I tako poslani na sremsku klaonicu.....Usput: To su oni 'četnici' koji su se borili protiv partizana/komunista i sarađivali sa okupatorom?
“Sposoban Srbin odlazi u četnike, a vraća se iz partizana”. - Predrag Raos
Neistina je da su četnici 1945. brijali brade i prelazili u partizane. Ovi su ih lično brijali još 1943. i primali u svoje redove. Kako je tada rekao Milovan Đilas: “Šajkača ima dvije strane”.
“
Daje se opšta amnestija svim licima koja su učestvovala u jedinicama Draže Mihailovića…“
Prethodno je kralj Petar II 12. septembra 1944. izdao ultimatum ravnogorskim i ostalim četničkim pokretima o prekidu saradnje s okupatorom. Draža Mihailović nije to poslušao kao ni drugi četnički komandanti koji su bili pod njegovim uticajem.
Tito je nekoliko puta upućivao pozive pripadnicima neprijateljskih jedinica (to je uključivalo Mihilovićeve četnike, hrvatske domobrane i slovenske domobrance, ali ne i ustaše i nedićevce i ljotićevce) da pređu na stanu Narodnooslobodilačkog pokreta, uz obećanje amnestije. Posljednji rok bio je do 15. januara 1945. Znatan broj četnika iz Srbije iskoristio je tu priliku. Time je mnogo četnika ostalo nekažnjeno, a mnogi su se infiltrirali u Komunističku partiju, te se predstavljali kao oslobodioci Jugoslavije. Jedan u nizu paradoksa je i taj, da su ti isti (dojučerašnji četnici), slijedećih mjeseci, u “završnim operacijama za oslobađanje zapadnih krajeva zemlje“, ovoga puta stizali kao “oslobodioci”
Milan Radanović: Partizani su amnestirali preko polovine pripadnika četničkog pokreta
Povod razgovoru s historičarom Milanom Radanovićem njegova je nova knjiga ‘Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)’, dostupna i na
www.rosalux.rs/bhs/kazna-i-zlocin-publikacija. U odnosu na prethodnu (o oslobođenju Beograda 1945.), koja se mogla čitati i kao uzbudljiva priča, ova je zapravo rezultat obimnoga arhivskog istraživanja kojim Radanović osporava različite netočnosti u interpretaciji zločina u Drugome svjetskom ratu.
Zanimljiva je vaša teza da je pred kraj rata više od pola pripadnika četničkog pokreta amnestirano. Jasno je zašto tu činjenicu zaobilazi revizionistička historiografija, ali zašto je, po vama, ona prešućena u jugoslavenskoj historiografiji?
U leto i jesen 1944. preko polovine četnika u Srbiji je amnestirano na osnovu dve amnestije koje su obznanili partizani i predstavnici revolucionarne vlasti, krajem avgusta i krajem novembra te godine. Obe amnestije odnosile su se i na pripadnike hrvatskog domobranstva i slovenačke domobrance. Amnestiji nisu podlegali oni pripadnici navedenih formacija koji su počinili zločine. Fenomen amnestiranja četnika nije nepoznata činjenica u jugoslovenskoj istoriografiji, ali nije bio naučno ekspliciran i istražen, iako su najznačajniji dokumenti koji svedoče o masovnom amnestiranju četnika u Srbiji objavljeni pre nekoliko decenija. Odsustvo eksplikacije omogućilo je pročetničkim, revizionističkim istoričarima, kojima su Drugi svetski rat i prve posleratne godine u istraživačkom fokusu, da olako ignorišu značaj, opseg i posledice amnestija koje su imale karakter zvaničnog poziva pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO) da polože oružje, čime im je garantovana bezbednost. Prema mom istraživanju, više od polovine pripadnika JVuO-a u Srbiji amnestirano je 1944. i manjim delom 1945. Reč je o izuzetno velikom broju pojedinaca. Mnogi od njih su dezertirali, nakon čega su samoinicijativno ili uz dogovor sa snagama NOVJ prešli na partizansku stranu, a podjednak ili još veći broj ih je pošteđen nakon zarobljavanja. Konstatovanje tih činjenica od strane pročetničkih istoričara poljuljalo bi konstrukt koji je formulisao istoričar Kosta Nikolić: ‘Srbija je morala da plati svoj dug, odnosno da plati danak u krvi zbog podrške četnicima.’ Nikolić u svojoj najreferentnijoj knjizi, trotomnoj ‘Istoriji ravnogorskog pokreta’, ignoriše fenomen amnestiranja četnika i značaj tog fenomena kao kolektivnog iskustva, iako je amnestija za više od polovice njih predstavljala jedno od najznačajnijih ratnih iskustava. Drugi revizionistički istoričari, poput Srđana Cvetkovića koji je najviše pisao o represiji pobedničke strane 1944-1945, banalizuju i bagatelizuju amnestiranje četnika, šta je metodološki nedopustivo. Apsolutizovanje represije koja je usledila nakon pobede partizana nemoguće je bez ignorisanja korektnog odnosa partizana prema većini četnika zarobljenih u borbama za oslobođenje Srbije u leto i jesen 1944.
https://www.portalnovosti.com/milan...EJgQXgbmFkH-O-0gk7m3F0VpPAoRy0SwqoThQpc_uaWQo
https://sr.wikipedia.org/wiki/Четници