POSLE SVADJE....

Bivsi bi me obicno samo zgrabio za ramena i poljubio kad bi svadja kulminirala, rekao mi da sam namcor i razmazeno deriste, ali da sam mu slatka kad sam ljuta.
Onda ja tako samo trepcem i gledam ga, trepcem i gledam ga, pa poljubim i ja njega.

I tako smo suludo funkcionisali kao pokvarena ploca dok nije doslo do totalnog pada sistema, tj. brejkapa.
 
Moj moto je:"Sve se moze resiti razgovorom".. ne volim svadje, posebno oko nebitnih stvari...ako pak do nje dodje, problem nastojim resiti odma...sto nije ok ako partner ne resava probleme na sl nacin, treba mu vise vremena da razmisli sta se je desilo (ide po sistemu jutro je pametnije od noci) ili je sklon guranju problema pod tepih....pa tako njemu moze izgledati da moja mora uvek biti zadnja i sl. a u sustini je to moja teznja da se problem resi odma...prilazenje, resavanje je stvar prilagodjavanja, strpljenja...
Nisam ponosna u ljubavi (sem da me ne daj Boze namerno pravi budalom) i nemam problem s tim da prva pridjem, izrazim svoje emocije, sta me je povredilo i kako sam se tada osecala....ne volim jedino kad muskarac nije nacisto sa sobom, pa je ubedjen da ZNA bolje od mene kakva sam, jer me on vidi tako, posmatrajuci me povrsno..
Volim da mi se iznese problem..jer kako da se pozabavim njime ako ne znam kakav je i da li uopste postoji? Ako su argumenti cvrsti i uvidim svoju gresku, radim na tome kako se (ne) dela vise ne bi ponavljala...
 

Back
Top