Datum: 26.08.2006
U Podgorici kod Novog Grada i nakon više od šest decenija preživjeli mještani pamte dan ustaškog terora
Nikola Morača
Ilindanski masakr 65 godina čuvana tajna
Mještani zaseoka Podgorica kod Novog Grada/Bosanskog Novog u četvrtak su po drugi put, samo ovog puta dostojanstvenije i na način koji dolikuje umrlima pokopali svoje najmilije, njih 33 koji su pobijeni u stravičnom, ilindanskom masakru 1941. godine od strane ustaških zločinaca.
Prije 65 godina, tačnije 2. avgusta 1941. godine oko 14.30 časova u do tada mirno selo Donje Vodičevo krenula je patrola ustaških vojnika kako bi izvršili naredbu i pronašla vojno sposobne muškarce, partizane.
Pobijeno je ukupno 75 civila, 39 djece, među kojima je najmlađe novorođenče, 33 žene i tri odrasla muškarca.
Milan Landup, sedamdesetpetogodišnji starac, i danas se jasno sjeća toga, kako kaže, kišnog popodneva.
NI TRUDNICE NISU POŠTEDJELI
"Otac nam je pobjegao u šumu sa ostalim komšijama koji su bili u partizanima, skrivajući se kako ih ustaše ne bi pronašle", počeo je svoju priču jedan od rijetkih koji su preživjeli prvi pokolj srpskog stanovništva na području Kozare.
Landup koji je u vrijeme tragičnog događaja imao nepunih deset godina navodi kako se neposredno prije događaja koji će mu promijeniti život mirno igrao sa braćom i sestrama u kući.
"Sjećam se da je padala kiša, da je grmjelo i mama nam je rekla da ostanemo u kući i da se u njoj igramo", kaže Landup i dodaje kako su u njegovoj kući bila i druga djeca kao i rodbina.
"Sakupili smo se svi, jer smo čuli da dolaze ustaše, ali niko se nije pretjerano bojao, jer su obećali da žene i djecu neće dirati", prisjećao se Landup proglasa koji je izdat od strane ustaša neposredno prije pokolja.
"Najednom se čuo grub, naređujući glas koji je kazao: 'Opkoli'. Svi smo se uplašili, a ja sam sa sestrom pobjegao do majke koja je bila pored vrata. Među ustašama sam prepoznao Franciku, djevojku kojoj sam nosio mlijeko. Mislio sam da će ona pomoći mojima", priča Landup i nastavlja:
"Nakon što je i ona prepoznala Franciku, jedna trudna komšinica izašla je vani, no Francika ju je bez ijedne izgovorene riječi ubola bajonetom u stomak, a nedugo zatim jedan ustaša je odsjekao glavu dječaku iz komšiluka da bi se kasnije sa njim slikao", kazao je Landup.
Francika, inače kćerka seoskog poglavara, imala je tada 23 godine. Za zločine počinjene u zaseoku Podgorica, 1945. godine osuđena je u Banjoj Luci na osam godina zatvora, a umrla je u svojoj kući u Zagrebu 1989. Sve se odigralo brzo, priča Landup, a najstrašniji zločini počinjeni su jednoj kući u koju su ga, nakon pokolja na ulici, odveli zajedno sa ostalim zarobljenicima. Tu je nastala i "najozloglašenija" fotografija iz Drugog svjetskog rata na kojoj je prikazan obezglavljeni sedmogodišnji dječak.
POBIJENE CIJELE PORODICE
Ozloglašena kuća i danas je ista kao i prije 65 godina. Njen prostrani podrum u kojem su ustaše na Ilindan pobile novorođenčad, djecu i žene kojima je jedina mana bila što su rođeni sa pogrešnim imenom u pogrešno vrijeme i u pogrešnoj zemlji i u četvrtak je privlačio pažnju okupljenih mještana kao i svih ostalih koji su došli na opijelo ubijenim.
Među rijetkim preživjelim bili su i Milovan i Branko Vuruna. Branko Vuruna, sedamdesetogodišnjak koji i danas živi u kući u kojoj se odigrao jedan od najvećih užasa u 20. vijeku, kaže da se spasio pobjegavši ispod svinjca.
"Ne znam šta mi je bilo. Vidjevši ustaše ja sam jednostavno pobjegao ispod svinjca, dok su mi majka i sedmoro braće otišli u podrum", kaže Vuruna dodavši kako je jedva mogao disati od krvi koja se kasnije slijevala iz podruma, ali da je ipak uspio preživjeti taj dan za razliku od svojih najmilijih.
"Pobili su mi tada 12 članova porodice, sedmoro braće i sestara, majku, strinu i rođake. Vidjevši da su otišli ja sam pobjegao u šumu", kazao je Vuruna.
Šezdesetdevetogodišnji Milovan pokazujući porodičnu sliku na kojoj su pored njega, otac, majka, te petoro braće i sestara kaže kako su sestra i on jedini preživjeli ustaški teror.
"Imao sam tada četiri godine i sjećam se da smo se svi sklonili u podrum ispod kuće. Sestra i ja smo bili u jednom ćošku. Ustaše su najednom otvorile vrata i počele da pucaju po svima. Mene su pogodili, a sestra je pala preko mene i tako me spasila. Preživio sam", prisjetio se Vuruna koji je nakon rata sa invaliditetom od 70 odsto proglašen civilnom žrtvom rata.
OČEVI ZATEKLI MASAKR
Očevi koji su se vratili iz šume vidjevši užasan prizor, preko noći su kradomice pokopali svoje najmilije. Neko je pokopao i čitavu porodicu djecu, ženu, nerođeno dijete. Sahranili su ih u šumi nedaleko od kuća u kojima su pobijeni.
U tami šume, kosti ubijenih su mirovale punih 65 godina čuvajući tajnu, koja se kako tvrdi istoričar Miloš Vujanović krila isključivo zbog "bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije".
Masovna grobnica otkopana je prije desetak dana, a forenzičari su kako kaže Vujanović naišli na kosti ruku i nogu koje su bile toliko sitne da su odgovarale malom prstu.
"Pronašli smo i lobanje u kojima su netaknuti stajali tek iznikli mliječni zubići", kazao je Vujanović.
"U tajnosti sam često obilazio grob svoje braće i majke. Krčio sam šiblje i nadao se da ću ih jednog dana moći sahraniti prema običajima po kojima su nas odgajali", kazao je na kraju Landup.