Sta mislite o psihotherapiji? Koliko moze da pomogne u resavanju zhivotnih dilema!?
Hm, pa zavisi od tebe i psihoterapeuta. Tu nema nikakve misticnosti, necega pretjerano tajanstvenog i magicnog. Psihoterapija je isto kao i ozbiljan razgovor sa partnerom, prijateljem (nakon par casica) samo sto psihoterapeut na jedan suptilan nacin pomocu odredjenih tehnika koje je savladao tokom dugotrajnog skolovanja pomaze tebi da uvidis te probleme, pa onda, pozeljno, da ih rijesis. Neki problemi su, dakako, nerjesivi, onda trebas da naucis da prihvatis sebe i tjeras dalje.
Koriste se razne tehnike, naravno preporucuje se skolovana osoba, a pogotovo se ne preporucuje da neko sam sebe "lijeci" jer takve stvari su isuvise opasne, pogotovo ako je osoba labilna, a isto tako ako se zadire sve dublje gdje neke stvari nece biti bas najlagodnije kad se direktno suocis sa njima...
Na dnevnom planu, skoro kao i skola (mada, zavisi od terapije), zapisuje se dosta, preporucuje se vodjenje dnevnika, osluskivanje samog sebe, kao i sto se rade odredjene vjezbe.
Mislim da je odlicna stvar jer spoznas neke stvari koje su ti pred nosom, a ranije ih nisi vidio. Krajnji cilj terapije je upoznavanje sebe i sticanje mogucnosti da se problem sagleda iz jednog drugacijeg ugla, te psihoterapeut u stvari je samo choban koji te pazi kao ovcicu da ne odlutas predaleko, dok glavnina posla je na tebi.
Po meni, jako je bitno da ti se svidja psihoterapeut ali da to ne zalazi u romanticnu ili seksualno sferu (kod muskaraca, npr. "maternal transference" zna uzeti maha). Sto se tice psihoanalize ona je dugotrajan i preskup proces (nije pomogla Montgomery Cliftu, a ni Marlonu, kao i mnogima), kao i odraz jednog kulturnog vremena, i mislim da visegodisnja terapija moze vise stete da nacini nego koristi jer onda se osoba vrti u krug, a zivot prolazi u iscekivanju, idealizmu i nekom nadanju da ce se saznati "istina". Frodj postaje vremenom sve vise i vise kulturalna ikona, doduse, a psihoanaliza se tokom godina postepeno pretocila u neke vrste kracih odnosno cak i hibridnih terapija (CAT i sl.).
Cak i osvjedoceni covjekoljubac Hitler je okarakterisao (jevrejsku) psihoanalizu "korozivnom" (
zersetzend) i mislio je da je cisto gubljenje vremena.
Skinuh prije par nedjelja emisiju programa "Na rubu znanosti" (pod nazivom: "
" u kojoj je gostovao psihijatar i psihoterapeut Robert Duras. Tip tako lijepo prica, i nesto zraci iz njega toliko jako i pozitivno (kao da znas da se mozes na njega osloniti) da sam na momenat pozelio da mi on bude psihoterapeut kad nadodju teska vremena.
Nakon te emisije odoh na search i pronadjoh par jako pozitivnih komentara na jednom hrvatskom forumu o doticnom gospodinu, i to od ljudi koje je lijecio.
Koliko psihoterapija moze pomoci, dovoljno je samo upitati nekoga ko je patio od anksioznosti, panicnog poremecaja (kongitivno- bihevioralna terapija je jos uvijek najbolja opcija), depresije i raznih psihosomatskih oboljenja... Najvaznije je da covjek na zazire od odlaska strucnom licu bez obzira na skepticnost, strah prema nepoznatom i kulturno okruzenje pogoto kod nas gdje se jos uvijek na psihoterapiju gleda s odredjenim podozrenjem, sto naravno spada u predrasude... Isto tako, psihoterapeut nije bozanstvo pa da klimas glavom svaki cas ili mora da padas nicice cim progovori, a kamo da se ne odupires njegovom li njenom misljenju. Oni su isto ljudi pa grijese.
Ipak, zivot je na neki nacin besplatna psihoterapija.
Na kraju, moj savjet je ako pritisne sa svih strana neki unutrasnji, emotivni ili bilo kakav problem u vezi sa glavom i covjek nije potkovan da se nosi time, onda pravac kod strucnog lica...
