Istraživač Vitalij Ivanovič Petrenko napisao je:
”Običaj upotrebe likova postojao je dugo prije kršćanske ere i porijeklo vuče iz poganske religije.“ Mnogi se povjesničari slažu s tim i kažu da su elementi štovanja religioznih slika postojali još u religijama starog Babilona, Egipta i Grčke. Naprimjer, u staroj su se Grčkoj od religioznih predmeta koristili kipovi. Ljudi su vjerovali da kipovi imaju nadljudske moći. Vjerovali su da neke od tih likova nije napravila ljudska ruka, već da su pali s neba. U vrijeme posebnih svetkovina takve se religiozne likove u procesijama pronosilo kroz grad, a prinosile su im se i žrtve. ”Pobožan čovjek smatrao je religiozni lik samim bogom, mada se pokušalo ukazivati na to (...) da postoji razlika između boga i lika koji ga predstavlja“, kaže Petrenko.
Kako su takve predodžbe i običaji prodrli u kršćanstvo?
Isti je istraživač zapazio da je u stoljećima nakon smrti Kristovih apostola, a posebno u Egiptu, ”kršćanstvo stajalo nasuprot ’poganskoj mješavini‘ egipatskih, grčkih, židovskih, istočnjačkih i rimskih običaja i vjerovanja“. Kao rezultat toga, ”zanatlije koji su bili kršćani nastojali su pomiriti te dvije vjerske struje koristeći se poganskim simbolima zaodjenutima u novo ruho, mada ih u potpunosti nisu mogli odvojiti od poganskog značenja“.
Ubrzo su religiozne slike postale žarište osobnog i liturgijskog štovanja. U knjizi The Age of Faith povjesničar Will Durant opisuje kako je do toga došlo i kaže:
”Povećavanjem broja štovanih svetaca pojavila se potreba za tim da se lakše razlikuju i pamte; slike svetaca i Marije izrađivale su se u velikom broju; a što se Krista tiče, nije samo njegov zamišljeni lik postao predmetom štovanja već i njegov križ — koji je praznovjernima služio čak i kao magična amajlija. Ljudska mašta pretvorila je svete relikvije, slike i kipove u predmete štovanja; ljudi su pred njima padali ničice, ljubili ih, palili svijeće i kadili pred njima, krunili ih cvijećem i od njih očekivali čuda vjerujući da posjeduju magičnu moć. (...) Od crkvenih otaca i s crkvenih koncila stalno su dolazila pojašnjenja da likovi nisu svete osobe koje predstavljaju, nego samo podsjetnici na njih; narod nije želio praviti takve razlike.“
I danas bi se mnogi koji upotrebljavaju religiozne slike mogli opravdavati na sličan način i reći da su likovi samo predmeti koje treba duboko poštovati — a ne štovati. Mogli bi tvrditi da ih je ispravno — čak i prijeko potrebno — koristiti u štovanju Boga. Možda se slažeš s tim. No nameće se pitanje: ’Slaže li se i Bog s tim?‘ Je li možda poštovati neku religioznu sliku isto što i štovati je? Skrivaju li možda takvi običaji neke opasnosti?
Što je ikona?
Za razliku od kipova, koje u bogoslužju upotrebljavaju mnogi rimokatolici, ikone su slike Krista, Marije, ”svetaca“, anđela, biblijskih ličnosti i događaja ili događaja vezanih za povijest Pravoslavne crkve. Obično su naslikane na prenosivoj drvenoj podlozi.
Prema riječima nekih odgovornih iz Pravoslavne crkve, ”likovi Svetaca na ikonama ne izgledaju poput običnih ljudi“. Osim toga, ”perspektiva je od pozadine prema naprijed“ — predmeti u pozadini proporcionalno se ne smanjuju, već povećavaju. Obično se ”ne vide sjene niti bilo kakve naznake dana ili noći“. Nadalje, vjeruje se da drvena podloga i sama boja mogu ”biti ispunjene Božjom prisutnošću“.