Ono što me podstaklo na ovu temu je slučaj koji se desio sa pokojnim Mirkom Rašićem (Neovlašćenim serviserom)...
Naime, dečko je pre samoubistva mesec dana verio devojku, otvarao svoj studio novi, imao youtube i instagram posećen kanal, na svakom snimku ili slici dečko je bio nasmejan, spreman za šalu i kad čovek pogleda sa strane inicijator zezanja, smeha.
Utoliko je i vest o njegovoj smrti potresla i sve ljude koji su ga znali, ali i one koji ga nisu znali lično.
Niko nije mogao da veruje da je taj dečko uopšte u tom razmišljanju, da ima toliku duševnu tugu, da mu misli idu ka tome niti jednog trenutka.
U skladu sa tom situacijom, koliko oprezno postupate prema drugim ljudima? Da li razmišljate pre nekog komentara ili upućene reči ka nekoj osobi i o osećanjima te osobe? Ili vas možda to uopšte ne dotiče?
Uhvatim sebe nekad da nešto kažem po sistemu "što na um, to na drum" i ne baš biranim rečima, a onda se setim da je i preko puta to neka osoba, sa svim svojim problemima tog dana, sa kojim ja nisam upoznat uopšte i možda nekad to nekome bude previše. Jer kao što sam imao prilike da vidim sa pokojnim Mirkom, ni za njega niko nije mogao da nasluti tako nešto i ko zna koje razmišljanje je baš tog dana prevagnulo.
Naravno, to je situacija u kojoj su mnogi tvrdili da se verovatno iza toga dešavao neki "reket" ili nešto što ga je pritiskalo, dok njegovi najbliži prijatelji kategorički odbacuju tako nešto. Ovo govorim pošto masa ljudi na ovakvu vest reaguju sa "mora da je bilo nešto u pozadini", ali šta ako nekome nije?
Koliko mislite o drugima? I u kojoj meri je dobro misliti o drugima, budući da je svet danas prilično okrenut sebi u smislu "ja i posle mene potop"?