Bio je to hladan jesenji dan. Vetar je duvao, polako raznosio lisce i ponavljao isti taj zvizduk od kojeg se najezis od glave do pete. Suncevi zraci sramezljivo su izvirivali kroz oblake. Ali dan je bio obican, kao i svaki drugi, i nicim, bas nicim se nije razlikovao od onih dvesta devedeset dana koji su protekli pre njega. Ljudi su i dalje bili na ulicama, hodali, sedeli, zurili, ljubili, bili zauzeti sopstvenim problemime i mukama, zivotima. Niko nije ni pomislio da je ovo mozda jedan od poslednjih bezbriznih, pomalo dosadnh dana. Moris je jos uvek bio u svom stanu, i upravo palio cigaretu posle dorucka sto je cinio svakoga dana bez izuzetaka, ali ovoga puta to mu bas i nije polazilo za rukom. Njegove ruke su bile nespretne, tresle se od nervoze i briga koje su opsedale Morisov um.Imao je sedu kosu i 35 godina je policajac. Pred njim, na radnom stolu, bila je gomila papira koje je morao da sredi do petka. Samo dva dana do isteka roka...Samo dva dana...A on nije bio spreman.Bio je svestan svoje nesposobnosti da to odradi. Ali je ipak sve to opravdavao cinjenicom da mu je zivot u haosu-cak se i pitao da li mu zbog toga ruke drhte... u glavi mu je bila samo jedna misao iz proslosti koja je njegov pitom, zdrav i donekle monoton zivot uzdrmala iz korena i pretvorila u nesto sasvim drugo.Preplavio ga je osecaj straha i zlosutnosti, slike iz proslosti su se pocele smenjivati pred njegovim ocima.Pogled mu je postajao staklenast, ugrizao se za usnu i zazmurio. "Morise, to je samo proslost. Smiri se...Smiri se...." , mislio je.Izvadio je svoje tablete za smirenje i krenuo da ih pije jednu za drugom.Stalno su mu se u glavi vrtele slike obezglavljenih leseva koje je video na svom zadatku. Prolazilo mu je hiljadu misli kroz glavu.
Pogledao je u uramljenu sliku na stolu i svi tonovi Elijaninih plavo-zeleno sivih ociju zapljusnuse ga kao talas. Prepustajuci se njihovom iskricavom osmehu osetio je kako nervoza polako nestaje.
Zlokobna zvonjava telefona trze ga iz sanjarenja toliko naglo, da je bukvalno odskocio sa stolice, srusivsi pepeljaru na pod. Promukli glas sa druge strane nije mu dao vremena da se sabere... Nekoliko adresa i broj telefona... Ime... Poznato ime... Gde ga je već čuo? Ne, ne može biti to... Nemoguće je da ga opet stavljaju na taj zadatak, da ga opet vraćaju u isti košmar! Desilo se ono cega se najvise i plasio. Koliko je bio uplasen zbog svega sto se desilo toliko je bio i srecan jer je mislio da je sve proslo, ali nije bilo tako. Samo dva dana ga je delilo od kraja, za dva dana je trebao da sredi izvestaj i da slucaj bude resen, ali nesreca nikad ne ide sama.