Najpre da pomenemo Krmpotiće ili Krmpote, naseljene 1605 i oko 1648 god. u Hrvatsko Primorje (u Senj i u Krmpote), za koje smo napred (u odeljku o prezimenima bunjevačkih rodova, pod Krmpotići) pokazali,
da su bili kao doseljenici iz Dalmacije pravoslavne vere i posle primili katoličanstvo (oni prvi u vremenu do 1642 god. a oni drugi docnije, svakako u vremenu do 1746 god.).
To isto vredi i za njihov ogranak Prpiće (vidi napred, u odeljku o prezimenima bunjevačkih rodova, pod Prpići).
Prpići u Podgorju i u Lici, od 1680 god.: Marko Prpić, krmpotski knez 1680 god. (Spom. hrv. II 369; vidi i Fras 133, Grujić 325; Karanović); u Subotici, od 1737 god. (Szab. II Okm. 21).
Za poreklo vredi ono što je rečeno za Krmpotiće (vidi tamo).
U zapadnoj Bosni i u susednoj bosanskoj Posavini su mnogobrojni pravoslavni rodovi s prezimenom Prpići i Prpe (jedn. Prpa) (Šem. dabr. 36, 46, 91, 94, 111,113, 114, 118, 120 i mn. dr.).
Krmpotića u Subotici, od 1779 god. (Szab. II Okm. 57; vidi i Neven 1896 83); u ostaloj Bačkoj (Knjiž. Sev. 1927 106 i 115); kat. u Podgorju i u Lici, od oko 1686 god. a starinom od Hercegovine (Razpr. 45, 46; Jeremić 160; Grujić 309; Karanović); prav. u Bosni (Jeremić 160); prav. Krnpoti i Krnpati (ovo drugo je možda štamparska greška) kod Varcarvakufa i kod Gerzova u zapadnoj Bosni (Šem. dabr. 112 i 115); od Srba doseljenih 1605 god. u austrisku slavonsku granicu spominje se Tadia Kermpotich i Damianus Kermpotich ili Damjan Petrović Krmpoćanin (Glasnik Zem. Muz. 1890 251; Etn. Zborn. XXXVI 171).
O preseljenju Krmpoćana iz Kotara u Dalmaciji u Lič u Hrvatskoj 1605 god. i o drugoj grupi „Krmpota", koja se iz Bukovice u Dalmaciji preselila 1648 god. u Hrvatsko Primorje vidi napred u 1. tački odeljka „Istoriski podaci".
Da je i među Senjanima bilo doseljenih Krmpota ili Krmpotića, dokazuje nam: prvo, tvrđenje samih Krmpota, nastanjenih u Liču, da su došli iz Turske „cum cognatis et propinquis nostris Segnianis" (Glasnik Zem. Muz. 1890 249—250; slično se tvrđenje ponavlja na još jednom mesgu) i drugo, što su se i dosad održali u blizini Senja jedno mesto s imenom Krmpote i jedno seoce s imenom Krnpotići (u istom radu 246).
Da su Krmpotići najpre bili svi pravoslavne vere, svedoče pored napred navedevih podataka o njihovim i sad pravoslavnim rođacima u Bosni još i saopštenja Manojlo Sladovića iz vremena oko sredine 19. veka. U njegovu više puta pomenutom spisu „Povesti biskupijah senjske i modruške' (Trst, 1856), 28 i 345.
on kaže, kako „žitelji krmpotske satnije" (u Lici) čuvaju „i danas uz prkos tolikim nasilnim reformam svoje staro odijelo" (koje opisuje) i smatrajući da su došli „od vode bune iz hercegovine" napominje:
„Prešavši ovi srbi polazili su naše crkve i bijahu nastojani većinom od naših popovah, kano što je taj običaj i danas vidan, gdje srbi k našim župnikom za blagoslov dojdu... Tijem načinom pređu bunjevci krmpotski sasma u krilo naše crkve prem se do 18. vieka od hrišćanah zamjenito ženjahu pače im je odijelo isto. biskup ćolić 1746 pod pedepsu nezakonja u svu zemlju međusobnu ženidbu ono [odijelo] malko izmijenio a ovu [ženidbu] zabranio".
— Za Krmpote, koji su se 1605 god. preselili u Lič, kaže Manojlo Grbić, da su
„prešli u Rimsku Crkvu ali još i danas pričaju mnogi, kako su im stari pradjedovi i djedovi bili vjere pravoslavne. Pa i danas ih ima koji slave svoja krsna imena kao i pravoslavni Srblji, n. pr. Radoševići". (U pomenutoj knjizi 163).
— Za Krmpoćane koji su se 1605 god. bili iz Kotara preselili u Lič Ivić misli (ne kaže, na osnovi čega), da su bili došli u Kotare iz Bosne i Hercegovine i da su bili „kako po svemu izgleda, pri seobi bogumili i tek u Liču, po dolasku svome, prihvatili katoličku veru".
Dokumenat iz protokola „Croatica" za 1642 god. kaže za njih, da su katolici
(„jer su Srbi Krmpoćani katolici"), što znači, da su do tog vremena bili prešli u katoličanstvo. Istoriski izvori ih redovno zovu samo Vlasima i Morlacima („Wallachen", „Morlachi" i sl.), i jedanput „Vsskhogen" (uskoci), dok oni sami sebe u svojim pretstavkama ne zovu Vlasima. (Za sve ove podatke vidi: A. Ivić u Etn. Zborn. XXVIII 19, 69—72 i 125; R. Lopašić Spom, hrv. I 347, 340, 343-344, 350, 348-349 i 350—351.))