REPUBLIKA SRPSKA DA, DA LI I KRAJINA ?

[vuk_]

A evo kakva bješe vjera bosanske vlastele: na poveljama najvećih "patarena" iz XV stoljeća: velikoga bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića[52] i vojvoda Pavla Radinovića, Radoslava Pavlovića i sina mu Ivaniša[53] nalazi se u početku znak krsta; u njima se spominju sv. Trojica, jedinorodni Sin Božji, Bogorodica, apostoli, krst, jevanđelje, Blagovijesti, Đurđev dan, 318 sv. otaca u Nikeji i svi sveti.
Veliki vojvoda Sandalj Hranić i njegov sinovac herceg Stjepan Vukčić u svom dvoru drže ikone i mošti, a Herceg Stjepan pred djedom bosanske crkve i ostalim njenim sveštenstvom spominje i kune se: sv. Bogorodicom časnim i životvorećim krstom, jevanđeljem itd[54]. Herceg Stjepan podiže i crkvu Sv. Georgiju u Goraždu i ostavlja u crkvi za svoju dušu 10.000.- dukata, a pri sastavljanju njegova testamenta bijahu njegovi ukućani: gost Radin i mileševski mitropolit David, obojica episkopi iste vjere i crkve, ali sa dva razna naziva (o toj razlici u nazivima bosanskih episkopa govorićemo poslije), jer su bili iz raznih krajeva.
Iz povelja, dakle, jasno vidimo kakve su bile bosanska crkva i njena vjera, a to isto nalazimo i u ostalim pisanim spomenicima: rukopisima Hvala i Radoslava krstjanina i testamentu gosta Radina. I u njima se je sačuvala vjerska nauka "bosanske crkve", a po njoj se najbolje ocjenjuje svaka religija.
Hval je namijenio svoje djelo Hrvoju, hercegu spljetskom i knezu Donjih Krajeva, a pisao gaje i dovršio 1404. g. od rođenja Hristova "u dane episkupstva i nastavnika i svršitelja crkve bosanske gospodina djeda Radomira[55] u tome rukopisu, koji je nađen u bolonjskoj knjižnici, na početku se spominje sv. Trojica, a unutra nalazi se, poslije psalmova, devet pjesama, koje pravoslavna crkva uvijek dodaje Psaltiru, jer je po njima sastavljen kanon jutrenje. Većina tih pjesama jesu pjesme starozavjetnih proroka, a zadnja je sv. Bogorodice. Tu još više padaju u oči mnogobrojne ikone Hrista, Bogorodice, apostola, Jovana Krstitelja, Mojsija i cara Davida[56]. Sve to govori, da ni Hval ni djed Radomir ni Hrvoje nijesu bili patareni, jer su ovi odbacivali ikone i starozavjetne pjesme.
U testamentu crkvenog poglavice gosta Radina[57] (od 5. januara 1467. g.) nalazi se na početku znak krsta. Taj znameniti član bosanske jerarhije naređuje, da se 600. dukata, koje ostavlja za svoju dušu, razdijele u Bosni i Dubrovniku na velike praznike (Rođenje Hristovo, Bogojavljenje, Blagovijesti, Vaskrsenje, Vaznesenje itd.) i na dan njegova krsnog imena - sv. Georgija. Tom prilikom paliće se svijeće u crkvama, a posebno gost Radin određuje još 140 - dukata za crkvu, koja će se sagraditi i gdje će ga ukopati.
I na nadgrobnim spomenicima bosanske vlastele i drugih znatnih osoba nalazi se obično znak krsta i riječi: "Va ime Otca i Sina i Svetoga Duha", a najviše su ti spomenici kod pravoslavnih crkava, u grobljima uz njih ili nedaleko od njih.[58]. Te srednjovjekovne spomenike s krstovima i natpisima narod i sad zove grčkim ili starovjerskim, naročito u onim krajevima Bosne i Hercegovine, gdje su sami rimokatolici. Značajan je ovaj natpis na spomeniku gosta Mišlena u Puhovcu: A se leži dobri gospodin gost Mišlenko mu biše priredio po uredbi Avram svoe veliko gostoljubstvo. Gospodine dobri kada prideš prid Gospoda našega Isusa jednoga spomeni i nas svoih rabov.[59]
Što se vidi iz svega toga, jasno je: bosanska crkva nije bila bogumilska, patarenska i jeretička, nego istočno pravoslavna, a s pravom ističe Glušac u svojoj raspravi[60], da niko u Bosni za vrijeme njene samostalnosti ili za seoba iz nje u druge krajeve nigdje i nikada nije zabeležio kakve bogomile ili kakve patarene, i da ih je bilo, spomenuti bi bili bar gdje u domaćim izvorima, ili kod stranih pisaca poslije 1463. god. Ime "patareni", kojim su osobito Dubrovčani u svojim latinskim ispravama nazivali sveštenstvo i vjerne bosanske crkve, značilo je isto što i pravoslavni hrišćani, a ta su imena miješali i rimokatolički misionari. Stoga objektivno kaže Vid Vuletić Vukasović: "Konavljane je pokatoličila republika dubrovačka pa Ston i Rat, a i sada se kaže, da su Oraćani i Stonjani bili pravoslavni, te su ih misionari, po ondašnjem običaju, prozvali bogomilima ili patarenima.[61] Franjevci su patarenima nazivali pravoslavne od svog dolaska u Bosnu, iz koje ih je, 1344. g. radi propagande - i opet protiv "patarena" (!) - pozvala u Ston dubrovačka vlada[62]. Majkov također veli, da su rimokatolici pod imenom "maniheja" i "patarena" često razumijevali sve pravoslavne u Bosni[63]. Pravoslavne i patarene miješaju i srednjovjekovni rimokatolički pisci[64] a to su činili i Mađari, da opravdaju svoje navale i pretenzije na Bosnu kao zaštitnici rimokatoličke vjere.

 

[vuk_]

Upada u oči, da Mađari niti govore o patarenima niti dižu na njih krstaških ratova za vrijeme kralja Tvrtka I (od 1376 do 1391. g.), kad je Bosna bila najmoćnija i kad se je upletala u mađarske stvari (u Hrvatsku i Dalmaciju). Međutim, bosanske vjerske prilike tada bijahu iste kao i prije. Pape su bile krvo informisane o vjerskom stanju u toj zemlji, ali im to nije smetalo, da pokušaju ostvariti svoje težnje za vlašću. Po mišljenju učenog episkopa draNik. Milaša razlika između "bosanske" i ostale pravoslavne crkve bila je samo formalnog karaktera i u sporednim pitanjima, najviše u ustrojstvu i bogosluženju[65], dakle i po njegovu uvjerenju i "bosanska" crkva bila je pravoslavna; to mišljenje najbolje odgovara istini i slaže se s domaćim izvorima. I Milaš veli, da su se u govoru i pisanju zapadnih misionara miješale riječi "bogomili" i "patareni" sa riječima pravoslavni, istočni hrišćani[66]. Tako se je Milaš složio s Petranovićem,[67] koji je pravilno riješio pitanje bosanske crkve, a odbacio pogrješno mišljenje sviju onih istorika, koje su zaveli na krivi put strani tendenciozni izvori, ili nijesu poznavali domaće bosanske. Naziv "patareni" (taj izraz kao ni riječ "bogumili" ne nalazi se ni u jednom domaćem izvoru, što je od velike važnosti), koji su Dubrovčani[68] kao rimokatolici upotrebljavali za vjerne bosanske crkve. Glušac tumači njenim vjerovanjem o ishodu sv. Duha samo od Oca, - eh Patre[69], koje je osudila zapadna crkva na spljetskom saboru 1059. g., na kome je zbog slavenskog bogosluženja i toga pravoslavnog učenja sv. Metodija proglasila jeretikom, a "bosanska" crkva kao istočna nije nikad priznavala dodatak "Filique". Ne zaboravimo, da su slovenske apostole sv. Ćirila i sv. Metodija njemačko-latinski sveštenici još u IX vijeku nazivali jereticima, a pape Hadrijan II i Jovan VIII proglasiše ih za pravoslavne. Pa ipak su ti apostoli ostali za spljetski sabor (u XI stoljeću) - jeretici. Osim toga Dubrovčani su uvijek razlikovali bosanske poslanike sveštenike od poslanika - svjetovnjaka, jer su ove latinski nazivali "laici" a prve "patareni" da ih razlikuju od bosanskih franjevaca, koje su zvali "fraters", kako se oni i sad nazivaju. I pretsjednik bazelskog sabora (1431-1447) kardinal Ivan Stojković preko dubrovačkog vijeća poziva bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka II i velikaše Sandalja Hranića i Radoslava Pavlovića (uz srpskog despota Đorđa Brankovića) radi sjedinjenja istočne i zapadne crkve, jer je Stojković dobro znao kao naučnjak i rođeni Dubrovčanin, da su i bosanska i srpska crkva po vjeri jedna i ista istočna pravoslavna crkva[70].
Gnostici, manihejci i pavlovci, masalijani, bugarski bogumili, babuni, zapadni patareni, katari i albirezni odbacivali su pravoslavno hrišćansko učenje o Sv. Trojici, vaplođenju, stradanju, vaskrsenju i vaznesenju Hristovu s pravim ljudskim tijelom, nijesu priznavali Sv. Bogorodice i svetitelja ni starozavjetnih proroka, prezirali su tajne, krst, ikone, mošti, zakletvu, nijesu imali molitava za duše umrlih, crkava kao mjesta za bogosluženje nijesu gradili, niti su priznavali jerarhije s tri stepena kao ni praznika i svetih, pa ni krsnog imena. Bogumilska nauka bila je dualistička, a u vjerskom učenju bosanske crkve i njenih krstjana nema ni spomena o borbi Mihaila-Hrista s bratom Satanailom, niti o preziranju materije kao stvora zlog duha (sr. povelju vojvode Pavla Radinovića od 25. maja 1397. g. u kojoj Hrista naziva "jedinorodnim" sinom Božjim; Miklosich, Monumenta serbica str. 229). A kao što smo vidjeli iz bosanskih povelja, Hvalova rukopisa i testamenta gosta Radina, kako i po znacima i natpisima nadgrobnih spomenika, starima crkvama, crkvinama i grobljima uz njih, još od početka HIII stoljeća do 1463. g. (od Kulina bana do smrti kralja Stjepana Tomaševića), bosanska crkva, kojoj i pokraj krstaških ratova i kolebanja vladalaca pripadaše ogromna većina naroda u Bosni i Humu (ili "Hercegovini" od vremena hercega Stjepana Vukčevića, 1448. g.,[71] neprekidno i tvrdo se držala svega onoga, što su gore pomenuti istočni i zapadni jeretici odbacivali.

 

[vuk_]

Ovdje napominjemo, da su bosanski krstjani sa simpatijom dočekali pravoslavnog cara Dušana, kad je 1350 i 1351. god. ratovao sa banom Stjepanom Kotromanićem, koji se je tada vjerski kolebao (Klaić, Poviest Bosne, str. 139), a protiv rimokatoličke najezde uvijek su se očajno i složno borili. Iz svega toga ovaj je zaključak: bosanska crkva učila je isto što i srpska i ostale avtokefalne pravoslavne crkve; njihovi osjećaji bili su isti.
Dakle "bosanska crkva", nije bila bogumilska ili "patarenska", jeretička. Jedina je razlika među njihovim i imenima jerarhije, ali u stvari to nije nikakva razlika. "Bosanska" crkva označuje istočnu i pravoslavnu crkvu u Bosni, kao što se je "srpskom" nazivala ista crkva u Srbiji. Srpska crkva bila je bliže Vizantiji i njenom uticaju, a njezino stanje bilo je uvijek povoljnije zato, što se nije morala neprestano boriti s rimokatoličkom crkvom, jer ova zbog dobre crkvene organizacije sv. Save i jake države za Nemanjića ni uz ugarsku zaštitu nikad nije mogla u Srbiji uhvatiti korijena. Bosanska crkva sa svojim slovenskim bogosluženjem, kad se je Bosna krajem XI stoljeća konačno odijelila od Srbije, koristeći se sukobom između spljetske i dubrovačke arhiepiskopije i tadašnjom slabom organizacijom zapadne crkve u Bosni, započe samostalno svoju organizaciju krajem XII vijeka i nastavi je u HIII vijeku (kad i crkva u Srbiji), ali odmah naiđe u tome svom radu na otpor rimske crkve, koja ne htjede žrtvovati Bosne istočno-pravoslavnom uticaju, jer su pape tu zemlju i njene hrišćane uvijek smatrali kao svoje područje, a tu borbu zaoštravala je Mađarska svojim pretenzijama. Organizacija bosanske crkve rimokatolicima je bila još neprijatnija, kad su vidjeli, da se odbacuje papino poglavarstvo i stvara posebna vjerska uprava po istočnom običaju. Ta vjerska uprava ili jerarhija "bosanske crkve" imala je čisto narodna imena i nazive stepena, jer se spominju: Milovan, Miloje, Radoslav, Radin, itd. kao i djed, gost strojni, starac, krstjanin, ređe episkop, a svetovnjaci su se s ponosom zvali: krstjani, dobri krstjani ili dobri Bošnjani.[72]
Ta narodna imena bosanskih episkopa i ostali jerarhijski nazivi dokazuju, da to sveštenstvo nije pripadalo latinskom obredu, kome je narod u Bosni još od vremena Metodijevih učenika okrenuo leđa, kao što su se protiv njega dugo borili i Hrvati, te je i sve jerarhijske nazive pri provađanju organizacije svoje crkve htio obilježiti narodnim izrazima, dok je srpska crkva u Srbiji stepene jerarhije obično nazivala grčkim riječima pod uticajem grčko-vizantijske crkve, s kojom je uvijek imala dodira zbog bliskog susjedstva. Iako nama danas izgleda čudnovato, zašto su uzeti baš ti narodni nazivi za jerarhiju bosanske crkve, jer nam sačuvani istorijski izvori to ne tumače, ipak je jasno, da te riječi nemaju jeretičkog značenja, jer "djed" zaista odgovara mitropolitu ili arhiepiskopu kao po časti najuglednijem i najstarijem episkopu.[73] U južnoj Srbiji i sada narod naziva episkopa "deda vladika a sveštenika "ocem uvijek su zvali i zovu pravoslavni Srbi u onim krajevima, gdje se sveštenici poštuju.
Gost[74], bijaše obični episkop ili pomoćnik djeda (vikar), strojnik i starac: proto, kaluđer i svaki sveštenik (prezviter). Riječ "krstjanin" nije nimalo neobična, a još manje jeretička, jer su se tako nazivali pravoslavni i katolici uvijek u Bosni i Srbiji, pa se ovi pošljedni i sad svi tako zovu. I pravoslavni Rusi i sad imaju istu riječ "krestjanin" koja ništa drugo ne znači nego: hrišćanin-seljak, tj. običan pravoslavni hrišćanin. I car Dušan u svom Zakoniku pravoslavne naziva hrišćanima, dok rimokatolike ubraja u jeretike.
Kad pade Bosna 1463. g. pod Turke, odjednom nestade i samostalne bosanske crkve, jer nju i srpsku crkvu u Srbiji poslije 1459. g., zadesi ista sudbina - tursko ropstvo i borba s grčkom (ohridskom) crkvenom vlašću, čime se sad te obe sestrinske crkve potpuno izjednačiše i još više duhom ujediniše; od tada prestadoše nazivi: "bosanska crkva , "patareni itd. za pravoslavne u Bosni i Hercegovini. Tada nestade i rimokratoličke propagande i njezinih inkvizitora, koji su i stvorili maniheje, patarene i ostale jeretike u tim zemljama.
Vrijeme je već jednom, da se skine sa srednjovjekovne srpsko-pravoslavne "bosanske" crkve tendenciozno nabačena ljaga bogumilstva i patarenstva, koja se neistina, nažalost, i sada predaje u istoriji đacima naših škola.

Drugi deo (1465-1766. g.)

Uticaj političkih i socijalnih prilika na život pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini pod upravom srpske pećke patrijaršije. — Episkopije. — Crkveno uređenje i uprava. — Crkve i manastiri. — Sveštenstvo i narod. — Seobe, stradanja i ustanci. - Rimokatolici i pravoslavni.
Prosvjeta i književnost.

Skoro čitav jedan vijek ovoga perioda istorije srp. pravoslavne bosansko-hercegovačke crkve (1463-1557. g.) obavit je tamom, jer o njemu ima vrlo malo podataka. Po narodnom predanju Turci su pri osvajanju Bosne zarobili 100.000 naroda - muških - ženskih -, pored toga su odveli u Carigrad u janjičare 30.000 mladića i pogubili, osim kralja Stjepana Tomaševića, sve velikaše, koji se nijesu htjeli predati.[75] Prvih dana iza osvajanja svakako bilo je nasilja i pljačke, ali slično držanju Osmanlija prema hrišćanima i bivšoj Vizantiji poslije pada Carigrada vjerovatno je, da su se oni prvo vrijeme pokazali vrlo liberalni i u Bosni i Hercegovini. Pravoslavna crkva u tim krajevima kao brojem najveća ostala je takva i u drugom periodu, a poznato je, da su obazrivi turski državnici vrlo rado izašli na ruku svoj Srpskoj Crkvi i njenoj jerarhiji pri obnavljanju pećke patrijaršije 1557. god. Osvajač Bosne sultan Mehmed II čak je i maloj rimokatoličkoj vjeri svojom znamenitom athnamom (ugovorom) na Milodraževu polju (srez fojnički) 1463. g. dao slobodu i potvrdio prava franjevaca[76] na molbu znamenitog fra Anđela Zvizdovića (1420-1498), koji bješe od plemićke i pravoslavne porodice iz Vrhbosne.[77] Dakle i u srcu srednjevekovne Bosne bilo je pravoslavnih čak i po priznanju franjevaca. Prema tome istorija ne govori o prelazu u islam većine naroda, koji je pripadao bosanskoj crkvi kao "patarensko-bogumilskoj", a još manje se, bar u početku, potvrđuje primanje islamske vjere pod pritiskom. Istorija potvrđuje samo to, da su još od početka turskog osvajanja i pada Bosne i Hercegovine (Huma) neka vlastela dragovoljno primala islam, na pr. djeca kralja Stjepana Tomaša Sigismund i Katarina. Stjepan (Ahmet beg Hercegović), najmlađi sin Hercega Stjepana, i drugi, a po njihovu primjeru to su činili i drugi očekujući odatle kakvu ličnu korist.[78]

 

[vuk_]

To se tumači time, što su hrišćani u početku osmanlijske uprave u Bosni mogli biti zakupnici rudnika i carine, diplomati i administrativni činovnici, ali kao hrišćani nijesu imali prava na položaj upravitelja sandžaka, na koje su Turci podijelili Bosnu i Hercegovinu.[79] Naročito su vlastela dragovoljno prelazila u islam radi boljega jemstva za očuvanje svoje baštine[80], a osim toga hrišćani nijesu mogli dobiti na uživanje vladarskih i državnih imanja. Tako od nekadašnje hrišćanske vlastele postadoše "begovi" Kulenovići, Hercegovići, Brankovići, Filipovići itd. a za ratne zasluge - ratovali su samo muslimani - vojnici su dobivali zemlju, te tako postade nova vrsta posjednika, koji se nazvaše "spahije" (slično našim dobrovoljcima). U ostalom među begovima i spahijama bilo je i Turaka, koji se doseliše u Bosnu kao vojnički upravitelji ili prosti vojnici još u XV stoljeću, a mnogi dođoše kasnije, kad je Turska počela slabiti i kad su Turci morali uzmicati iz Ugarske, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Srbije. Od tada u Bosni i Hercegovini počinju nasilja, da se iskali gnjev na raji zbog poraza i izgubljenih zemalja. Time se razjašnjuje fakt. što u Bosni i Hercegovini ima najviše muslimana u gradovima,[81] jer su se oni najviše tu naselili, te ih po broju ima oko 1/3 stanovništva, (manje od pravoslavnih a više od rimokatolika). I to dokazuje, da u islam nijesu listom prešli "patareni". Da je tako bilo, broj muslimana u tim zemljama bio bi najveći i bez doseljavanja njihova, a samo ih se neznatan broj otselio od 1878. g. Po tome među bosansko-hercegovačkim muslimanima uvijek je bilo, od 1463. g. i pravih Srba hrišćanskih potomaka i pravih Turaka.
Tek od pada srebreničke (1512. g.)[82] i jajačke (1528) banovine (koje osnovaše Madžari od nekih dijelova bivše bosanske države još krajem 1463. g.), tj. od Husrev bega javljaju se i pojedini slučajevi nasilnog islamiziranja i drugih nevolja kod hrišćana,[83] koje su uzrok i seobi srpsko pravoslavnog naroda iz unutrašnjosti Bosne u njezine zapadne krajeve i u Hrvatsku, gdje prije 1463 i 1560. g. nikako nije bila poznata pravoslavna vjera, a sve seobe bez izuzetka jasno govore, da su se s te zemlje dragovoljno ili pod turskim pritiskom selili skoro sve samo pravoslavni Srbi ili "Vlasi i Morlaci", jeretici i šizmatici, kako ih nazivahu rimokatolici u hrvatskim krajevima.[84]
Karakteristično je, da poislamljeni velikaši iz Bosne i Hercegovine ne prekidaju rodbinskih veza s hrišćanskim članovima svojih porodica, jer se posjećuju i dopisuju.[85] Mnogi od tih Srba-muslimana u XV i još više u XVI stoljeću, za vlade sultana Selima I i Sulejmana Velikog igraju na turskom dvoru najvažniju ulogu. Srpski jezik tada bješe diplomatski jezik Turske sa stranim državama. Veliki vezir Mehmed Sokolović čini srpskoj pravoslavnoj Crkvi uslugu od najveće istorijske važnosti pomažući njeno organizovanje, koje je znatno olakšalo srpskom narodu snositi sve teži turski jaram. Stoga je obnovljena pećka patrijaršija, pod koju su zajedno s ostalim srpskim krajevima potpale i Bosna i Hercegovina, imala ne samo vjersko, nego i veliko političko značenje: srpska crkva tada je sklopila kompromis s turskom državom, a narod je priznat kao "srb milet" (tj. srpski narod), ali se je u isto vrijeme očitovala kod svega srpskog naroda i želja za duhovnim jedinstvom,[86] koje je zaista i postojalo od 1557 do 1766. g.
Pod Turcima Bosna se je dijelila na sandžake: vrhbosanski ili kasnije bosanski, hercegovački i zvornički, pa su prema toj podjeli bile i tri episkopije dabarska ili dabro-bosanska sa sjedištem u Banji, Kratovu (blizu Banje) i Rmnju (u zapadnoj Bosni), a od 1717. g. stalno u Sarajevu. Poslije 1557. g. osnovana je nova episkopija u Hercegovini, pored pređašnje humske (petrovske), koja je prenesena u Nikšić u XVI stoljeću, ali je sasvim nestade u XVIII vijeku, te tako ostade samo trebinjska (u man. Tvrdošu) ili hercegovačko-zahumska; nju krajem ovoga perioda prenesoše u Mostar. Kad je ustanovljena zvornička eparhija, ne zna se tačno, ali se pominje u prvoj polovini XVI stoljeća, kao dio ohridske arhiepiskopije; ona je s Dragutinom eparhijom iz I perioda, a kasnije je nazvana tuzlanskom. Imamo, dakle, tri eparhije i koliko ima podataka spomenućemo njihove mitropolite.
1) Dabarska ili Dabro-bosanska mitropolija:
Marko "bosanski" (oko 1532);[87]
Isaije (1555-1556) spominje se u jednom natpisu u staroj sarajevskoj crkvi;
Varlam "dabarski", 1557. g.,
Simeon "bosanski, kliški i dalmatinski",
Gavrilo Avramović, (1574-1578. g.),
Aksentije (1589-1592. g.)
Teodor "bosanski, kliški i lički", 1614. g.,
Makarije "bosanski od Višegrad", 1620. g.,
Petronije "bosanski", Ananije (bez titule),
Josif "bosanski od Višegrad",
Isaije II (1628-1635).
Gavrilo Predojević, koji je 1638. g. iz man. Rmnja sa svojim đakonom Savom Stanisavljevićem i 70 kaluđera prešao u Hrvatsku i nastanio se u man. Marči:[88]
Epifanije spominje se 1648. g., kad je s trebinjskim mitropolitom Vasilijem Jovanovićem (Ostroškim) i episkopom Isaijem uz pomoć papa (Aleksandra VII i Klimenta X), Austrije i Mletaka radio o oslobođenju Srba od Turaka.[89]
Longin (1656-1666. g.), Hristifor (1670-1681. g.), Melentije (1668. g.) može biti samo je dolazio, kao Grk, s Turcima u Bosnu, jer ga ne spominju domaći izvori;[90]
Atanasije Ljubojević (1681-1688. g.), rodom iz Sarajeva, zvao se je "Mitropolit Bosni i zrinskom polju". Bio je čitava života energičan arhijerej, pobjegao je u Ugarsku, Dalmaciju i Hrvatsku prije Arsenija Š.
Visarion (1688-1708. g.), zvao seje egzarh sve Dalmacije", koju su titulu nosili svi dabro-bosanski mitropoliti od 1557. g., jer su kao egzarsi pećkog patrijarha vršili jurisdikciju nad srp. prav. dalmatinskom crkvom sve do Visariona.[91]
Isaije III (1708-1709);

 

[vuk_]

Mojsej Petrović (1709-1713. g.), docnije premješten u Beograd; Melentije Milenković (1714—1740. g.), "mitropolit Dabru i Bosni" prenese 1717. g. stolicu iz Kratova kod man. Banje u Sarajevo, gdje se nazivaše "bosanskim". Prije 1717. g. samo su patrijarsi smjeli dolaziti u Sarajevo, a mitropolitima su Turci dozvoljavali da dođu samo do sela blizu Sarajeva. Za vrijeme mitropolita Melentija patrijarh Arsenije IV dao je Ustav sarajevskoj crkvenoj opštini (sa 4 parohijska sveštenika i 8 do 12 kmetova - tutora).
Gavrilo Mihailović ili Mihić (1741-1752), Sarajlija, lišen je eparhije 1752. g. zbog raznih zloupotreba, ali poslije kratko vrijeme bijaše pećki patrijarh;
Paisija Lazarevića (1752-1759) izabrali su sveštenstvo i narod, a patrijarh ga potvrdio, za njega je sagrađeno masivno kube sarajevske crkve.
Vasilije Brkić-Jovanović (1760-1762), docnije kao pošljedni Srbin pećki patrijarh.
Dionisije (1763. g.) bio je pošljednji Srbin[92] dabrobosanski mitropolit u ovome periodu, jer je poslije njega došao Grk Serafim (1766-1767), koji je s ostalom sedmoricom mitropolita molio carigradskog patrijarha Samuila i portu, da se ukine pećka patrijaršija.
2) Hercegovačko-zahunska mitropolija:
Dionisije (1471), Joasaf, Visarion i Jovan (ova dvojica bila su oko 1509),[93] Marko (oko 1524-1537), Maksim (1532), Nikanor (1546), Antonije (1570-1573), Savatije (1572), Visarion (1596-1599) vodio je pregovore s Austrijom o ustanku, Silvestar (1602-1603), Leontije (16011611), Longin[94] (1615 do 1643), Simeon (oko 1615), Marko (1624), Vasilije Jovanović - Ostroški[95] (1639-1671), Arsenije (1654) kupio je priloge u Rusiji za Trebinjski manastir, Savatije Ljubibratić (1682-1716), Stevan Ljubibratić (1681-1693. g.), Melentije I, Nektarije Zotović (16961702. g.), Metodije (1712), Gerasim (1713-1715), Arsenije (1716), Rufim, Jevstatije (1726), Aksentije I (1729), Filotej (1740-1751), Aksentije II (1751), Simeon (1759), Stevan Milutinović (1760-1768) i Antim (Grk, 1766. g.).[96]
3) Zvornička mitropolija: Domentijan (1532. g.), Teofan (1541. g.), Pavle spominje se 1561. god., Georgije, Teodosije (1602. g.), Luka Paisije, Makarije, Timotej, Venijamin, Evstatije, Longin, Leontije, Isaije, Gerasim (1700); 1715 do 1756. g. taje eparhija bila pod upravom ovih užičko-zvorničkih i dabrobosanskih mitropolita:
Melentija Milenkovića (sarajevskog) do 1723. god., Aleksija Andrejević (užičko-zvorničkog), 1737-1739, Gavrila Mihića (sarajevskog), 1740-1752, Paisija (sarajevskog), 1752-1756. g., nekog Grka 1756, a ko je njome upravljao od 1756-1766. g. nepoznato je.[97]
Uređenje i uprava pravoslavne crkve u tim eparhijama bila je, uglavnom, kao i u drugim srpskim krajevima u to vrijeme. Upada u oči, da su mitropolita Paisija Lazarevića. 1752. god., izabrali sveštenici i narod u Sarajevu, te mu je crkvena opština postavila uslove vladanja bojeći se da ne bude kao njegov prethodnik Gavrilo Mihić, za koga govore, da se nije redovno pričešćivao, niti nosio brade ni kose, imao više slugu, oblačio svetsko odijelo, jahao dobre konje, i na pređeosvećenoj liturgiji rukopoložio nekog sveštenika, zbog čega je lišen eparhije "pri sudejskom domu"[98] Mitropolit Gavrilo Mihić i Atanasije Ljubojević (u HVII vijeku) bili su u neprestanoj svađi sa Sarajlijama zbog prihoda, nediscipline i uvrede s obje strane. Od svršetka XVI stoljeća bilo je naročito bosanskih mitropolita, koji su raskošno i spahijski živjeli, a svojim vezama i protekcijom kod turskih vlasti uživali su velik ugled i svagdje imali uticaj.
Crkve od kamena nalazile su se samo u većim mjestima. Sarajlije 30. septembra 1688. g. pišu patrijarhu Arseniju III kako "trjeba da se vjenčaju na mehkiemi[99] počto ne ima crkvi po tri dni hoda krst".[100] Obično su crkve gradili po usamljenim mjestima (šumama i dolovima) daleko od cesta, kojima su prolazili Turci, osobito od vremena Husrev bega (1527. g.), kad se pojaviše muslimanske siledžije, koji navaljivahu i na crkve, te ih rušiše i pališe i od njihove građe gradiše džamije, mlinove, kuće i staje; to se je događalo najviše za ustanka i hrišćanskog bježanja pri seobama. Zaslugom pećkih patrijarha popravljene su stare crkve i manastiri, pa i novi građeni, ali su nove crkve obično bile od pletera i u zemlji za nekoliko stepena, nisko krova i vrata, u opće bez ikakva stila, umjetnosti i ukrasa. I za pregledanje i popravljanje bogomolja morali su hrišćani (pravoslavni i rimokatolici) davati Turcima mito, a pri radu se strogo pazilo, da se ne podigne crkva boljeg materijala, veća i na drugome mjestu.
Najznamenitija je u ovom periodu stara sarajevska crkva koju je - po narodnom predanju - sagradio "u veličini izrezane na kajiše bivolje kože" sluga Husrev begov Andrija (oko 1527. g.). I ako se istorijski tačno ne zna, ko je podigao tu crkvu, vjerovatno je, da je ona iz prve polovine XVI stoljeća, a može biti i iz druge polovine XV vijeka, jer se 1516 i 1539. god. u Sarajevu spominje jedan sveštenik (Vuk), a 1565-1566 dvojica, po čemu se zaključuje, da je već tada i crkva postojala.[101] Uz tu crkvu u prvoj polovini XVII stoljeća bila je opština sa dvanaest tutora-odbornika.Ta je crkva gorela više **** u XVII i XVIII stoljeću, po predanju i 1555, a 1697. g. princ Evgenije Savojski i Turci opljačkaše je. 1717. god. za mitropolita Melentija Milenkovića proširena je i ukrašena pozlaćenim ikonstasom. Od popravaka 1730. g. poslije sarajevskog požara u 1724. g., crkva nije mijenjala oblik. Ova crkva bogata je relikvijama (desna ruka sv. Tekle itd.) i starinama (odeždama, knjigama i sasudima), koje su smještene u crkveni muzej od 13. maja 1890. g.[102]
I crkva u Čajniču, s čudotvornom ikonom Sv. Bogorodice, jamačno je iz XVI stoljeća, jer se na ikoni sv. Đorđa nalazi natpis iz 1574. g. i na jevanđeliju iz 1578. g.
Stari su manastiri u ovom periodu svi postojali, ali neki biše porušeni, spaljeni ili opustješe za seoba. Sad se spominju i oni manastiri, za koje veli narodno predanje da su bili još prije 1463. g. U Lovnici je pisan tipik 1578. g. i jevanđelje 1592. g., u Ozrenu paterik 1589, u Vozući molitvenik 1628, u Lipnju ili Osojnici minej 1612, u Krupi (na Vrbasu) tipik 1629. Manastir Gomela[103] se spominje 1632. g., iz Stuplja ili Stupe pobjegoše kaluđeri 1690-1691, kad je taj manastir spaljen, u manastir Orahovicu (Slavonija).[104] Manastir Gomionicu, poslije spaljenja tijela sv. Save, podigoše 1596. g. mileševski proguman Sava i jeromonasi Konstantin, Silvestar i Gerasije s ostalim mileševskim kaluđerima (svega ih bješe 72); manastirsku crkvu molovao je 1596. g. jerom. Konstantin. Kaluđeri manastira Gomionice s igumanom Pahomijem Kneževićem pobjegoše od turskog nasilja 1738. g. i naseliše se u opustjeli man. Pakru (Slavonija), donesavši sa sobom i plaštanicu man. Mileševa.[105] U ovom periodu podignut je i manastir Moštanica, po svoj prilici poslije neke seobe u XVII stoljeću. Sada se spominju i svi hercegovački manastiri. Žitomišljić je bio porušen, ali su ga obnovili 1556 do 1563. g. vojvoda Petar i Milisav Hrabren (Miloradović)[106] Trebinjski manastir (Tvrdoš) sagradiše oko 1509. g. mitropoliti Visarion i Jovan. To je bio prostorom najveći hercegovački manastir i tvrdo sazidan; u njemu bješe stolica zahumskih mitropolita. Za vrijeme mitropolita Savatija Mlečići ga lagumima razrušiše 1694. g., da se u njemu ne bi Turci utvrdili.[107] Mitropolit pobježe u Herceg Novi, a manastirske dragocjenosti skloni u manastir Savinu. Vladike prijeđoše u manastir Duži, te su tu stanovali do 1774. god., kad se preseliše u Mostar. Duži je najnoviji manastir u Hercegovini, koji su podigli kaluđeri porušenog trebinjskog manastira - Tvrdoša; Duži je prije 1694. g. bio njegov metoh i iz Tvrdoša je tu doneseno četvoro jevanđelje s natpisom iz 1557. g.[108] U Zavali ima srbulja-oktoih cetinjske štamparije iz 1495. g. Po narodnom predanju bilo je i drugih manastira u Bosni i Hercegovini kao: Gostović, Lipnik itd., sad nema o njima podataka.

 

[vuk_]

@Kroacija : Da se obrati paznja, khm

Bosansko-hercegovački manastiri, kao i po ostalim srpskim krajevima, bili su važna utočišta vjere i nade i mjesto narodnih sastanaka, gdje se je budio duh. slobode;
zato ih je narod vrlo poštovao. Manastiri su se izdržavali od svojih imanja u koliko su ih mogli očuvati od otimača, ali su sve više siromašili zbog teških političkih i socijalnih prilika; stoga su kupili priloge po Rusiji i Ugrovlaškoj (u XVII stoljeću). Tako Francuz Lefevr putujući diplomatskim poslom u Carigrad 1611. g. kaže za mileševske kaluđere, da žive jadno: košulje su ima poderane do trbuha, mantija takođe na više mjesta, neki nemaju obuće.[109] Tako je bilo i u bosansko-hercegovačkim manastirima. U Sarajevu je bilo i kaluđerica; njima je crkvena opština 1762. g. kod crkve podigla ćelije. Muški iz sarajevskih uglednih porodica pod starost često su se monašili.
Vjerski život i sigurnost života naroda i sveštenstva nijesu mogli biti onakvi kao što bi trebalo, jer su prilike bile nesređene. Ni viša jerarhija do 1557. god. nije bolje stajala u tome pogledu; i patrijarsi su, kao prije episkopi i narod, morali plaćati velike svote za slobodu vjere i bogosluženja (tzv. džulus), ali su hrišćani od XVII stoljeća i pokraj toga često razgonili s molitve. Po Batiniću Turci su od toga vijeka pa do polovine XVII razjahivali po manastirima kao gosti,[110] a kaluđere i fratre su tukli i globili. Ostali narod još je gore prolazio.[111] Najteže je bilo za ustanaka i seoba. Stanje je bilo jednako za hrišćane obiju vjera.
U ovom periodu događale su se mnoge seobe pravoslavnih Srba iz Bosne i Hercegovine u sjeverozapadne krajeve Bosne, Hrvatsku i Dalmaciju. Turci su počeli prodirati u hrvatske krajeve 1463. god., a za tim su te navale učestale (1469, 1470, pa sve do 1526. god., do mohačke bitke). Kud god su Turci dopirali, rimokatolički Hrvati bježali su pred njima, zemlje su ostajale puste, te su u pogranične krajeve austrijski vojnički zapovijednici zvali pravoslavne Srbe iz Bosne, obećavali i darivali im ne samo prazne zemlje, nego i naročite privilegije.[112] I Turci su sami naseljavali bosanske Srbe kao raju po osvojenim pustim hrvatskim krajevima: današnjoj sjeverno-zapadnoj Bos. Krajini (bihaćki i cazinski srez), Krbavi i Lici, jer nije imao ko obrađivati tih zemalja.[113] Bilo je seoba i poslije u XVI, XVII i XVIII vijeku. Tako je baron Nikola Jurišić 1535. god. naselio srpski narod iz Bosanske Krajine, Glamoča i od Unca po Žumberku.[114] S Turcima Srbi stalno dođoše u Unsku dolinu 1560. god., a u Bihać i njegovu okolinu 1593. godine,[115] poslije pada Bihaća 1592. god., naseli njima Hasan paša Predojević. 1632. god. upade u okolinu manastira Gomele (srez cazinski) ogulinski kapetan grof Gaspar Frankopan, te prevede odatle 50 srpsko-pravoslavnih porodica u Hrvatsku,[116]"Ko ne htjede ni silom prijeći, one dade grof poubijati".[117] Iz bosanskog kraja Usore preseliše se Srbi u Hrvatsku 1658. g., Kostajnicu, Dubicu, Jasenovac i Novi naseliše u XVI vijeku, a takvih seoba bilo je u Baniju 1640, 1680, 1718 i 1788. g. Za vrijeme rata 1788-1791. g. između Austrije i Turske, kad su izgoreli manastiri Rmanj i Moštanica,[118] kaluđeri s obližnjim narodom razbjegoše se. Vidi se iz svega toga, da su se pravoslavni Srbi iz Bosne selili ili dragovoljno, na poziv austrijskih vlasti, ili prisilno, jer su ih na to nagonili Turci zbog potrebe naseljavanja i obrađivanja pustih krajeva, a katkad su to morali činiti i zbog austrijske prijetnje.
Sve seobe srpskog naroda bile su pravo stradanje, a tome su vrlo često krive spahije, koji od polovine XVII stoljeća postadoše kao kapetani upravitelji političkih područja, te se ti članovi najmoćnijih domaćih muslimanskih porodica tako osiliše - kao i hrišćanska vlastela XV vijeka - da su svojom nepokornošću činili velikih neprilika centralnoj vladi u Carigradu i valijama Ostromanlijama. Spahije i begovi počeše napadati na život, čast i imanje svojih hrišćanskih saplemenika,[119] u čemu su im pomagali janjičari, koje je gonio osobito bosanski valija Mehmed paša Kukavica (1747-1760), kad je donekle hrišćanima olakšao.[120]
Srpski narod u Bosni i Hercegovini stradao je naročito za vrijeme ustanaka i ratova, koji su bili u 16, 17 i 18 stoljeću kao pokušaji oslobođenja od Turaka. Ustanke su pravoslavni Srbi dizali pod uticajem Mletaka, Španije, papa, Austrije i Rusije. Još je hercegovački mitropolit Visarion zajedno s patrijarhom Jovanom, krajem XVI stoljeća, tražio veze s papom i austrijskim carem Rudolfom radi toga oslobođenja, ali uspjeha nije bilo, jer ne dobiše pomoći.[121] I patrijarh Paisije (1614-1647. g.) živo je radio o tome pregovarajući s papom i Rusijom. Naročito su učestali ustanci za oslobođenje poslije turskog poraza pod Bečom 1683. god., kad je stvoren za to savez hrišćanskih država, u koji su pristupili austrijski vojskovođa Pikolomini i patrijarh pećki Arsenije Š. U istom vijeku radili su o oslobođenju Srba i dalmatinski uskoci (Smiljani, Janković i dr.), koji su prevodili iz Bosne narod u Dalmaciju, a tome pokretu oslobođenja čak i uz pomoć pape bio je još prije sklon, među drugima, i mitropolit zahumski sv. Vasilije Ostroški, koji se je, razočaran zbog jezuitskih spletaka, poslije sklonio u Nikšić i umro u svom obnovljenom manastiru Ostrogu 1671. g. Treba spomenuti, da su i franjevci u Bosni i Hercegovini za vrijeme ustanaka stradali, jer su tada bili pravi narodni rimokatolički sveštenici napustivši svaku vjersku propagandu poslije 1463. g., koju su jezuiti 1612. g. svojim dolaskom u Bosnu pokušali oživiti; ali ih franjevci energičnom odbranom svojih starih prava još iz HIII vijeka odbiše, ma da su uz jezuite bili i biskupi.
Zanimljiva je pojava, koja je nalik na držanje rimokatoličkih biskupa i njihovog sveštenstva prema pravoslavnima u Dalmaciji pod upravom Mletačke i Dubrovačke republike,[122] što su u ovom periodu neki pećki patrijarsi i dabro-bosanski mitropoliti nastojali da pokore franjevce i sve rimokatolike u Bosni tražeći od njih danak i sve ostalo kao i od pravoslavnih, pri čemu su im išli na ruku turski činovnici. Franjevci su se od toga branili fermanima, koji im uvijek u praksi nijesu pomagali. Tako Antun Knežević u svojoj knjizi "O carsko-otomanskim namjesnicima u Bosni" (Senj, 1887. g.) spominje dolazak u Bosnu (Lijevno i Banju Luku), "vlaškog vladike" (1659. g.) i "patrijare" (1667. g.) iz Carigrada radi obraćanja rimokatolika u pravoslavne.[123] Mitr. S. Kosanović misli, da bi to mogao biti onaj mitropolit Melentije (Grk) iz 1668. g. koji je, kao fanariot, dolazio u Bosnu, da što nagrabi.[124] Međutim ima u man. Duži ferman sultana Ahmeda iz 1693. g. mitropolitu Simeonu, a iz 1731. g. (od sultana Mahmuda I), patrijarhu Arseniju IV, koji fermani potvrđuje, da se zaista radilo o vjerskom potčinjenju rimokatolika za vrijeme druge pećke patrijaršije. A fermanu Arseniju IV kaže se: "A tako isto i sveštenstvo i latinske crkve u Bosni, pa kanonu i njenim nevaljalim zakonima i vjeri poganoj, da ga za svoga patrijarha priznaju i da slušaju njegove riječi, koje se tiču njihove vjere, i njemu se obraćaju za sve stvari, koje se tiču zakona".[125]

 

[1234]

vuk_ sve sam procitao samo ti idi na copy/paste

 

[vuk_]

Bilo je slučajeva, da su franjevci sami tražili pomoći od pravoslavnih Srba naročito u borbi za pravo na bosanske župe (parohije) protiv ugarskih i slavonskih biskupa. Na pr. redodržavnik franjevačkog reda Franjo Ivanović preporučuje franjevcima 1746. g., "da uzimaju svedočanstva i od Vlaha, jer će po tome kraljica (Marija Terezija) poznati, da istim Vlahom mi fratri provincije bosanske jesmo adicti i da mnogo možemo kod istih Vlaha za kuću austrijsku... jer ako su Vlasi u zakonu od naših odiliti, ništa ne manje nisu odiliti u narodu, nego istoga naroda iliričkog kao i mi".[126] Ujedno Ivanović veli, da će pakrački vladika dati franjevcima svjedodžbu kao pomoć, a on će se još ",obratiti i vladikama i patrijarhu".[127] Vidi se, da je tada kod franjevaca bila dosta jaka svijest o narodnom jedinstvu.
Prosvjeta je osobiti kod pravoslavnih u Bosni i Hercegovini bila neznatna, pa i vjersko obrazovanje bilo je slabo. Stoga se može uzeti kao istina, što je rekao rimokatolički misionar Bartolomej Kašić početkom XVII vijeka, da pravoslavni Srbi ne znaju simbola vjere, zapovijesti i molitva. Drugi putopisac veli, da je na sprovodu vidio sveštenika obučena kao obična seljaka golih nogu do kolena, samo se razlikovao dugom kosom i drukčijom kapom. I taj pisac kaže da od Srba malo ko zna Oče naš i Vjeruju, ali znaju ono, što je najglavnije o Hristu, vaskrsenju mrtvih i vječnom životu.[128] Stjepan Maričić (početak 18. stoljeća) spominje pravoslavne kaluđere, koji ne znaju propovijedi i knjige.[129] Inovjerci su, razumije se, i tom prilikom pretjerali u svojim iskazima, ali se mora priznati, da su time dali prilično vjernu karakteristiku vjersko-prosvjetnog stanja pravoslavnog sveštenstva i kaluđerstva u Bosni i Hercegovini drugog perioda, iako je kaluđerstvo bolje stajalo u tome od svjetovnog sveštenstva, jer se je bar koliko bilo obrazovalo po manastirima.
Bogoslovska književnost kod pravoslavnih bila je neznatna; sva je bila u vođenju hronika po manastirima, prepisivanju i štampanju onoga, što se je naslijedilo iz srednjeg vijeka. Srbulja ima najviše u sarajevskoj crkvi i u manastirima Žitomišljiću, Zavali i Dužima. U sarajevskoj crkvi nalaze se ove najglasnije srbulje:[130] jevanđelje, beogradsko izdanje od 1552, psaltir, mletačko izdanje 1638. g., osmoglasnik Makarijev (po zapovijesti Đurđa Crnojevića pri zetskom mitropolitu Vavili), 1493. g., oktoih Božidarev, 1537. g. i zbornik Božidara Vukovića, 1536. g. U samostalnu književnost spadaju samo tzv. manastirski "opštaci", gdje su bilježeni ktitori, igumani i gosti. I u Goraždu je u XVI vijeku bila štamparija, koju je otvorio i izdržavao rodoljubivi Božidar Vuković i njegov sin Božidar Goraždanin. Štampari su posao učili u Mlecima, nadzirali su izdanje Božidarevih knjiga: Pahomije, Đorđe Ljubavić iz Goražda i brat njegov jeromonah Teodor, koji je s drugim bratom Vidojem bio i upravitelj štamparije. Štampali su službenik 1517. g., psaltir s posledovanjem i časlovcem 1529. g., a trebnik 1531; poslije te godine nepoznata je dalja istorija te štamparije.[131] To je prva štamparija u Bosni i Hercegovini, ako ne ubrajamo ovamo i mileševsku, koju je osnovao iguman Danilo.
UHVIII stoljeću postaju rusko-srpski odnosi življi, te to utiče ne samo na jezik i književnost, nego i na obrazovanost klera. Mjesto pređašnjega srpsko-slovenskog jezika srbulja s dolaskom ruskih crkvenih knjiga zavlada rusko-slovenski jezik i u Bosni, jer daskal srpskog patrijarha Mojseja Rajića (1712-1725. g.) šalje njegove stihove sarajevskoj crkvenoj opštini hvaleći te "Sloven Srbe", koji pod tamnom noći Agarjana ipak visoko drže sv. hrišćansku vjeru.[132] Mojsejev je jezik rusko-slovenski u svemu.
Pravoslavni Srbi u Bosni i Hercegovini nijesu imali škola osim sarajevske, koja se spominje 1565, 1639, zatim više **** od 1682, a zgrada je za nju sagrađena 1727. g.[133] Stoga njihovo sveštenstvo nije moglo biti spremnom niti se bavilo književnošću. Kod rimokatolika bilo je drukčije, jer su franjevci još u XVI i XVII vijeku išli u škole u Italiju, Ugarsku i svoje manastirske škole po Slavoniji. Njihovi su ljetopisci: Šipračić, Margitić, Nikola Lašvanin i Bono-Benić, po primjeru svojih prethodnika i znamenitih bogoslovenskih pisaca Divkovića i Posilovića, pisali samo ćirilicom,[134] koju Divković zove "srpskiemi slovima".[135]
I po tome se vidi, da je ćirilica od starina bila pismo svega naroda u Bosni i Hercegovini.
Zbog velikih dugova radi smanjenih prihoda i globa, seoba, nekih nedostojnih patrijaraha, političkih razloga i sebičnosti Grka - fanariota, ukinuta je sultanovim fermanom druga pećka patrijaršija i potčinjena carigradskoj 11. septembra 1766. g. Tako drugi put pade u potpuno ropstvo i srpsko-pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini.


Jeromonah Jovan D. Gardović

 

[vuk_]

vuk_ sve sam procitao samo ti idi na copy/paste

Ej, pa kada ZDS lupi one nebuloze gore, ja se osecam pozvanim da mu otvorim ochi, i uputim na pravu literaturu
Kada prochitash dva psausa na ustashkom sajtu, i onda sa tim pasusima krenesh da mudrujesh drugima, onda morash biti spreman na reshetanje dugachkim textvoima koji potanko opisuju sve

Koga interesuje neka chita, koga ne interesuje, neka zaobidje. Pozdrav

 

[Кроација]

vuce,jes toliko nesiguran u svoje porieklo,da moras knjige
upitne naucne i moralne vrijednosti ovdje postovati.

ja sam ti postovao jedan mali tekstic,i u njemu je sve prozeto.
cila trebinjska biskupija je prije nepunih 300godina presla na pravoslavlje.


preci su ti bili em katolici em Hrvati,ovo prvo znam da boli a tek ovo drugo..jesi li uopce iz trebinja i okolice,jer ako nisi,nemas sta strahovat..

 

[vuk_]

vuce,jes toliko nesiguran u svoje porieklo,da moras knjige
upitne naucne i moralne vrijednosti ovdje postovati.

ja sam ti postovao jedan mali tekstic,i u njemu je sve prozeto.
cila trebinjska biskupija je prije nepunih 300godina presla na pravoslavlje.


preci su ti bili em katolici em Hrvati,ovo prvo znam da boli a tek ovo drugo..jesi li uopce iz trebinja i okolice,jer ako nisi,nemas sta strahovat..

Pa eto, ja njemu skoro celu knjigu, on meni textic koji "prozima"

Hajde, makar probaj da prochitash text, ja znam da je bolno, ali budi junak.... Ne budi Hrvat

p.s. Veliki deo Srba, su bili katolici neposredno po raskolu crkava. Mnogi bivshi Srbi katolici su dan danas chistokrvni Hrvati
No tebi znam da to ne smeta (prochitaj text, otvori nove vidike )

 

[Кроација]

Pa eto, ja njemu skoro celu knjigu, on meni textic koji "prozima"

Hajde, makar probaj da prochitash text, ja znam da je bolno, ali budi junak.... Ne budi Hrvat

p.s. Veliki deo Srba, su bili katolici neposredno po raskolu crkava. Mnogi bivshi Srbi katolici su dan danas chistokrvni Hrvati
No tebi znam da to ne smeta (prochitaj text, otvori nove vidike )

pazi,ovako necemo nikud stici.

evo moga predloga,prepustamo vam sve te bivshe Hrvate
iz ist.Hercegovine...ali zauzvrat nam vratite nase pravoslavne Hrvate
iz vojne krajine i Hercegbosne(tzv.be i ha).

valja?

 

[vuk_]

pazi,ovako necemo nikud stici.

evo moga predloga,prepustamo vam sve te bivshe Hrvate
iz ist.Hercegovine...ali zauzvrat nam vratite nase pravoslavne Hrvate
iz vojne krajine i Hercegbosne(tzv.be i ha).

valja?

Jeste, 20 pravoslavnih Hrvata, za 100 000 katolichkih Srba? Nece da moze tako jarane

 

[Parra-Bellum]

Cime se vi zamarate,ko da cete riknut iste sekunde ako se ispostavi da ste pre 300 godina bili Srbi ili Hrvati. Pa sta onda? Jel se nebo srusilo?

 

[Marty Misterija]

pazi,ovako necemo nikud stici.

evo moga predloga,prepustamo vam sve te bivshe Hrvate
iz ist.Hercegovine...ali zauzvrat nam vratite nase pravoslavne Hrvate
iz vojne krajine i Hercegbosne(tzv.be i ha).

valja?

Де ми реци, шта се десило на крају те научне фантастике о хрватима у Војној Крајини?
Нисам гледао ништа од спилберга у задње време?

 

[piciginx]

Де ми реци, шта се десило на крају те научне фантастике о хрватима у Војној Крајини?
Нисам гледао ништа од спилберга у задње време?

Desilo se isto što i sa Srbima!!!!

Omjer pravoslavci - katolici u Vojnoj krajini je bio 1:1!!!

 

[piciginx]

Pa eto, ja njemu skoro celu knjigu, on meni textic koji "prozima"

Hajde, makar probaj da prochitash text, ja znam da je bolno, ali budi junak.... Ne budi Hrvat

p.s. Veliki deo Srba, su bili katolici neposredno po raskolu crkava. Mnogi bivshi Srbi katolici su dan danas chistokrvni Hrvati
No tebi znam da to ne smeta (prochitaj text, otvori nove vidike )

Vrlo ilustrativno iz srpskog izvora.....

Istorija Bosne od Sime Ćirkovića

http://ostava.012webpages.com/Crkve u Bosni prije Turaka.htm

 

[piciginx]

Prilog gornjoj karti je i tekst o naseljavaju ( osvajanju ) vekovnih srpskih ognjišta



U pohodima na Dalmaciju, Liku iKrbavu uz turske regularne trupe nastupale su kao lavina pomocne trupe mertoloza i vjecito prisutne akindžije.

Podijela sandžaka na tri dijela a potom i samog Zakrcja na šest kapetanija, imala je za cilj jacanje vojnog potencijala radi odbrane od uskoka. Samo Zakrcje moglo je dici na oružje 9.000 pješaka i 1.500 konjanika. To su u najvecem broju bili hrišcani, koje su turci silomregrutovali i to iz svake kuce jednog ili dvojicu. Morlaci su, usto, davati straže na planinskim prevojima i u varošima ispod utvrda. Ovu po zlupoznatu hrišcansku vojsku u turskoj službi, nazivali su martolozima. Martolozi su imali svoje džemate (cete) s agom na celu.

U gornjem Pounju, Turci su izvršili prva naseljavanja ubrzo poslije osvajanja Bilaja, Stare Ostrovice na Uni (Kulen Vakuf), Rmnja(Martinbrod), Srba. Ti ljudi su uvršteni u martoloze koji su nanosili veliku štetu ugarskim i austriskim zemljama. ....

 

[kyo.]

vidim 0ileja na ovoj temi poprima ozbiljne paranoidnokronične oblike...prestrašno

 

[kyo.]

Cime se vi zamarate,ko da cete riknut iste sekunde ako se ispostavi da ste pre 300 godina bili Srbi ili Hrvati. Pa sta onda? Jel se nebo srusilo?

upravo tako

samo im fali još crvena ruža i da upotpuni dojam tango diskusije