kao i Stari most. I za jedno i za drugo sam siguran da nisu stari kao što su nekad bili, ali da su sada mnogo ljepši nego što su bili. I opet će se pojaviti kao slika Sarajeva. Možda ne na razglednicama, koje više niko ne piše, ali svakako na portalima, internet-stranicama...
Volio bih da neko jednog dana renovira i centralu "Valter Perić". Ako ništa, zbog junaka naše mladosti, zbog Valtera, Zisa, Brzog, Seada Kapetanovića, Azre, Branka, Strica, Keme, otpravnika vozova na Bistriku... i za inat Fon Dietrichu, Kondoru i Bishophu. I za inat onima koji su je zapalili. Ili, ako oni nisu dovoljan razlog, onda bar zbog Kineza, koji uskoro snimaju istoimeni film.
Pišem ovaj tekst tužan.
Danas sam sahranio prijatelja. Nije bio ni političar, ni ljekar, ni pjesnik, ni hemičar, ni književnik, ni sportista. Bio je moj drug, ljudina, sa srcem kao naša Vijećnica.
I dok pišem ovo, razmišljam... je li on ubacio onu razglednicu?
Posvećeno Sarajevu i mom drugu Adiju Tarabaru.
Izvor: Al Jazeera
http://balkans.aljazeera.net/blog/vijecnica-simbol-moje-mladosti