- Poruka
- 6.825
Ovaj tekst napisala je jedna Srpkinja iz Kanade. Iako sam prilično racionalan, da ne kažem bezosećajan, nisam ostao ravnodušan čitajući ih. Njeni ostareli roditelji su još živi, ali su daleko od nje i mnogo joj nedostaju.
Mama i Tata
Naučiše me prvom pogledu na svet... i smehu, pokazujući mi kako je lep i šašav i kako ono što je ozbiljno može da bude tako zabavno, da se zatapše rukama i grohotom nasmeje.
Naučiše me prvom koraku... “Ajde, ti to možeš, ali ako posustaneš tu su naše ruke!” I napravih ga bez straha, jer imadoh čvrst oslonac.
Naučiše me na zagrljaj, a on je bio... pa samo njihov zagrljaj je mogao biti takav... “Stvorena si od naše ljubavi, stvorena si od našeg daha, stvorena si od naše želje i bićeš zanavek naša ljubav, vazduh kojim dišemo i sve naše želje će biti pohranjene u tebi...”
Naučiše me prvim rečima, a one behu “mama... tata…”
Mama i tata!
Sa tim rečima može se porediti samo to, da i sam postaneš učitelj nekom sićusnom biću, koje će ih izgovoriti prve...
Mama, Tata...tako mi nedostajete... kako bih vas volela zagrliti, kako bih volela vaša mila lica videti pred sobom, kako bih volela čuti vaš smeh, osetiti vaše mirise... sa svim tim bi se i moja duša smejala.
Ovako, tek reči napisane, stvoriše sliku doma, onog najlepšeg - roditeljskog i u njemu dva bića kojima sam zahvalna za pogled kojim posmatram svet, za sposobnost da se i u ozbiljnom nasmejem, za korake kojima koračam bez straha, za sposobnost da zagrlim sa jednakom toplinom, pažnjom i ljubavlju, za prve reči... Mama, Tata...
Volim vas!
Mama i Tata
Naučiše me prvom pogledu na svet... i smehu, pokazujući mi kako je lep i šašav i kako ono što je ozbiljno može da bude tako zabavno, da se zatapše rukama i grohotom nasmeje.
Naučiše me prvom koraku... “Ajde, ti to možeš, ali ako posustaneš tu su naše ruke!” I napravih ga bez straha, jer imadoh čvrst oslonac.
Naučiše me na zagrljaj, a on je bio... pa samo njihov zagrljaj je mogao biti takav... “Stvorena si od naše ljubavi, stvorena si od našeg daha, stvorena si od naše želje i bićeš zanavek naša ljubav, vazduh kojim dišemo i sve naše želje će biti pohranjene u tebi...”
Naučiše me prvim rečima, a one behu “mama... tata…”
Mama i tata!
Sa tim rečima može se porediti samo to, da i sam postaneš učitelj nekom sićusnom biću, koje će ih izgovoriti prve...
Mama, Tata...tako mi nedostajete... kako bih vas volela zagrliti, kako bih volela vaša mila lica videti pred sobom, kako bih volela čuti vaš smeh, osetiti vaše mirise... sa svim tim bi se i moja duša smejala.
Ovako, tek reči napisane, stvoriše sliku doma, onog najlepšeg - roditeljskog i u njemu dva bića kojima sam zahvalna za pogled kojim posmatram svet, za sposobnost da se i u ozbiljnom nasmejem, za korake kojima koračam bez straha, za sposobnost da zagrlim sa jednakom toplinom, pažnjom i ljubavlju, za prve reči... Mama, Tata...
Volim vas!