Vojin S. Dabić - Vojna Krajina: Karlovački generalat (1530-1746)
Reč je o službenom zapisniku od 13. maja 1681. godine sa iskazima svedoka, dvojice Vlaha Krmpoćana i jednog stanovnika Ledenica, koje je Dvorska komora pozvala da svedoče o ranijim obavezama stanovnika Liča, Krmpota i Ledenica prema grofovima Zrinskim. Svedočeći pod zakletvom pred Kristoforom Znikom, predstavnikom zagrebačke županije, i Kristoforom Peršićem, zagrebačkim kanonikom, svedoci Krmpoćani su u svojim generalijama naveli da su Rasciani, pa je tako upisano i u službeni zapisnik: "Marcus Perpich de Kernpothi Rascianus" i "Stephanus Duich de dicta Kernpothi itidem Rascianus". U vreme kada je svedočio, Marko Prpić je bio, što nije bez značaja, knez krmpotski, a za svedoka je bio pozvan kao predstavnik Vlaha Krmpoćana, naseljenih u Liču i Svetom Jakovu u prvoj polovini XVII veka. Prpići su, ujedno, bili i najbrojniji rod Vlaha Krmpoćana; početkom XVIII veka, prema istraživanjima Stjepana Pavičića, živelo je u Liču, Krmpotama, Podgorju i Lici i Krbavi 296 pripadnika ovog roda. O pomenutom Stefanu Dujiću se ne zna ništa pobliže. 52
Tvrđenje navedenih Krmpoćana da su oni Rasciani, kako su u to vreme u službenim spisima nazivani Srbi, otkriva da su oni sami sebe smatrali Srbima. Na mogućnost da su Vlasi Krmpoćani srpskog porekla ukazuje i jedan deo izveštaja zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića Kongregaciji za propagandu vere u Rimu od 3. februara 1639. godine o problemu unijaćenja i pokatoličavanja srpskog, pravoslavnog stanovništva na teritorije marčanskog vladičanstva, odnosno u Varaždinskom i Karlovačkom generalatu. Iznoseći svoje viđenje ovog problema, a zalažući se za potpuno uključivanje pravoslavnih doseljenika u katoličku crkvu, Benedikt Vinković je tvrdio da unijaćenje krajišnika uz zadržavanje njihovog tradicionalnog, grčkog bogoslužbenog obreda predstavlja samo prvi korak, a da je potom nužno njihovo prevođenje na rimski obred, jer bez toga oni neće iskreno i potpuno prihvatiti katoličanstvo. Ovaj svoj stav potkrepio je dokazima: "Tako je učinjeno u Istri, Pivku i Krasu, kao i u senjskoj dijecezi u Liču i Dragi Vinodolskoj, gde su slični Vlasi, kod kojih su ranije važile slične zablude i običaji, napustivši grčki obred i odbacivši zablude, zaslugom dobrih katoličkih otaca, primili i do danas zadržali rimski obred i sebe više ne nazivaju Vlasima, nego Hrvatima". Njegov izveštaj, koji je doskora bio poznat samo u kratkom izvodu, a tek je nedavno objavljen u celini, predstavlja za sada najčvršći dokaz koji potkrepljuje tvrdnje Manojla Sladovića i Alekse Ivića, zasnovane na nama nepoznatim izvorima, da su Vlasi Krmpoćani pokatoličeni posle naseljavanja u senjsko-podgorskoj oblasti. Na osnovu izveštaja biskupa Benedikta Vinkovića, čija se dobra obaveštenost o ovom problemu teško može dovesti u pitanje, moglo bi se zaključiti da je preveravanje ovih doseljenika bilo dovršeno do kraja četvrte decenije XVII veka. Prema tvrđenju Martina Brajkovića, biskupa senjsko-modruškog, bilo je još uvek srpskog, pravoslavnog stanovništva. Naime, u svom izveštaju papi Klimentu XI, koji nam je bio dostupan samo u prevodu Manojla Sladovića, Martin Brajković je napisao 1700. godine da u njegovoj biskupiji "imade nesjedinjenih grčke crkve u srezu s.jurja, krumpotah, jablanca i krasna pomešanih s kupa s našimi al neimadu svoga, van našeg duhovnika". Postoji neznatna mogućnost da su pravoslavni stanovnici u nekim od pomenutih naselja možda bili noviji doseljenici, ali je to sasvim isključeno u slučaju Krmpota, gde je, zbog oskudice obradive zemlje i pašnjaka, useljavanje novog stanovništva prestalo još polovinom XVII veka. 53
52.
Kriegsarchiv Wien, Innerosterreichischer Hofkriegsrat, Croatica, 1681-VI-112;
S. Pavičić,Seobe i naselja u Lici, Zagreb 1962., 278-282.
53.
M. Jačov, Spisi Kongregacije za propagandu vere u Rimu o Srbima (1622-1644), I, Beograd 1986, 365-370;
J. Šimrak, De relationibus Slavorum Meridionalium cum Sancta Romana Sede Apostolica seculis XVII et XVIII, Zagreb 1926, 88-89;
Manojlo Sladović, Povesti buskupiah senjske i modruške ili krbavske, Trst 1856., 49;
A. Ivić, Migracije Srba u Hrvatsku, 19; Kaptolski arhiv u Senju, fasc. "R"
Krmpotići, su stara srednjovjekovna hrvatska plemićka obitelj koja je svoje posjede imala u Buhovu i prije dolaska turskih osvajača na prostore Hercegovine. Na njihovom imanju, na brdu Ozrnj, u to je vrijeme postojala i crkva sv. Jure. Pred naletom Turaka tadašnje se pučanstvo povuklo prema Dalmaciji. U djelomičnom popisu poreznih obveznika Bosanskog sandžakata za godinu 1468/69., Buhovo se spominje kao pusto, napušteno selo. (A.S.Aličić «Poimenični popis sandžakata vilajeta Hercegovine. Sarajevo 1985., str.82) Nekoliko godina kasnije manji dio odbjeglog stanovništva se vratio na prijašnja imanja, jer su kao kmetovi od Turaka dobili na korištenje ranije baštinjenu zemlju.
O tome svjedoče turski popisi žitelja na području Hercegovine, koje je objavio Orijentalni institut u Sarajevu 1985. godine pod naslovom Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovine iz 1477. godine. U tom turskom popisu izrijekom se spominju dvojica Krmpotića: Vukić Krmpotić, kao starješina džemata, i Vladislav Krmpotić. U pojašnjenu tog popisa stoji: «Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak (Vlaštak), Buhovo i Borajna, ranije je Sinan-beg dao nevjernicima: Vukiću (Krmpotiću), Radosavu i Vučihni i džematima koji njima pripadaju, kao zimovište. Od ranije su to bile njihove baštine, pa su ponovo došli pod istim uvjetom. (Nikola Mandić, «Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici»)
Kada su Turci 1563. spalili franjevačke samostane u Mostaru i Ljubuškom došlo je do novih progona Hrvata katolika. Tako je jedna skupina od 85 domaćinstava prebjegla u Dalmaciju i neko se vrijeme zadržala na području Zemunika. To je naselje dobilo naziv Krmpote ili Krmpoćani. Na tom području Krmpotići žive sve do 1605. godine, kada ih je većina odselila na imanja knezova Nikole i Jurja Zrinskih. (Stipan Pavičić, «Seobe i naselja u Lici»)
Ovo preseljavanje izvela je krajiška uprava pod vodstvom D. Frankola koji je preko Velebita upao u okolicu Zemunika, izveo oko 700 ljudi, od kojih 200 s oružjem i preko Senja ih odveo u Lič na imanje Zrinskih. Prihvatio ih je upravitelj J. Čikulin i dao im u ime Zrinskih povlastice kao ratnicima a ne kao podložnicima. U hreljinskoj crkvi položili su zakletvu uz popis prema kojem doznajemo da ih je bilo tri skupine: Krmpotići, Vojnići i Gvozdenovi ljudi. U prvoj skupini su bili najbrojniji Krmpotići i Butorčići (kasnije Butorci), pa Balinovići (Baleni), Miletići, Pećijanići (Pećanići), Markovići, Šimunovići, Mihovilovići, Burulovići, Mikulići, i drugi. U skupini Vojnića bili su Štojčevići, Pavličići, Jurjevići, Matijevići, Božići, i drugi, a u Gvozdenovoj skupini bili su Balinovići, Lovrići, Martinovići, Karanovi, Ilinići, itd. U drugoj skupini Krmpotića 1627. na područje Sv. Jakova i Krivog puta doselili su: Blaževići, Deranje, Filipovići, Jovanovići, Krpani, Pavelići, Pavličevići, Peričići, Prpići, Radoševići, Starčevići, Šojati, Tomići, Tomljenovići i Vukeljići. (Dragutin Pavličević, O pučanstvu Krbave, Like i Gacke, s posebnim osvrtom na Bunjevce, «Krbavska bitka i njene posljedice»)
Postupno i tijekom vremena Krmpotići su ulazili sve dublje u unutrašnjost Hrvatske, a neki od njih su otišli u Bačku, gdje ih i sada ima priličan broj. (Stipan Pavičić, «Seobe i naselja u Lici»)
Prema popisu stanovništva iz 1948. godine, u Hrvatskoj je tada živjelo oko 250 obitelji Krmpotića a bili su razmješteni u više od 50 naseljenih mjesta. Veljun kod Senja (54 obitelji), Senj (22), Senjska draga (4), Rijeka (8), selo Krmpotići kod Senja (17), Karlovac (7) i Zagreb (43 obitelji) su mjesta gdje je 1948. živio najveći broj Krmpotića.
U Buhovu, i Hercegovini, to je prezime nestalo. Sa apsolutnom se sigurnošću ne može kazati koji su rodovi izravni potomci roda Krmpotića. Ipak, postoje određena promišljanja kako su Sabljići i Cvitanovići, kao najstariji rodovi u Buhovu, kao i rodovi nastali od njih, izravni potomci ove stare hrvatske loze.
http://buhovoprezimena.blog.hr/
�Bunjevcima se obično nazivaju Hrvati koji žive u zaleđini Zadra, Hrvatskom Primorju, Velebitu i Lici te druga skupina koja živi u Bačkoj i to na mađarskoj i vojvođanskoj strani. Zajedničko im je to da i jedni i drugi pričaju ikavskom štokavicom s novom akcentuacijom.
http://imoart.hr/portal/ljudi/etnoenigme/bunjevci-i-sokci.html
Novoštokavska ikavica bila je naime dominantan jezik hrvatske pismenosti od kraja 17. sve
do polovice 19. stoljeća. Na tom su jeziku napisani u ono doba iznimno popularni tekstovi,
poput Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga zaostroškog franjevca Andrije Kačića
Miošića, koji su se širili po cijelom području na kojem su živjeli Hrvati, a doprli su i do Bačke
i Budima.
http://www.filg.uj.edu.pl/~wwwip/postjugo/files/417/Petar Vukovic 001.pdf
U prvo doba turske vladavine došlo je do formalnoga, kanoničkog ustrojstva Srpske Crkve u Sev. Dalmaciji. Obnovljena Pećka patrijaršija obuhvatila je i tu zemlju. Jurisdikcija Dabrobosanske mitropolije bila je protegnuta i na crkvu na dalmatinskom kopnu. Tu jurisdikciju dabrobosanski mitropolit vršio je kao «egzarh pećkoga srpskog patrijarha»
http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Publikacije-Krka42-L.html
Pod obnovljenom Pećkom patrijaršijom Svetosavska srpska crkva učinila je u Severnoj Dalmaciji ono isto što i u drugim srpskim zemljama. Ona je stopila veru i narodnost u jednu celinu, u «Srpsku crkvu».
http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Publikacije-Krka42-L.html
)
